II. uskrsna nedjelja | Dotaknuti Boga

„…Otišao sam na nebo u ranama. Njima sam vam sve kazao na zemlji.

One su i moje riječi i slike. Osvojio sam ih vrlo jednostavno: cjelinom svog života…“

Mirko Marjanović, isus

 

Danas o Tomi, imao je privilegiju dotaknuti rane Uskrsloga. Njegova je nevjera u tom dobro poznatom i  bliskom susretu između dvojice prijatelja slutnja njegove vjere. U takvoga Boga mi vjerujemo, u Onoga koji ne uzmiče pred našim sumnjama, nego se nudi, kao Tomi, u ranama. Tomi, našem duhovnom blizancu. Bog u kojeg vjerujemo, poznaje nas u našoj ljudskoj krhkosti i podložnosti patnji. Bog koji pati, blizak je. I pred njim nema glume, suvišne su pobožne grimase. Do kraja nas proniče. On nas poznaje.

Zna i da se ne smiruje srce naše dok ne prepozna ljudsko u božanskome. Niti se smiruje srce naše dok ne razotkrije božansko u ljudima.

Toma uranja u otajstvo Raspetoga, kovitlac patnje i nemoći Božje, tamo gdje se naslućuje sve.

Ni sve riječi, ni sva mudrovanja, i sve teologije nemoćne su, ništa tako Boga ne opisuje kao ovaj susret Tome s njime. U ranama je dubina neizrecivosti, u kojoj je opet jasno sve. I neizmjerno Božje milosrđe. A i to je Božje davanje.

Kad Toma stavlja prste u bolove Isusove, to je još jedna bol Bogu zadana. I što Toma osjeća. Širi li mu se prsni koš od Božjeg milosrđa, razdvaja li se u njemu more crveno dok hoda po jasnom tlu spoznaje.

Toma, posljednji čovjek koji bol Božju pod prstima opipljivo osjeća. Proslavljeno tijelo nije jauknulo. Rane od čavala jednake su procjepu u vječnosti. U njima je sabrana patnja svih nemoćnih. Toma je prstima uronio u Isusovo iskustvo, sašao s njim nad pakao i Božju bol opipao.

Slično je to susretima s nekim ljudima, a ima ih tako samotnih, tako bijednih, pa kad ih zagrlite, osjetite radost neumjesnu, kao da su na tu pažnju dugo, cijelu jednu vječnost čekali. Kao da za njih već dugo nije bilo ničega, osim suše. To malo kiše dušu im razgali. Ima takvih ljudi među nama, u crkvi. Dugo su nas čekali da ih vidimo, dotaknemo. Već dugo nešto nije u redu sa slikom Boga u kojeg vjerujemo, klanjamo se u Presvetom Oltarskom sakramentu, a pored nas dugotrajne samoće kleče.

Uskrsli ih nosi posred svojih dlanova. Ne dotaći se takvih ljudi, ne dodirnuti je rane Isusove. A ne dodatknuti rane Isusove znači da nikad nećemo saznati koliko je i kakvo je Božje milosrđe, i kako Boga zaboli kad mu se prst u bolnu ranu umoči. A to bi nas moglo izliječiti.

Slično je to kao s nekim kućama, ruševnim, u neposrednoj našoj blizini. Stoje tako raskućene, nepovraćene, neobnovljene, ranjene i unakažene. Zaboravljene, kao i njihovi stari vlasnici. Više nisu ničije, jer su bile svačije. Ništa im nismo priuštili, osim šutnje. Jer nije naše o komšijama se na taj način brinuti. Nešto je bolno zanemareno u slici Boga u kojeg vjerujemo. U neke rane nećemo zadirati. Neće nas tuđe izgnanstvo boljeti.

Ima rana ljudskih posvuda, tih čavlića iz Božjih dlanova posvuda, iz vidnog nam polja ne izlaze, svejedno slijepi svijetom hodamo. Ima ljudi ranjivih i ranjenih, pogođeni zlom najgorim, da se rodiše na mjestima i uglovma svijeta koji preziremo pa se i s prezirom prema njima nosimo. I sasvim nam je normalno da ih od svog svijeta udaljavamo. A nisu li nas učili da su i takvi Božja mila svojina, i da Bog voli najviše ono što ljudskom oku, uhu i nosu smeta najviše.

Nije li tako lažno i prijetvorno Bogu se na trgovima i raskršćima u prsa busati, a svjesno ne znati da ljudi negdje poniženi, na koljenima pred silom kleče i o tome šutjeti? Nije li tako svetogrdno nasilje na granicama zanemarivati? Nešto je tako tužno, iskrivljeno u toj slici Boga za odabrane.

Posve je ljudski sumnjati, dok nam se ne objelodani kao Tomi, ali je bogohulno rane ljudske među nama zanemarivati, nijekati. Dotaknuti ranu, znači da će nas to promijeniti, obilježiti. Ne može čovjek s takvim biljegom nepromijenjen svijetom hoditi.

Daleko je teže Tomi nego drugim učenicima, još mu je jednom bol zadao i to osjetio. Meko Božje tkivo pod prstima. Nije lako s takvim ranjivim Bogom hoditi i susretati ljude do bola ranjene,nikakve, neutješne, grijehom raspete. I s njima živjeti, drugovati, u ljudskosti rasti. Teško je i sebe ranjenog i načetog nositi. U te rane prste uroniti, znači da će nas još više zaboljeti.

A pred Bogom i u vjeri nema oklopa koji bi nas od ranjivosti zaštitili. Ni On sam se ne zna od ranjivosti sačuvati.

Ima ponekad, u umjetnosti, u tom svetom govoru o nadnaravnosti, nekih riječi, nekih slika, koje su posve uronjene u  iskustvo Božje patnje i proslave na samome dnu, tamo gdje su sve naše ljudskosti zakazale. Ovako to Miro Jelečević u pjesmi potonuli isus slikoopisuje:

u petak oko devete ure
hodeći po vodi
gospod naš potonu
u dubine među rakove
i čudna stvorenja bezdana
i posred jednog polja morskog potonu
punog kostiju bijelih
i spusti se gospod naš sred polja tog
ko usred livade pune krasna cvijeća
krupnih ljiljana i božura recimo
i pruži se gospod naš potonuli
i posta bijel isto ko kosti
razlikovat više ne možeš
je li to gospod ili bedrena kost
s obale nigera il konga
ili neke tamo eritreje
i posta brat svakom kriku
i grlenom jauku punom vode
i posta sestra svakoj zgrčenoj nadi
i posta tuga sama naš gospod
na polju punom kostiju bijelih
u dubokom srcu mora
među svojima
međ onim koje nitko ne vidje
o kojima šute
veliki naslovi i udarne vijesti
i usnu gospod
na polju kostiju bijelih
u petak oko devete ure.

Ima tako nekih slika Proslavljenog u patnji koje nas ponesu, kao kovitlac su koji bliže Bogu nosi. I kad se čovjek susretne s potonulim Isusom hoće li kao Toma uskliknuti: ‘Gospodin moj i Bog moj’.Hoće li povjerovati? Uskrsli nije mimo ovog komada našeg svijeta kojeg s drugima dijelimo, upravo posred njega rane svoje pokazuje.

---

Roberta Nikšić

---