II. nedjelja kroz godinu | Od učitelja k Prijatelju i Mesiji

Iv 1,35-42

Ivan Evanđelist u svome evanđelje ne piše da je Ivan krstio Isusa, ali zato relativno opširno izlaže Krstiteljevo svjedočanstvo o sebi i o Isusu. O sebi kaže da on nije ni Krist, ni Ilija, ni Prorok, nego glas koji viče u pustinji da se pripravi put Gospodinu.  O Isusu, koji se umiješao među svijet, i došao k Ivanu na Jordan, kaže Ivan: «među vama stoji koga vi ne poznate», «koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući»; on je «Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta», na njega «silazi Duh Sveti», on je «Sin Božji».

Nakon ovog svjedočanstva i velikih titula koje nam je poteško razumjeti, Ivanovo evanđelje piše o prvim Isusovim učenicima. Sljedeće nedjelje slušat ćemo Markovo viđenje poziva učenika, različito od današnjega Ivanova, a radi se o nekim od istih učenika, ponajprije o Andriji i Petru. Ustvari, malo je što tako različito u doživljaju, viđenju i opisivanju kao Isusovi pozivi ljudi da ga slijede, ti sudbonosni susreti s Isusom? Koliko je kršćana, toliko je različitih poziva. Zato i tako različita iskustva i raznovrsni izvještaji.

Eva kako o prvim Isusovim učenicima piše Četvrto evanđelje: Ivan Krstitelj kaže svojim učenicima koji su stajali s njim dok je Isus prolazio: «Evo, jaganjca Božjeg!» Ivan je ponovio ono što je kazao koji dan prije svećenicima i levitima, ispitnoj komisiji iz Jeruzalema: Isus je jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta. Hebrejska riječ «talia» osim janjeta znači i dječaka, i slugu (J. Jeremias). Ivan svojim učenicima kaže da je Isus iz Nazareta čovjek koji služi Božjem planu spasenja. Slično kako je pashalno janje bilo simbol izlaska iz egipatskoga ropstva, tako je Isus Božji sluga koji odnosi grijeh svijeta, grijeh svakoga ropstva, ali koji se, za razliku od žrtve-janjeta, ne predaje žrtvenički-nesvjesno nepromjenjivom usudu političkih i religijskih zlih struktura, nego iz ljubavi prema ljudima svjesno se dariva da bi se dokinule ne samo životinjske žrtve nego povrh svega da bi se prestalo ubijati, besmisleno žrtvovati ljude za razne interese i ciljeve – čak i u ime Boga.

Božji jaganjac mesijansko je značenje Isusa iz Nazareta. Isus je spas za svakog čovjeka. Univerzalno značenje Isusova mesijanstva ne smije se, međutim, degradirati na nacionalne i lokalne okvire, niti na projekte pobožnih pojedinaca i duhovnih elita, nego je Isus Spasitelj za sve ljude, Spasitelj svijeta. S druge strane, odnosno istodobno, kad se kaže da je Isus Mesija sviju, to znači da se Isusovo mesijanstvo ne rasplinjuje u apstraktnom i anonimnom kozmopolitizmu, nekoj kozmičkoj ljubavi koja tobože grleći sve ne vidi potrebita kraj sebe. Isus je Mesija, Božji sluga za čovječanstvo, ali polazeći od najkonkretnijeg, najneznatnijeg, najpotrebnijeg, od onoga kojeg redovno zaobilaze najpobožnije uredbe i najetičnije oči, koji prelazi u sjenu, kojeg se odbacuje iz budne svijesti i grižnje savjesti.

Ivanovi učenici imaju povjerenje u svoga učitelja Ivana, jer Andrija i još jedan učenik kojemu evanđelist ne spominje ime, na Ivanove riječi, odmah, ne piše ni o kakvom ustezanju, doumljivanju ili raspravljanju, nego upravo istoga trena, napuštaju učitelja Ivana i odlaze Mesiji. Čini se da nije tek riječ o pukoj promjeni autoriteta ili prijatelja, onako kako uobičajeno ljudi čine ili bi željeli  da promijene školu, stranku, učitelja i lidera, bilo zbog veće financijske koristi, većega ugleda, bilo iz apetita za uvijek novim duhovnim slastima i vođama. Čini se da se kod Andrije i njegova druga ne radi ni o nužnosti napredovanja u stjecanju višega znanja i većih vještina. Riječ je naprosto o nečemu daleko životnijemu i radikalno drukčijem. Riječ je o pronalasku Mesije, o Božjem čovjeku (jaganjcu-sluzi) u kojem se Bog očituje neponovljivo i jedinstveno i po kojem Bog spašava čovjeka i svijet.

Do neznačenja smo se navikli na riječi Mesija, Spasitelj, jaganjac Božji. Potonule su u sivilo samorazumljivog ponavljanja. Uz to, toliko je oko nas neupitnih, savršenih, mesijanskih ljudi da ne vidimo pa i odgurujemo istinske Božje ljude. Ako čak o sebi i ne mislimo mesijanski, ili možda mislimo da smo viši i bolji nego što jesmo, u svakom slučaju mnogi smo umorni od mesijanizma sumanutih vođa, prijetvornih poglavara, opakih čelnika, od svakovrsnih učitelja koji niti znaju što uče niti vjeruju u ono što poučavaju. Kako god, mi nemamo drugoga izraza do Mesije, Krista, pa je potrebno zastati i razmisliti o njemu, bar na tren! Vrijedi postaviti pitanje tko je uopće i je li Isus iz Nazareta moj Mesija? Nije dovoljno na to pitanje povrijeđeno odbrusiti, nego sagledati odnos naših riječi i svjedočanstva djelom.

U sazivu prvih Isusovih učenika uočavamo jednu važnu dimenziju pravih odgojitelja, učitelja i duhovnika u vjeri. Naime, Ivan Krstitelj je doista pravi učitelj i autoritet, kao i Eli u provom čitanju. Oni čine sve da njihovi učenici budu samostalni, da njih mogu ostaviti i otići slušati Božju riječ, nasljedovati ne njih nego utjelovljenu Riječ. Ivan je primjer navjestiteljima evanđelja, duhovnicima i karizmaticima, odgajateljima i vjeroučiteljima kako se bez zadrške, velikodušno svjedoči: Ovo je Mesija, nisam ja, za njim idi/idite, njega slušaj/slušajte!

Kada se pak krene za Isusom, tek je početak. I o tome govori današnje evanđelje. Za razliku od tolikih nadobudnih novoobraćenika i tolikih koji tek što su se uputili na put vjere, pa se već ohole kao da su na njemu desetljećima, Andrija i njegov drug nailaze na Isusovo prvo i teško pitanje Mesijine tajne. Isus ih pita: Što tražite? Ne može se krenuti za Isusom, a ne čuti to pitanje – ne znati što se traži. Jer, možda se ništa bitno ne traži, možda se bježi od bližnjih, od dužnosti, od teška svijeta, od sebe; možda se traži samo sebe, novac, zaklon, sigurnost…

I nama koji smo pošli na ovaj ili onaj način za Isusom, u braku i bez braka, svim svojim učenicima, i novim i starim, postavlja Isus isto pitanje: Što tražiš? ili: Što još tražiš? ili: Tražiš li još išta? Pita nas i kao obitelj, prijatelje, zajednicu… Životno je to pitanje, druga su drugorazredna, mnoga i suvišna, pa i neprimjerena.

Dva Ivanova učenika koja su pridošla Isusu odgovaraju Isusu također pitanjem: Učitelju, gdje stanuješ? Ovim pitanjem priznaju Isusa učiteljem, ali traže njegov stan, najintimniji prostor. Ako im dopusti da borave s njime, bit će njegovi učenici. Sjetimo se da Ivanovo Evanđelje odmah na početku, u prologu kojim sažima Isusov identitet, kaže da je Riječ Božja tijelom postala i «prebivala» među nama, «nastanila» se među nas ljude. Božja riječ nalazi prebivalište u Isusu, a on svoj stan među ljudima.

Isusov stan ustvari je znak «mesijanske tajne». Onaj tko se uputi za Isusom, u njegovoj blizini otkriva i tko je Isus. Isus zato i kaže učenicima: Dođite i vidjet ćete! I oni su krenuli, vidjeli i ostali. Od odsudne je važnosti zamijetiti da se nijednom riječju ne kaže gdje je i kakav je Isusov stan. Jednostavno, oni su ostali s njime, jer Isus je stan, škola, put, život.

O Božjem stanovanju među ljudima kao Mesijinoj tajni govori Ivanovo evanđelje i na drugim mjestima: kada Filip zove Natanaela, u razgovoru Isusa i Nikodema, u razgovoru Isusa sa Samarijankom o mjestu gdje se treba klanjati Bogu. O stanovima Isus govori učenicima i na rastanku. Kaže im da odlazi k Ocu pripremiti im dolazak, a u Oca ima mnogo stanova.

Dok smo mlađi, lakše se bez računa i mozganja zagrijemo za lidere i idole. Neki su Isusovi učenici bili mladi, neki stariji. Nema «kasnih» zvanja, Bog uvijek zove i svi su pozivi različiti. Andrija je poslušao autoritet, svoga učitelja Ivana; Petar je poslušao, bolje kazano povjerovao je svome bratu Andriji da je našao Mesiju i dopustio si promijeniti ime; Filipa je zovnuo sam Isus, a Filip je zovnuo Natanaela i slično dalje kroz povijest. Od Abrahama do Pavla, Timoteja i Tita, do današnjih Isusovih učenika i učenica, nikada nam neće biti dokraja protumačivo kako se «na brzinu» i «lagano» neki ljudi odazivaju da slijede Isusa. Zar ne treba više razmišljati? Doista, koliko se to razmišlja ako zove prijatelj? I je li ovdje više od prijatelja? Prijatelj-Mesija!

Fra Ivan Šarčević