II. uskrsna nedjelja | Izdržati sumnju  

Dj 4,32-35; Iv 20,19-31

Onima kojima je ideal ljudsko bratstvo (i komunistima) rado se pozivaju na prvu Crkvu koju opisuje današnji odlomak iz Djela apostolskih. Naime, ondje stoji da su prvi kršćani bili «jednoga srca i jedne duše», da «nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko»; te da «nitko među njima nije oskudijevao» nego se «dijelilo svakomu koliko je trebao». Je li to moguće? Piše da jest! Kasnija povijest kršćanstva i kršćana, izuzev rijetkih iznimki, poput Franje Asiškoga i nekolicine sličnih, povijest je sebičnosti i bespoštedne pohlepe, otimačine tuđega i privatiziranja zajedničkoga. Dovoljno je osvrnuti se na ponašanja moćnih kršćana i sada, u pandemiji, ili poslije ratova, u promjeni režima, u obnovi ratom ili potresima opustošenih krajeva i zdanja. Velik je broj onih koji potkradaju zajedničko i bezočno se bogate na nesreći drugih.

Ima u nama ljudima neki bezdani strah od nemanja, neka nezajažljiva požuda za posjedovanjem, što onda izaziva nerazborita zgrtanja, ali i međusobne spletke i zavisti, sukobe i ratove. Materijalno (hrana, novac, odjeća, bogatstvo) samo je sredstvo, a ne smisao života i naših odnosa. To, međutim, zaboravimo. Slično je i s našom sveprisutnom težnjom za potpunom neovisnošću koja se maskira slobodom. Sloboda nije u djelovanju po vlastitom hiru, nego je uvjetovana odnosom, ostvaruje se u ljubavi, u brizi i odgovornosti za bližnje, druge, za zajedničko dobro, za baštinu koju smo primili. Sve što oko nas jest nije naše vlasništvo, privatni posjed, nego prilika da se kroz sve to, od prirode do ljudi, od nasljeđa do djece i nove generacije, humaniziramo. Postat ćemo ličnosti ako iznova steknemo ono što smo naslijedili, ono što nam je darovano: prirodu, ljude, sav svijet i to tako što ćemo ih dijeliti s drugima i ostaviti kao baštinu onima koji dolaze poslije nas. Imat ćemo to više što više budemo dijelili s drugima i dopuštali da je sve što imamo darovano i zajedničko dobro.

Papa Franjo u socijalnoj enciklici Fratelli tutti (2020.) inzistira na solidarnosti moćnijih i bogatijih ljudi, nacija i regija sa siromašnijima. Traži «univerzalnu svijest o općoj namjeni stvorenih dobara». Ponavlja nauk Grgura Velikoga da «kada onima koji su u potrebi dajemo ono što trebaju, dajemo im ne ono što je naše, nego ima vraćamo ono što im pripada». Franjo poziva kršćane i sve ljude koji dijele ovaj planet, «zajedničku kuću» da posvijeste «socijalnu dimenziju vlasništva». «Privatno vlasništvo», izričit je Papa, nije «izvorno i prvotno», nego «sekundarno naravno pravo koje proizlazi iz načela opće namjene stvorenih dobara». «Kršćanska tradicija nije nikada priznala pravo na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno i nedodirljivo, i isticala je socijalnu dimenziju svakoga privatnog vlasništva» (FT 120). Nema sumnje, svatko od nas ima iskustvo blagodati zajedničkoga darivanja i dijeljenja u obitelji, među prijateljima, u većim i manjim zajednicama. Iznimno je iskustvo solidarnosti. Zato su prvi kršćani trajni uzor zajedničkog života, a ne samo puka utopija ljudskoga bratstva i sestrinstva. Ostvarenje je to i vjere u Boga i povjerenja u ljude, konkretizirano bogoštovlje i humanost.

Odlomak s kraja Ivanova evanđelja vraća nas na sam dan Isusova uskrsnuća. Učenici su njegovim razapinjanjem doživjeli razočaranje koje nije mogao nitko otkloniti. U strahu da i sami ne stradaju zato što su bili Isusovi učenici, zatvorili su se. I baš u tu zatvorenu i izoliranu atmosferu stiže uskrsli Isus. Radikalni čin uskrsne vjere sastoji se u tome da Bog dolazi baš ondje gdje su svi putovi spasa zatvoreni. Dolazi Isus ne tek puko ohrabriti svoje prijatelje, onako kako mi jedni druge hrabrimo, nego to čini darivanjem svoga mira i Duha Božjega te pozivom na opraštanje. A ima li što važnije: mir, Duh i praštanje grijeha.

Susret s Isusom, Isusova prisutnost razgoni strah i unosi mirnoću i sređenost. Zacijelo je veliko Isusovim mirom prolaziti ovim svijetom. U zajedništvu s njime – u mirnom prijateljstvu s Isusom svladavati nemire i bure svijeta, susretati opakosti i zloće drugih, suočavati se s uspjesima bezočnika, ali, također, u miru, hrabro i s nadom izlaziti iz svojih pakosti i mana, bolesti i smrti.

Otvoriti se i primiti Duha Svetoga, disati Božjim Duhom – prema Isusovim riječima – veže se uz opraštanje grijeha. Najveća ljudska moć prema evanđelju znači zadržavati i praštati grijehe. Petru, Crkvi i svećenicima darovani «ključevi vrata nebeskih» ne odnose se na vlast, vladanje i na hijerarhijsku strukturu, nego na «obavezno» i «redovno» opraštanje (ispovijedanja) grijeha. To je poslanje koje Isus prenosi od Oca na svoje učenike. Uvijek treba ponavljati, oprašta se neoprostivo, i samo se snagom Božjega Duha, ne ljudskim moćima i velikodušnostima, može praštati grijehe i drugima i sebi. I sebi treba oprostiti neoprostivo, kao i drugima.

I posljednja sekcija današnjega evanđelja odnosi se na Isusov susret s Tomom koji se događa osam dana nakon uskrsnuća. Toma je, poslije sramotnoga Isusova poraza, nekamo nestao u svoju samoću, nije bio s ostalim učenicima kad je Isus došao. Toma je čovjek koji je saslušao iskustvo prijatelja, ali nije zdravo za gotovo prihvaćao sve što mu drugi kažu. Uskrsnuće, smatrao je Toma, ne može biti neka «maglovita» veličina, a uskrsli Isus mora biti prepoznatljiv po svojim ranama. Nema Krista bez Isusa, nema proslavljenoga Krista vjere bez povijesnoga, tjelesnog Isusa kojega treba nasljedovati i «mučiti» se s njime iz dana u dan. Uskrsnuće bez križa je magija, mit. Križ bez uskrsnuća je, kako god bila Isusova smrt slavna i smrt najmoralnijega pravednika, ipak trijumf ljudske zloće i Zloga. I križ i uskrsnuće su radikalni čin vjere – i osoban i zajednički. Toma to potvrđuje. Nužno je sumnjati, ali je nužno izdržati sumnju, nužno je kao i u svakom odnosu ne pobjeći, ne uzmaknuti, biti krajnje povjerljiv, osloniti se, strpljivo čekati i za to vrijeme činiti samo dobro, učiniti od «čekanja tvorbu». Bog ne posustaje. On dolazi, treba čekati i izdržati dolazak.

Isus ponovno dolazi, i samo radi Tome, radi jednoga svog sumnjivca. Upravo samo radi njega. Isus uslišava njegovu želju da se sam osobno uvjeri u njegovo postojanje. Treba izdržati svoje sumnje, treba se nositi s «glasinama» o Bogu, o Isusu koji se objavio nekima, prijateljima, zajednici. Treba izdržati dugu sumnju poraza i razočaranja, treba ne odustati, treba se ne izolirati nego biti s drugima, čuti i poštivati njihovo mišljenje, njihovu vjeru, a imati svoje mišljenje i vjeru, i tražiti, «moliti» za osobni susret s Isusom, za osobni dodir njegovih rana, njegove zemaljske povijesti.

Fra Ivan Šarčević