III. nedjelja Došašća | Cvjetanje pustinje

U središtu su današnjih liturgijskih čitanja proroci Izaija i Krstitelj, pustinja i Mesija. U Izaijinoj viziji, prorok koji put pripavlja i Mesija koji ga ispunja. Na mjestu lišenom života. U pustinji, pripravnoj da procvjeta po Božjem milosnom zahvatu. Starozavjetnim ljudima, slika pustinje, njenog dijela oaze, koja buja životom mimo prostora silne ispražnjenosti i suhoće, ravno je čudu. Našim očima i ušima lako je pustinju dočarati, možemo joj osjetiti vrelinu dana i hladnoću noći, jasnoću zvijezda. Možemo u njoj čuti i proroka koji viče usred te pustoši, osjetio je žamor žege i bol hladnoće. S Božjom tišinom druguje. U pustinji, ima li oslonca i zaklona, doli krajnjeg povjerenja u Boga? Nije mekušac, niti se mekušasto odijeva, plijeni našu pobožnost snagom i otresitošću. Otporan na spletke, ogovaranja, potpuno slobodan od društvenih prisila. Ljudi se ne pribojava. Znamo i kako takve osobe okončaju. Kao što znamo da nam tek od takvih dolazi obnova. Divimo im se, nespremni zagaziti do njihove hrabrosti ili ih preziremo do smrtne osude. U današnjem čitanju Mesija, i Krstitelj koji mu put pripravlja, govore jezikom starozavjetnog proroka. Krstitelj iz tamnice šalje svoje učenike, i preko njih posljednji put propovjeda. Pita Mesiju, jesi li ti taj, ili drugoga da čekamo. Pripravlja svoje učenike na osamostaljenje. Ima veći od njega. Od svakog čovjeka. Neka se sami uvjere. Na koncu će se od svojih učenika podučiti. Kao da je među njima najmanji. Učenici će mu prenijeti riječi Isusove, jeste ispunilo se vrijeme, jer slijepi gledaju, a nijemi govore, i hromi hode. Mesija oči otvara, Bog liječi. Nikakvi zemaljski proroci.

Tu se njihov razgovor završava, i počinje naš. Naše vrijeme. Nije ni ono lišeno pustinja. Pripravnih da procvjetaju. Ili pripravnih da ih se lišimo do zaborava.

Jer kad pogled svoj svrnemo, oko nas su pustinje, posvuda, među mjestima i ljudima. Čekaju svoje vrijeme radosti. Zar nema neđu nama mjesta ispražnjenih, bolnih, ostavljenih, mjesta zločina, skrnavljenih, a ljudi ranjenih. Na takvim mjestima slušati Izaiju, s njim razgovor zapodjenuti, možda i svađu, značilo bi vjerovati ili krajnje sumnjati, da ne postoji praznina tako ispražnjena, da iz nje ne bi moglo nešto novo niknuti. Niti rana tako duboka da ne bi mogla zacijeliti.

Isus voli Izaiju, često ga citira, povezuje svoje mesijansko djelovanje sa ispunjenjem proročke vizije: Bog spašava od gluhosti, nijemosti, uzetosti, sljepoće, mrtvila. Vjerovati u smislu krajnjeg oslonca i pouzdanja u Božje zahvate među nama značilo bi povjerovati da ćemo sami progledati, i u našoj opustošenoj stvarnosti vidjeti mogućnosti. U prividnoj suhoći naših predjela iskapati bunare i na svoje se oči uvjeriti da ipak ima okrijepe dovoljne za sve. Suhu i tvrdu zemlju zalijevati sve dok iz nje oaza ne iznikne. Progledati po Božjem zahvatu značilo bi i tuđu muku vidjeti. Ne ostati samo u svojoj. Povjerovati, značilo bi i prohodati, izaći iz svoje učmalosti, tamo gdje u mjestu stojimo, umorni i poraženi, ili zaposliti ruke, tamo gdje su drugi davno ruke podigli. Tamo gdje su nam riječi silne i preglasne, ali ničim dobrim ne rađaju, značilo bi konačno jezikom djelom progovoriti, sve dok nam riječi ne utihnu, a djela glasna postanu.

Čovjek je u sebi sav pustinja, pripravan da procvjeta kad uzvjeruje.

Roberta Nikšić