III. korizmena nedjelja | Novi hram – novo bogoštovlje

Iv 2,13-25

Dok sinoptička evanđelja (Marko, Matej i Luka) govore o samo jednom Isusovu dolasku za Pashu u Jeruzalem, onu kada biva uhvaćen i raspet, Ivan Evanđelist piše o tri Isusova dolaska za blagdane Pashe u jeruzalemski Hrama. Prvi je put opisan upravo u ovom izvještaju što ga slušamo danas, zajedno s izgonom trgovaca iz Hrama. Druga Isusova Pasha, prema Ivanu, događa se pri umnažanju kruhova, kada govori o sebi kao kruhu s neba. Treća je ona posljednja Pasha kada Isus biva uhićen, osuđen i razapet na križ.

Svi evanđelisti izvještavaju o Isusovu izgonu trgovaca i mjenjača iz hramskoga predvorja. Pritom, unatoč željama raznih dnevno-političkih teologija, nema govora o Isusovom nasilnom činu one vrste kojom bi se Isusa moglo svrstati u red pobunjenika (revolucionara), kako će ga neki na kasnijem sudu i optužiti. Naime, sukladno baštini vjere i revnosti pravednika svoga naroda koju je naslijedio (Ps 69 – «Izjeda me revnost za dom tvoj») i proroka, pogotovo Izaije i Jeremije, Isus ne dopušta da se miješaju trgovina i bogoštovlje. Njegova pravedna srdžba počiva na njegovoj revnosti da se odnos s Bogom ne miješa s trgovačkim poslovima. Isus, međutim, nije nikakav nasilnik, politički buntovnik – razvidno je to iz cjeline njegova života.

Nažalost, pakost svećeničkih prvaka i dvorskih pismoznanaca, licemjernih vjernika i rimskoj vlasti ulizništvu sklonih starješina naroda, sve je izokrenula. Sve su u Isusa promatrali kroz svoje održanje na vlasti ili kroz vlastitu ugroženost. Zato su Isusovo čišćenje hramskoga predvorja čitali u političko-mesijanskom ključu. Zato su sve činili da od njega učine ono što su oni bili: pohotni za vlast i slijepi od vlasti i sebeljublja za više vrednote. Zato su na sudu i izokrenuli njegov govor u Hramu. Naime, tražili su od njega znamenje, tražili su dokaz ovlasti s kojom izgoni trgovce i mjenjače iz Božje kuće. On za znamenje nije ponudio ništa drugo nego samoga sebe. Kazao im je: «Razvalite ovaj hram», mislio je on ili Evanđelist Ivan o njegovu tijelu – o novom razumijevanju svetoga mjesta gdje se susreću Bog i čovjek – «i ja ću ga u tri dana podići.» Mislio je o novom hramu u njegovoj osobi – i to za sve ljude – mjestu gdje se susreću Bog i čovjek.

A upravo će lažni svjedoci na sudu preokrenuti ovu Isusovu izjavu, onako kako to rade hvatači u riječi, doušnici, plaćenici, sluge svake uplašene bogoštovne aristokracije koja zarađuje na obredima, svaki religijsko-politički «režim» koji molitvu i bogoštovlje veže uz novac, ekonomsku ili političku trgovinu. Potvorili su, dakle, Isusa da je koristio nasilje kako bi pobunio narod, kako je htio srušiti Hram kako bi se domogao vlasti, i kako bi uspostavio «svoje kraljevstvo». A radilo se jedino o novom bogoštovlju koje se ticalo njega, njegova odnosa s Bogom Ocem i njegova identiteta: muke, smrti na križu i uskrsnuća.

Uzaludno je, međutim, bilo objašnjavati opakima što je smisao Isusovih riječi. Kleveta je krenula, zakotrljao se «prvi kamen» nepravedne osude, više nije moglo biti zaustavljanja, uslijedila je erupcija osuda mnoštva. Isus je htio kazati da znak koji nudi jesu njegova smrt i uskrsnuće, križ i novi život. «Križ i uskrsnuće legitimiraju ga kao onoga koji uspostavlja pravo bogoštovlje. […] Odbacivanje Isusa, njegovo raspeće, istodobno znači svršetak ovoga hrama. Vrijeme hrama je prošlo. Novo bogoštovlje dolazi s hramom koji nisu sagradili ljudi. Ovaj je hram njegovo tijelo – Uskrsli , koji sabire narode i povezuje ih sakramentom svoga tijela i krvi. On je novi hram čovječanstva» (J. Ratzinger/Benedikt XVI).

Ako gornje imamo u vidu, bit će nam razumljivija jedna od najvažnijih poruka Isusova posljednjega učenika, apostola Pavla koju posreduje zajednici u Korintu, a čitamo je u današnjem kratkom drugom čitanju. Posve na tragu Isusova govora o novom hramu i novom bogoštovlju, Pavao govori o Isusovu križu i o radikalnoj razlici između osnovnih načina vjere i bogoštovlja. Korintskim vjernicima Pavao piše o tome što njihovi suvremenici traže, što od njih očekuju. Mogli bismo kazati kako onda tako i danas: «Židovi znake ištu, i Grci mudrost traže.» Židovi, ne treba to shvatiti nacionalno, nego baš u smislu vjere, dakle, oni koji se smatraju «izabranima», «pravovjernima», pobožnima i prvima uz Boga, oni traže znake. To su isti oni koji su stalno tražili od Isusa da pravi čuda; i kad je došao u Hram, tražili su od njega znamenje kojim će dokazati svoju vlast («Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?»). Za njih je vjera samo u čudima, u «magijskoj» (trgovačkoj) prisili da Bog djeluje po ljudskoj volji i želji. Gdje nema čuda, ondje nema ni vjere. Zato se oni sablažnjavaju o Isusa, o njegov križ i smrt, o Boga koji je milosrdan i nemoćan, koji dopušta «patnju» i nije u stanju da kad god hoće, učini čudo, uništi neprijatelje i razriješi, oslobodi svoga vjernika od križa, patnje i smrti.

Druga vrsta suvremenika su Grci, «mudri» ljudi, kojima je vjera nešto «zaostalo», neracionalno, a pogotovo im je «ludost» vjerovanje i govor o Isusovu križu. Kakav je to Bog koji se ne može spekulativno dosegnuti, čija se djela i postojanje ne mogu racionalno i argumentirano dokazati?

Ništa se posebno nije promijenilo od Pavla do danas, od Isusova nagovještaja svoga raspeća i križa i svoje nade u uskrsnuće kao mjesta univerzalnoga susreta svih ljudi s Bogom, kao mjesta zaloga Božje nove mudrosti i jačine. Nasuprot temeljnim uvjerenjima suvremenika Pavao i svjedoči za Isusov križ: «ludo Božje mudrije od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi». Time pokazuje da suprotnost vjeri nije puka nevjera, nego i ono «umišljeno» i «pobožno trgovanje» s Bogom, sebeljubivi umišljaj o nužnosti čuda i sračunata umovanja.

Kršćanstvo je vjera raspete ljubavi, nikakva nasilna pobuna ili rušenje hramova i svetinja, nikakvo sebedokazivanje a pogotovo ne uništavanje protivnika, neprijatelja ni čudom ni hladnim, bešćutnim argumentima. Vjera je to koja nije protiv Božjeg čudesnoga zahvata niti protiv razumnosti, nego je na poseban način otvorena paradoksu: Bog se objavljuje u ludosti i slabosti ljubavi! Uskrs, novi život, novi odnosi dolaze preko ludosti i slabosti križa! Isusov križ, i to ne kao materijalni predmet koji treba umnožavati i sijati posvuda, po sebi i po svoj zemlji, nego kao živa povijesna osoba, Raspeti Isus – novi je hram, novo bogoštovlje.

Fra Ivan Šarčević