II. nedjelja Božića | Božji neuspjeh

Evanđelist Ivan svoj Prolog piše pogleda usmjerena k nebu, ali s nogama čvrsto na zemlji. Dopušta si poetski i emotivni izričaj, ali ga ujedno demistificira i dekonstruira. Bog je sve stvorio, svemu što postoji dao život i svjetlo. No, kad je došao na svijet, onaj isti koji je stvorio, svijet ga nije prepoznao. Došao je k svojima, ali ga nisu primili. Svi su po njemu postali, ali su ga rijetki prepoznali. Tužna je u tom smislu sudbina našeg Boga, ni Nietzscheov Zaratustra ne bi je tragičnije znao opisati nego u ovih par redaka Prologa. Dok antički mitovi teže deifikaciji svojih junaka, slavnim djelima zasluženom uzdizanju među bogove, ovdje nam se prikazuje inverzija apoteoze, neuspjeh Boga koji je ostao neshvaćen, marginaliziran, redikulozan. Govor Pape Franje u katedrali Svetog Patrika u New Yorku 2015. izazvao je kod nemalog broja vjernika sablazan jer je ukazao upravo na tu činjenicu: „A ako nam se čini kako naši napori i djela ne uspijevaju i ne donose ploda, trebamo se sjetiti da smo Isusovi sljedbenici… a Njegov život, ljudski govoreći, završio je neuspjehom, neuspjehom na križu.”

Vraćajući se lagano u kolotečinu nakon božićno-novogodišnjeg predaha, neizostavno se iznova nameće pitanje o relevantnosti Boga u današnjem vremenu. Ima li njegovo utjelovljenje, taj događaj od prije otprilike 2022 godine, još ikakvog značaja za ljude današnjice? Što im može ponuditi, čime ih obogatiti, kako im o tome govoriti danas? Nismo li s kršćanskom porukom zapeli u nekom drugom vremenu, sasvim drugačijem od današnjeg, a još se držimo strukture i sadržaja kao da se ništa promijenilo nije? Što Bog znači mladoj osobi koju formiraju društvene mreže, nekome tko radi po 15 sati dnevno stažirajući u uredu, roditeljima koji sa strepnjom krpaju svoj budžet iz mjeseca u mjesec ili umirovljeniku stradalog zdravlja kojem dani prolaze u čekanju na prijem u bolnici? Često im ne znači baš ništa, tek flatus vocis, ili pak samo jednu kulturološku datost.

Ovu neugodnu činjenicu Ivan trijezno uočava i priznaje. Naš Bog nije bog masa, naša religija nije apsolutistička, društvo kojem težimo nije teokracija. Razumljivo je da naša evangelizacija mora biti široka i svima dostupna, no nije li promašeno to što izbjegavamo dubinu, što s mlijeka na prelazimo na tvrdu hranu (usp. 1Kor 3,2)? Prevladavajući kršćanski diskurs prečesto je usmjeren na pozitivne emocije i životni balans, a ne na život kao sebedarje, služenje, utjelovljeno djelo milosrđa. Kao da u fatamorgani još vidimo unitarno kršćansko društvo s Gelazijevom doktrinom o dva mača, gdje ćemo svi živjeti kao sretni i obraćeni kršćani. Pritom se naravno treba čuvati i suprotnog ekstrema: kršćanskog elitizma i uzmaka od svijeta. Evangelizacijski neuspjeh nas dovodi u napast s Njegošem reći „Pučina je stoka jedna grdna“ i težiti nekakvom samodostatnom sektaštvu. Ono za čime treba težiti je, veli Prolog, „postati djeca Božja“. Živjeti život oslonjeni na Njega, prihvaćajući njegovu nemoć, slabost i ranjivost. Ostvarivati pobožanstvenjenje kako bismo imali udjela u samoj  božanskoj naravi, odnosno slabosti. I pritom ne biti autoreferentni solipsisti već formirani i sposobni za zajedništvo, kako sa sličnima tako i s drugačijima.

„Zašto i kome je to potrebno?“, mogli bismo upitati Ivana. Ne napreduje li Zapad dobro i sa sve marginaliziranijom ulogom religije? Ne odriče li se i Istok svojih duhovnih praksi, u korist materijalizma i konzumerizma? Ivan nam odgovara pokazujući na svog imenjaka Krstitelja. Kršćanski je život izvan regula i konvencija, te po naravi nikada ne može postati mainstream. Ne traži se od svakog kršćanina da poput Krstitelja postane jurodiv i odrekne se normalnosti kako bi radikalno i karikirajući predočavao snagu Božje nemoći, međutim naš život u praksi mora svjedočiti snagu te nemoći. Kršćanstvo nije religija većine, jer se tada disperzira, ali jest religija koja poput soli mora začiniti, poput svijeće osvijetliti, poput zlata oplemeniti ono što je dana supstancija. Ako će kršćanin budućnosti bit mistik, kako se nada Rahner, onda će shvatiti da je Božji neuspjeh kamen temeljac naše vjere. Takva vjera nije autocenzura, samorestrikcija i limitacija ljudske težnje za ostvarenjem, već ponuda „od punine Njegove“. Utjelovljenje Boga je događaj koji je „game changer“, koji mijenja perspektivu, ali je ujedno zadržava u vlasništvu pojedinca koji će po svom nahođenju procijeniti važnost tog događaja. Slabi Bog se neće ili ne može nametnuti, ali može i želi inspirirati, potaknuti, motivirati na suradnju s njim u djelu stvaranja jednog boljeg svijeta, i s druge strane poziva na trpljenje, praštanje i samoodricanje s njim u djelu stvaranja jednog boljeg čovjeka. Bolji svijet i bolji ja: ponizniji, širokogrudniji, gostoljubiviji, sućutniji, brižniji – jednostavno, kreposniji iz podvrgavanja, razboritiji iz samosvladavanja.

No, stanimo opet ivanovski čvrsto na zemlju. Nije li očito da je ovaj neuspješni Bog, antipod naše slike veličanstvenog suca, makar se u teoriji možda i činio korisnim, u stvarnosti uglavnom neprepoznat? Ukoliko je zaista živi Bog, tada mora biti više od lijepe ideje, ma kako poticajna ona bila. Budući je „stvarnost važnija od ideje“ (Evangelii gaudium, 233), što nam danas kroz znakove vremena poručuje, kako da živimo njegovo utjelovljenje kao znak ovome svijetu? Put pobožanstvenjenja je, kao i sam Božji neuspjeh, nužno paradoksalan: tražiti ono što jača našu krhkost. Blaženi koji „podnose rado bijede života“, kliče sv. Franjo u Pjesmi stvorova. Sv. Ignacije je u istom stilu molio da Družba Isusova uvijek bude progonjena. Papa Franjo u našim danima izriče vapaj: „Ah, kako bih htio siromašnu Crkvu za siromašne!“ Izaijinim rječnikom, potrebno je naći rane koje iscjeljuju (usp. Iz 53,5). Potrebno je tražiti i pokretati procese koji će umanjiti moju poziciju moći, kako bih time postao sličniji Bogu, dionik njegove naravi. Neću time postići mnogo mjerljivih efekata, ali ih nije postigao niti Logos. Ipak, uz njegov križ je centralno mjesto kozmosa i tu želim stajati. Slab, malen, nepoznat, bez sigurnosti, ali uvjeren da je i moje ime jedna od njegovih riječi.

Stanko Perica