Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
II. nedjelja kroz godinu | Dođite i vidjet ćete!
Ključno za vjeru je konstantno traganje i prevrednovanje naših postupaka i spoznaja o svijetu i životu, konstantno proširivanje naših vidika i horizonata onoga što mislimo da znamo o svijetu i životu. Samo tako shvaćena vjera je sposobna rasti i razvijati se, samo tako shvaćena vjera sposobna je biti uvijek iznova djelotvorna i praktična u kontekstu i vremenu u kojem se živi
Iv 1,35-42: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.
Izvještaj o prvim Isusovim učenicima u Ivanovom evanđelju se razlikuje od izvještaja o prvim učenicima u preostalim trima, sinoptičkim evanđeljima. Kod Mateja, Marka i Luke Isus poziva prve učenike da ga nasljeduju direktnim i neposrednim: „Dođite i slijedite me!“, nakon čega prvi učenici krenu za Isusom bez pitanja, čuđenja ili protivljenja. Evanđelist Ivan sasvim drugačije opisuje ovu scenu: dvojica učenika Ivana Krstitelja kreću za Isusom nakon što ga je Ivan Krstitelj nazvao „jaganjcem Božjim“, bez da ih je Isus pozvao. Nakon što Isus primijeti da ga dvojica slijede, okreće se i upušta se s njima u kratak razgovor od svega tri rečenice. Nakon toga dvojica ostaju s Isusom do večeri i sutradan oduševljeni prepričavaju svojim bližnjima susret s Isusom, nakon čega se krug učenika proširuje.
Zašto se ovi izvještaji evanđelista razlikuju, zašto Ivan kao autor kronološki posljednjeg evanđelja nije uskladio svoj izvještaj s prethodnim izvještajima sinoptičkih evanđelja? Zato što evanđelistima nije bio cilj napisati historiografsko djelo u kojem će precizno, detaljno i što potpunije izvijestiti o povijesnim događajima iz Isusovog života; njihov cilj je bio budućim generacijama prenijeti teološki smisao i značenje ključnih događaja iz Isusovog života i naučavanja. Također, način na koji su prikazivani događaji iz Isusovog života bio je povezan s konkretnim pitanjima i problemima kršćanskih zajednica u kojima su evanđelja nastajala. Ovo redovno previđaju neki kršćanski krugovi koji biblijske knjige shvaćaju doslovno kao povijesne izvještaje i odbacuju bilo kakve proturječne nalaze prirodnih znanosti, književne kritike i historiografije, ali i oni koji niječu bilo kakvu vrijednost biblijskih izvještaja ukoliko se ovi ne podudaraju s nalazima historiografije i prirodnih znanosti. I jedni i drugi ignoriraju kontekst, smisao i cilj s kojima su pisane biblijske knjige. Primarni cilj Ivanovog izvještaja o prvim učenicima je bio prikazati put kako se postaje Isusov učenik i kako živjeti kao Isusov učenik. Tri kratke, naoko banalne rečenice su ključne za Ivanov izvještaj.
„Što tražite?“
Prvi učenici koji kreću za Isusom nisu se slučajno zatekli na rijeci Jordan. Njihova potraga za smislenim i ispunjenim životom ih je dovela do Ivana Krstitelja, koji im je prethodno govorio o dolasku obećanog mesije i koji sada označava Isusa kao jaganjca Božjeg. Možemo pretpostaviti da su učenicima bili poznati starozavjetni tekstovi proroka Izaije o jaganjcu Božjem i oni radoznalo kreću za Isusom, najprije stidljivo i na sigurnoj distanci, prate ga bez da ga išta pitaju ili da započnu razgovor. Žele sami vidjeti po čemu je taj čovjek toliko poseban, da ga njihov dotadašnji učitelj naziva jaganjcem Božjim. Isus se tada okreće i pita ih „što tražite?“ Ovo su – ne slučajno – prve riječi koje Isus izgovara u Ivanovom evanđelju. Ovo je jedno od ključnih pitanja u Ivanovom evanđelju i ono se ponavlja u sličnom obliku u noći posljednje večere i Isusovog uhićenja u Getsemanskom vrtu, te u jutro uskrsnuća upućeno ženama koje su došle obići Isusov grob. Ovo se pitanje dakle pojavljuje na trima sadržajno ključnim mjestima Ivanovog evanđelja i ono predstavlja jedno od temeljnih, egzistencijalnih pitanja svih ljudi svih vremena. Ljudi su cijeli život u potrazi za srećom, za istinom, za ispunjenim i smislenim životom. Jedna od ključnih stvari u ovoj potrazi za srećom, smislom i istinom je fundamentalna otvorenost za nove spoznaje i iskustva. Dvojica učenika koji su zapratili Isusa su tragatelji za smislom, otvoreni za ono što Isus ima za reći, otvoreni za preispitivanje onoga što već znaju, otvoreni da nauče i iskuse nešto novo. Oni ne pripadaju samozadovoljnoj većini, ljudima koji više ne traže i ne postavljaju pitanja, jer smatraju da u okviru svoje religije ili svog svjetonazora već imaju sve potrebne odgovore za svoj život. I današnjim vremenom, ništa drugačije od Isusovog vremena, dominira ta samozadovoljna većina, ljudi koji nisu otvoreni za ozbiljno traganje za smislom jer smatraju da već imaju sve potrebne recepte i odgovore o životu. Religije su pune ljudi koji u obdržavanju propisa i vjerovanju u dogme bez osobnog promišljanja i propitivanja vide smisao vjerničkog života, a koji istodobno nisu otvoreni ni za kakav rast, razvoj ili promjene svojih stavova ili stavova vlastitih zajednica. No i nereligijski svjetonazori i ideologije su puni ljudi koji se istodobno kunu u otvorenost i širinu vlastitog uma naspram tobože ograničenih vjernika, a istodobno su otvoreni samo za ono što potvrđuje njihove unaprijed donesene pristrane i osobne zaključke, te nespremni na bilo kakvo samokritičko preispitivanje vlastitih stavova.
„Učitelju, gdje stanuješ?“
Ovo je prva rečenica upućena Isusu u Ivanovom evanđelju. Pitanje koje su dvojica učenika postavili zvuči neobično, za naše doba i poimanje ljudskih odnosa donekle i neprimjereno: upitati stranca kojeg smo tek sreli gdje stanuje bez da se prethodno predstavimo. Zacijelo ovo pitanje dvojice prvih Isusovih učenika ima drugačiji smisao. Jedan od mogućih odgovora: Židovski rabini onog vremena su uobičavali poučavati svoje učenike sjedeći u zatvorenim prostorijama, tako da se ovo pitanje može shvatiti i kao molba dvojice da ih Isus poučava, da ih primi u krug svojih učenika, da „stanuju“ kod njega. „Stanovati“ kod učitelja je značilo ne samo slušati učiteljev nauk, nego i upoznati se s njegovom osobom i načinom života, njegovim postupanjem i ponašanjem u svakodnevici, kako bi se ta osoba onda mogla nasljedovati i oponašati. Najbolji način da se dublje i cjelovitije upozna neki čovjek je posjetiti ga tamo gdje stanuje, u njegovom privatnom okruženju.
Dvojica učenika žele saznati više o životnim okolnostima, o socijalnom miljeu u kojem se Isus kreće, kako bi stekli zaokruženiju sliku o njegovoj osobi, djelovanju i nauku. Oni žele provjeriti da li je i koliko ovaj čovjek autentičan: nije im dovoljno saslušati ono što Isus govori i naučava, kakav je njegov svjetonazor, nego žele provjeriti kako taj čovjek živi, kako se odnosi prema drugim ljudima i da li zaista i živi ono što govori. Ovo pitanje učenika kao da sadrži i dozu zdrave i promišljene sumnjičavosti: sreli su oni i čuli za puno ljudi koje su nazivali mesijama i koji su lijepo i uvjerljivo govorili, a drugi su ih onda lakovjerno slijedili u vlastitu propast. Riječi nisu dovoljne, pokaži nam kako živiš, kakav čovjek i kakav život stoji iza tvojih riječi. Sumnjičavost Isusovih učenika je inače jedan od najčešćih motiva u evanđeljima: evanđelja prikazuju Isusove učenike kao najsumnjičavije prema glasinama o njegovom uskrsnuću, a u više navrata Isus kori svoje učenike zbog njihove malovjernosti i tvrdoglavog odbijanja da povjeruju. Sve potpuno suprotno tvrdnjama onih koji odbacuju kršćanstvo kao priču lakovjernih neotesanaca koji žele vjerovati u nešto što ne postoji i nema nikakvog racionalnog temelja.
„Dođite i vidjet ćete!“
Isus na pitanje učenika ne odgovara kratkim prikazom ili objašnjenjem svog nauka, niti daljnjim pitanjima o tome tko su oni i odakle dolaze, nego kratkim i jednostavnim pozivom „dođite i vidite“. Isus poziva učenike da pođu za njim, sami iskuse i preispitaju ono što on živi i naučava i da onda odluče žele li ostati ili otići. Nema tu nikakvog uvjeravanja, prisile, prijetnji, obećanja, samo poziv da se pođe i vidi. Odvažiti se, isprobati, odvagati, prosuditi i onda donijeti životnu odluku. Jedna od ključnih sastavnica vjerničkog života je permanentna autorefleksija; uvijek iznova preispitivati, reflektirati i prosuđivati ne samo svijet oko nas nego i samog sebe i vlastiti životni put. Vjera nije skup gotovih recepata koje treba bez propitivanja primijeniti kako bi nam život bio sretniji i ispunjeniji, kako ju nažalost shvaćaju mnogi koji se nazivaju vjernicima, ali i oni koji nastoje obezvrijediti vjeru kao nereflektirano mišljenje koje nikada ne propituje vlastite pretpostavke. I jedni i drugi imaju krivu sliku smisla vjere. Ključno za vjeru je konstantno traganje i prevrednovanje naših postupaka i spoznaja o svijetu i životu, konstantno proširivanje naših vidika i horizonata onoga što mislimo da znamo o svijetu i životu. Samo tako shvaćena vjera je sposobna rasti i razvijati se, samo tako shvaćena vjera sposobna je biti uvijek iznova djelotvorna i praktična u kontekstu i vremenu u kojem se živi.
Dvojica učenika prihvaćaju Isusov poziv da dođu i vide i ostaju cijelo popodne kod Isusa. Ne saznajemo ništa o tome što im je Isus rekao i kako i gdje su proveli to popodne i što su sve doživjeli. Saznajemo samo kako su dvojica bili toliko oduševljeni susretom s Isusom da su navečer prepričavali taj susret svojim bližnjima i da su kasnije i njih doveli da upoznaju Isusa i da se tako krug Isusovih učenika polako proširivao. Oduševljenje s kojim kreću prepričati doživljeno iskustvo svojim najbližima sugerira nam kako su dvojica učenika našli smisao i ispunjenost koje su tražili. Bio je to susret koji je promijenio i odredio daljnji tijek njihovog života. Osvojila ih je Isusova autentičnost, a autentičnost je jedini temelj na kojem može rasti povjerenje. Ovoga moramo biti svjesni i mi koji se danas nazivamo i smatramo kršćanima. Logorska vatra Radosne vijesti se neće održati pametnim riječima propovjednika ni detaljnim obdržavanjem propisa ili tradicija, nego autentičnim susretima, gestama i svjedočanstvima ljudskosti i otvorenosti po uzoru na ljudskost, otvorenost i autentičnost koju je Isus živio i pokazao u svojim susretima s ljudima.
Marijan Oršolić, polis.ba