II. vazmena nedjelja | Toma i rane

Iv 20,19-31: Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Jednom nalijepljena etiketa ne skida se lako – znaju to svi koji su makar samo jednom bili javno označeni, doslovno etiketirani kao sumnjivi, nepodobni, opasni, strani, kao zavodnici, kavdžije, ubačeni i/li remetilački faktor, u konačnici kao razbijači jedinstva, jednom riječju izdajice. Možda se etiketa jednom i uspije skinuti, no ostaje njezin trag, njezine rane.

Etikete se u pravilu lijepe na sve koji strše, koji odudaraju. I Isusovi apostoli – sada već gotovo dvije tisuće godina poslije – „ponosno“ nose nalijepljene im etikete: Juda je izdajica, Petar zatajnik i odricatelj, Toma sumnjivac i nevjernik. S Petra, prvaka apostola, etiketa se po potrebi skida i opet stavlja – što nije slučaj s Judom i Tomom, oni su, uz rijetke iznimke, trajno etiketirani.

Odgovor na pitanje zašto se apostola Tomu drži simbolom nevjere, odnosno sumnje djelomično se nalazi u evanđelju današnje, druge vazmene nedjelje. On se najčešće krati tako da se kaže kako se uskrsli Isus ukazao apostolima koji su u njega povjerovali, no – da sve ne bi bilo dobro – s njima nije bio jedan apostol, razumljivo Toma. I ne samo da nije bio, nego im nije ni povjerovao, štoviše rekao je da neće vjerovati dok se on sam, osobno ne uvjeri, dok ne stavi svoj prst u mjesto čavala – na koncu po tom ga prstu u ikonografiji i prepoznajemo! I onda je, nastavlja se priča, uskrsli Isus opet došao i Toma je povjerovao, od nevjernog postao je vjeran. Isus nije, završava priča, propustio ukoriti ga jer je povjerovao tek kad ga je vidio i dometnuo da su blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. Ovako se, otprilike, priča i prepričava Tomina nevjera, no ona je u spomenutom Evanđelju po Ivanu (Iv 20,19-31) zapravo opisana na mnogo drukčiji, po Tomu daleko povoljniji način.

Toma, krenimo redom, niti jednom jedinom riječju ne dovodi u pitanje tvrdnju drugih apostola da su „vidjeli Gospodina“: ne kaže im da to nije istina, da im se učinilo/pričinilo, da je to nemoguće, jer je Isus ubijen, umro, i točka. Ne, on ne govori o njihovoj, nego o svojoj (ne)vjeri.

Nadalje, ne kaže ni to da on ne vjeruje da je Raspeti živ, da je Isus uskrsnuo, nego jasno i glasno – dodajemo i krajnje iskreno – iznosi „uvjete“ svog vjerovanja: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ (Iv 20,25). U prijevodu, ako „vidim“ i ako „stavim“, vjerovat ću.

Tomino odbijanje da povjeruje tvrdnjama drugih i zahtijevanje da osobno vidi tragove čavala i u njih stavi svoj prst te svoju ruku u njegov (probodeni) bok, obično se tumači kao krivo poimanje vjere koja se oslanja samo i isključivo na ono što vidi i opipa, dakle samo na osjetilnu dimenziju. To je dobrim dijelom točno, no ne i u potpunosti. Naime, evanđeoski tekst nedvojbeno kaže da je Toma, prilikom Isusovog ponovnog dolaska, povjerovao i bez „traženih uvjeta“: nije stavio ni prst ni ruku u Isusove rane. Povjerovao je, zaključuje Isus, jer ga je vidio.

Što je to Toma zapravo tražio da vidi i što je vidio? Rane. Raspetoga. Raspetoga koji je živ, koji je uskrsnuo. Njemu su rane Uskrsloga dokaz da je on Raspeti, da je to njegov Isus, njegov Bog: zato mu se s usana, a u biti iz dubine srca, i otima usklik „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Toma, očito, ne dopušta da se stvari lome preko koljena, da se olako prelazi od križa do uskrsnuća, da se patnja, muka i smrt riješe jeftinim happy end-om. Htio je vidjeti, kao primjećuje Tomáš Halík, „ne obezvrjeđuje li uskrsnuće križ – tek je onda mogao reći svoje vjerujem!“ Zar onda, pita se Halík, „nevjerni Toma“ nije „dublje razumio smisao uskrsnuća nego ti drugi?“

I doista, uskrsnuće koje bi zaboravljalo ili preskakalo križ, ne bi bilo Isusovo uskrsnuće. Nimalo slučajno Isusovo proslavljeno tijelo – tijelo koje poput duha prolazi kroz zatvorena vrata, a istovremeno blaguje hranu – na sebi ima tragove razapinjanja, rane s križa. Takvo je tijelo dokaz da je Raspeti zapravo Uskrsli, odnosno Uskrsli Raspeti.

Nakon što su ispunjeni Tomini „uvjeti“ vjerovanja, nakon što je vidio svoga Gospodina i Boga, Raspetog i Uskrslog, nakon što je povjerovao, Toma nije postao vjeroposjednik, jer vjera nije posjed, imetak, nego put, traženje. I dalje će ga, kao i svakog ozbiljnijeg vjernika, salijetati i mučiti raznorazne sumnje i propitivanja, i dalje će teško ako i ikako nalaziti odgovore na pitanja zašto postoji zlo, zbog čega ljudi trpe, zašto umiru malena djeca itd. I gdje će nalaziti odgovore, gdje će vidjeti Uskrsloga s ranama? Između ostaloga, ako ne i prvenstveno, u ranama svijeta. Budući da se Raspeti i Uskrsli izjednačio, poistovjetio sa svima koji trpe („Što god učiniste jednomu od ovo moje najmanje braće, meni učiniste!“, Mt 25,40), s najmanjima, onda ga se tamo može „najlakše“ i susresti. Kažu da je Blaise Pascal, jedan od najvećih kršćanskih mislilaca, dok mu je zbog sumnji u njegovu pravovjernost bilo službeno zabranjeno primati svetu pričest, u svojoj kući brinuo o jednoj siromašnoj i bolesnoj osobi jer je bio uvjeren da tako prima Tijelo Kristovo. Maleni, potrebiti, izranjeni… povlašteno su mjesto Isusove, Božje prisutnosti: s njima i u njima je sam Isus, Raspeti ali i Uskrsli.

Nije nimalo banalna činjenica da su zlo, patnja i druge otajstvene stvarnosti kojima svijet obiluje mnoge osobe udaljile od vjere, od Boga. Rane ovoga svijeta mogu se promatrati kao pokazatelj „Božje nebrige“, ali također mogu – iz Tomine, a zapravo kršćanske perspektive – i kao dokaz Božje nepojmljive suosjećajnosti, supatnje: gdje god ljudi trpe prisutan je u njima Isus/Bog kao onaj koji trpi. Ako se s Isusom trpi, onda se s njim i uskršava, riječima Druge Timoteju ako smo s njim umrli, s njim ćemo i živjeti (2 Tim 2,11).

Ako je Isus prisutan u svima koji trpe, a svi ljudi na ovaj ili onaj način trpe, gdje ga onda nema? Odgovorit ćemo riječima spomenutog Halíka koje bi trebalo shvatiti krajnje ozbiljno: „Nema ga samo na jednom jedinom mjestu, tj. nema ga u onima i s onima koji sami o sebi misle da su pravedni, da su oni onī koji vide, koji isključuju druge i rade od Isusovih riječi zasun na vratima koja tjeskobno čuvaju, sami kroz njih ne ulaze, a drugima brane ući!“

„Tomina nevjera učinila je više za vjeru nego vjera svih ostalih učenika“ – zapisao je papa Grgur Veliki. Može li učiniti išta i za našu (ne)vjeru? Može, ako se trudimo i učimo prepoznavati Uskrsloga u ranjenima ovoga svijeta. Tada, i samo tada, ćemo s Tomom moći uzviknuti Gospodin moj i Bog moj! i još Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!

Stipo Kljajić, polis.ba