Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
III. nedjelja došašća | Glasnici Riječi i svjedoci Svjetla Boga koji dolazi
Ivan određuje svoj identitet prema Bogu. Njemu je prvi identitet vjernički a ne kolektivni, nacionalni, prostorni, onaj baštinjeni. Ivan ne kaže: ja sam nacionalni Židov, svjesni rodoljub, domoljub, nije žučljivo preosjetljiv na jezične nijanse. Ništa od tih svojstava identiteta ne niječe, ali mu je to malo, nedostaje glavno: Ivan je glas Riječi u pustinji, u devastiranom prostoru ljudske komunikacije i babilonu brbljanja i kakofonije
Iv 1, 6-8.19-28: Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ¬Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Uvod: Vrijeme Došašća vrijeme je pripreme za susret s Bogom. A svake se mise susrećemo s njime, u riječi i kruhu, a i međusobno. Bog sam dolazi da nas pohodi, čeka da ga ugostimo, da se saberemo i saslušamo ga, da ga doista čujemo. Danas smo zajedno s našim prijateljima koji su došli izdaljega. Apostol Pavao i nas poziva kao zajednicu kršćana u Solunu, svugdje gdje se skupljamo u ime Isusovo: Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte! Razmaknimo prepreke u sebi ako se ne možemo nasmijati i radovati, opustimo se, prepustimo svoje nevolje, boli i samoće Bogu, stanimo pred Boga kakvi jesmo, sa svim svojim bremenima, čežnjama; uputimo mu svoje molitve, zahvalimo mu za sve što imamo, za ovaj susret i dan, za ljude, nove ljude, za uvijek novu mogućnost da postajemo bolji, čestitiji ljudi…
Propovijed: Dva proroka, Izaija i Ivan i jedna obitelj, Josip i Marija, glavne su osobe u pripremi Božjega dolaska, Isusova rođenja. Kroz Došašće slušamo riječi Izaijine i slušamo čitanja o Ivanu Krstitelju. Došašće je dolazak, dolazak kao gostoprimstvo i slušanje. Otvorimo se bogatstvu Božje riječi koja nam je upućena. Kroz život znamo izgubiti osjećaj za prihvaćanje i slušanje drugih, samelju nas naši problemi. Ima među nama ljudi koji vole da im ljudi dolaze, da su gostoprimljivi, dok smo se neki možda zatvorili, ne možemo ljude primiti, izolirali smo se, ne možemo ih sabrano slušati, biti pozorni na njih, koncentrirani smo samo na sebe.
U ovoj nedjelji slušamo odlomak iz Ivanova evanđelja o Ivanu Krstitelju. Iz glavnoga grada, iz Jeruzalema, iz političko-religijskog središta, od glavešina je poslana komisija istraživača, inkvizicijski inspektora, isljednika, da ispita slučaj Ivan Krstitelj. Radi se o ispitivanju Ivanova identiteta. Oko dva pitanja istoga sadržaja vrti se čitav događaj: Tko si ti? Što kažeš sam o sebi?
Ispitivači su stigli potaknuti Ivanovim propovijedanjem, najviše strahom, jer je Ivanu grnuo svijet. I kralj Herod je strahovao za svoju vlast, da ne bi Ivan usmjerio nezadovoljstvo naroda protiv njega. Nije Heroda zanimala Ivanova religija ni pokornički način života, ni moral. Slično je bilo i za religijske glavešine, mučio ih je Ivan jer je unosio nemir, bunio narod, okretao svijet od njih, oduzimao im autoritet. Ivan je imao javni autoritet bez funkcije i pozicije, bez novca i sile…
Pitali su ga, dakle: Tko si ti? Što kažeš sam o sebi? Po načinu života i njihovim očekivanjima, mnogi su mislili da je Ivan obećani Mesija, Krist, očekivani kralj koji će konačno spasiti Izraela iz ropstva tuđincima. Čitavo vrijeme taj mali narod očekuje nekoga tko će biti tako moćan da okonča sve njegovo robovanje. Neki misle da je on najveći prorok, Ilija, pojam revnovanja za čistoću vjere u Boga, za odustajanje od kumira. Mnogi su mislili da je prorok, po načinu života, hrani i odijevanju, ali najviše po propovijedanju, po snazi riječi.
Što Ivan odgovara? On za sebe opisuje riječima proroka Izaije: Glas koji viče u pustinji da se pripravi put Gospodinu. I dodaje kasnije nastavku razgovora da on krsti samo vodom, dok onu temeljnu promjenu čovjeka, korjenitu promjenu ljudskoga duha, razmišljanja, krštenje za potpuno obraćenje, za unutarnju preobrazbu stavova i svijesti, čini samo onaj koji, izričit je Ivan, stoji tu usred naroda, koji dolazi, stalno nadolazi, nudi se, a oni, ljudi ga ne primjećuju.
Dakle Ivan najprije kaže da on nije ono što misle drugi o njemu. Nije ni Mesija ni prorok. Nije se on pooholio poput nekih od nas, poput veličina, nas duhovnika, gurua, čudotvoraca, koji se kreću u svetom prostoru i ophode s Božjim tajnama kao da su božanstvo ili vlasnici Boga, koji zamagljuju vjeru, pozivaju se na Isusa, ali Isus samo služi njihovu sebeljublju, autoidolatriji, njihovom financijskom blagoslovu. Uvijek je svijet prepun lažnih proroka i lažnih preteča.
Ima u nama ljudima nešto zavodljivo krivo pa se volimo predstavljati kakvi nismo. Živimo godinama zajedno, poznajemo se, a jedni druge znamo uvjeravati u ono što nismo, da smo bolji ili lošiji nego što jesmo. Ima nešto u nama ljudima da se stalno maskiramo, bilo iz stida bilo iz samoljublja. Biblija često naglašava da je nama ljudima draža laž nego istina. Nekada se dogodi da se naša egzistencija pretvori u laž. Ivan je, međutim, čovjek jasnoće, realnoga sagledavanja sebe, čovjek istine o sebi i drugima, svjedok Svjetla koje obasjava ljudske tame i iskrivljivanja.
Pozvani smo pripraviti put Gospodinu u svojoj obitelji, u svojim odnosima, na radnom mjestu, u svojoj župi, narodu, društvu, gdje god jesmo. To je naš osnovni identitet. Identitet kao poslanje. Biografija kao služenje Bogu i ljudima. Konkretno: Štogod radili, pozvani smo biti Isusov glas, glas Riječi i svjedoci Svjetla
Važno nam je u vremenu borbe i sukoba između identiteta da uvažimo način kako se Ivan samopredstavlja. Znamo kako smo svatko od nas osjetljivi na sebe, na svoje ime, biografiju. Svatko u obitelji se bori da nas dugi prihvate kavi jesmo, da prihvati naš identitet. Ljutimo se i vrijeđamo ako nas netko omalovažava, podcjenjuje. Ima obitelji, ima naših odnosa koji nas stješnjuju, čine tjeskobnima jer najbližima ne priznajemo ono što jesmo, niječemo im izvornost, bilo da smo ljubomorni pa stalno kontroliramo život drugih, nikako da se oni počnu razvijati, bilo da smo zavidni pa stalno umanjujemo realne sposobnosti čak i dobra koja drugi čine.
Kada govorimo o identitetu, iz Ivanova primjera vidimo da se ne radi o identitetu o kojem i za koji se mi redovito borimo, čak ratujemo. Ivan određuje svoj identitet prema Bogu. Njemu je prvi identitet vjernički a ne kolektivni, nacionalni, prostorni, onaj baštinjeni. Ivan ne kaže: ja sam nacionalni Židov, svjesni rodoljub, domoljub, nije žučljivo preosjetljiv na jezične nijanse. Ništa od tih svojstava identiteta ne niječe, ali mu je to malo, nedostaje glavno: Ivan je glas Riječi u pustinji, u devastiranom prostoru ljudske komunikacije i babilonu brbljanja i kakofonije; on je svjedok Svjetla u ljudskim tamama, u svijetu i odnosima gdje ljudi vole raditi u mraku, iza leđa, lažno, skriveno, smišljati stalne klopke i smicalice (poput jeruzalemskih nalogodavaca koji se sami skrivaju a šalju svoje sluge da ispituju pravednog).
Ako gledamo na Ivana, onda bi i naš temeljni, glavni identitet, onaj koji bi sabirao sve parcijalnosti naše osobnosti, ujedinio sve fragmente identiteta, bio da pripravimo put Gospodinu. Pripravitelj puta Bogu! To bi značilo biti kršćanin. Na prvo mjesto, prije svih svojih djelomičnih identiteta, profesionalnih, obiteljskih, nacionalnih, strukovnih, sportskih stavimo identitet vjere. Ja sam preteča i pripravitelj susreta s Bogom. Ima li išta veće nego pomoći ljudima da se susretnu s Isusom, s Bogom, sa smislom svoga života?
Pozvani smo pripraviti put Gospodinu u svojoj obitelji, u svojim odnosima, na radnom mjestu, u svojoj župi, narodu, društvu, gdje god jesmo. To je naš osnovni identitet. Identitet kao poslanje. Biografija kao služenje Bogu i ljudima. Konkretno: Štogod radili, pozvani smo biti Isusov glas, glas Riječi i svjedoci Svjetla. Jer kako god se u ovom evanđelju i uopće u vjeri radi o odgovoru na pitanje našeg vjerničkog identiteta, isto se tako postavlja pitanje identiteta Boga: tko je taj Bog u kojeg vjerujem, tko je moj Mesija, Spasitelj?
Ne zaboravimo da na sličan način naših nesporazuma oko ljudskih identiteta, slično je i s Bogom. Ima mnogo raznih predstavljanja Boga, kao strogoga, autoritarnoga, puno je nejasnoga, puno onoga koji jest ljudski, milosrdan, ali po našem ljudskom kalupu. Ivan je jasan: Bog je tu među vama, među nama, kuca na naša vrata. Zastanimo! Bog dolazi, dolazi iza nas, poslije mojih riječi, nakon moga govora, kad se ušutimo… Bog sigurno dolazi. On je Bog s nama, ali ne na naš, nego na svojih način. Upliće se u našu sudbinu, u našu ljudsku povijest… Ako njega prihvatimo, promijenit će se i naš identitet.
Netko će upitati: Što konkretno znači taj identitet pripravitelja puta Bogu. Prorok Izaija nam opisuje taj pustinjski glas: biti blagovjesnik ubogima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje, proglasiti godinu milosti Božje. Velika su očekivanja mnogih ljudi, i nas, ali bez te svijesti, ne živimo u realnosti. Svjesni smo svojih zastranjenja i slabosti, ali smo dužni raditi na tome da prenesemo iskustvo svoje spašenosti onima koji su ubogi, neslobodni, da iskazujemo zahvalnost za darove koje su nam Bog i ljudi darovali.
I Pavao nam govori o našem identitetu: da budemo radosni, da se radujemo jedni drugima, da molimo osobno i zajednički i da zahvaljujemo za sve što smo primili, da povjerujemo da je Bog jači od svih naših muka i nevolja, svađa i sitnoća, težina i smetnji. Pavao nastavlja: da Duha Božjega ne trnemo u sebi, da budemo otvoreni za sve dobre inicijative, da širimo prostor svoga šatora (Papa Franjo), da ne preziremo proroštva, da sve provjeravamo, da dobro zadržavamo a da se i sjene, svake i male sjene zla klonemo. Da budemo glas Boga koji dolazi da nas spasi, Boga novog rođenja, novoga života, novoga početka, novih odnosa.
Fra Ivan Šarčević