www.polis.ba

II. korizmena nedjelja | Prezreni Pravednik u bijeloj haljini

U preobraženom Isusu radi se o sjenici-osobi, o živom čovjeku, povijesnoj osobi, Isusu iz Nazareta kao šatoru Božjem među ljudima, kao oblaku Božjem kojim je osjenjena ljudska egzistencija i koji osvježava ljudske umore i zakazivanja, koji svojom utjehom pokriva sva naša zakonska i proročka djelovanja, propuste i prijevare, sve naše ljubavi i poraze, sve boli i radosti, smrti i nade

Mk 9,2-10

Marko započinje svoje evanđelje riječima: «Početak Radosne vijesti [evanđelja] o Isusu Kristu, Sinu Božjemu.» To da se u Isusu iz Nazareta objavljuje puno Božje sinovstvo (nije riječ da je Bog Isusov biološki, tjelesni otac!), to da je Isus, drvodjeljin i Marijin sin, obećani Mesija, nit je vodilja svega Markova pisanja. Tako i današnji odlomak iz njegova evanđelja o Isusovu preobraženju na gori pripada središtu teksta u kojem Isus govori svojim učenicima o svome identitetu. Podsjetimo, identitetska rasprava počinje u selima oko Cezareje Filipove kada Isus postavlja pitanja učenicima o tome što kažu ljudi tko je Sin Čovječji, što kažu oni, te Isus potom oštro prekorava učenika Petra koji u Isusov identitet ne može prihvatiti činjenicu da će Isusa odbaciti svećenici i vođe naroda, da će bit ubijen i uskrsnuti. I taj se razgovor o Isusovu identitetu nastavlja po galilejskim selima, na brdu preobraženja i kasnije na putu kroz Samariju za Jeruzalem. Upravo u tom kontekstu pitanja Isusova identiteta, smješta Marko Isusovo preobraženje na gori.

Vjerojatno je preobraženje vezano uz židovski hodočasnički blagdan Sjenica koji je, iz prirodne religije molitve Stvoritelju za kišu i urod (sukot), bio teologiziran i ritualiziran povijesnim događajem oslobođenja iz egipatskoga sužanjstva i vjerničkom predajom od četiri desetljeća duga prolaska kroz pustinju (sjenica, jedna vrsta malih šatora od grana i lišća, svake bi noći bio netko u sjenici gost od velikih patrijarha i pastira/vladara: Abraham Izak, Jakov, Mojsije, Aron, Josip i David). Osim toga sadržavao je taj blagdan i eshatološku dimenziju očekivanja Mesije i njegovih vremena: definitivnoga Božjeg ušatorovanja (utaboravanja) među ljudima.

Čini se dakle da šestoga dana, kako piše Marko, toga blagdana (a slavio se osam dana) Isus uzima trojicu izabranih učenika Petra, Jakova i Ivana (oni će biti svjedoci Isusova predsmrtnog razlučivanja svoje i Očeve volje u Maslinskom vrtu) i odlazi s njima na goru «visoku», «nasamo» i pred njima se preobražava. Sve je prepuno simbola i značenja. Uspon, i vanjski uspon označava uspon prema Bogu; visina je veća blizina nebesima, veća blizina Božjem prebivalištu. Marko govori o preobrazbi Isusovih haljina. Postale su «sjajnobijele» – tako bijele kako nijedan majstor bjelilac ih ne bi uspio obijeliti. Bijela haljina je znak mučeništva, znak Božjega pravednika, najvećega dostojanstva pred Bogom. Biblija stalno opisuje pravedne stradalnike u bijelom (posebno knjiga Otkrivenje: Tko su oni u bijelim haljinama odakle dolaze… Dolaze iz muke velike… Obijelili su haljine svoje u krvi janjetovoj…).

Preobraženje je simbol pojašnjenja Isusova identiteta. I vanjski simboli Isusova preobraženja naglašavaju da na njegov identitet bitno spada odbacivanje i muka, patnja i nedužna smrt. Nastavak je to na onu raspravu kod Cezareje Filipove, na Petrovo i učeničko nerazumijevanje. Kako se može biti Mesija, Krist, Sin Božji i patiti, biti razapet? Učenici, Petar kao prvi među njima, ne mogu shvatiti Isusov identitet.

Evanđelje zatim kaže da se preobraženom Isusu, bijelom Pravedniku, pridružuju Mojsije i Ilija i s njime ulaze u razgovor. Mojsije je vođa i posrednik Božjeg oslobođenja iz Egipta, donositelj Božjega zakona, «prijatelj Božji» koji je svijetlio izvana svojim licem od susreta s Bogom, od sjaja gledanja Božje tajne; Mojsije, čovjek velike mudrosti i skromnosti, čovjek velike muke da provede svojeglavi narod kroz pustinju, kroz vrijeme kušnji i nevolja, vrijeme sjenica i privremenosti.

Ilija, koji je drugi lik uz bijeloga Pravednika, simbol je najrevnijega proroštva, ali i čovjek straha i uzaludnosti proroštva; bio je odbačen od svojih, i kraljice i kralja, i svećenika i naroda, umoran, pobjegao je od zadataka, odustao od sebe, htio umrijeti, ali ga Božja briga ne ostavlja. Ilija nije umro, nego je uznesen na vatrenim kolima i vratit će se na koncu vremena; on je preteča konačnoga Božjega suda.

Isus svijetli iznutra, iz sebe, iz svoje veze s Bogom; on je novi Mojsije, on je novi Ilija, on je i više – Sin Čovječji koji će doći na kraju vremena, Mesija za kojega iz oblaka stiže potvrda da je Božji Sin, Ljubljeni, kojega treba slušati. Ali, on nije kraljevski ni militantni, već patnički i progonjeni Mesija. On će, kako samo koji redak dalje piše Evanđelist Marko, «mnogo trpjeti i biti prezren». On neće biti pošteđen žrtve poput Izaka, «totalne žrtve», nego je «novi Izak» koji će biti žrtvovan i svjesno se žrtvovati za svoje prijatelje, za novog čovjeka i novog vjernika, za učenike i za sve ljude, ali tako da ne bude više besmislenih ubijanja nedužnih i žrtvovanja ljudi od strane zli ljudi za njihove krive vjere i uvjerenja, na oltaru njihovih zlih bogova i mrzitelja ljudi.

Preobraženje je predokus proslave, anticipacija uskrsnuća. Učenicima Isus naređuju da ništa o tome ne govore dok ne shvate i ne prihvate njegov identitet, dok ne shvate neodvojivu vezu između križa i uskrsnuća, razočaranja u Boga i prepoznavanja u milosrđu, između prezira od strane religijskih prvaka i moćnika i proslave od strane jednog drukčijeg, «novoga», «ljudskijega» Boga. Ne može se spoznati Isusov identitet izvan ljudskoga šikaniranja, prezira i umorstva. Ne može se uploviti u atmosferu aleluja-raspoloženja dok strašnim zvukom ne odjeknu sve krive riječi, klevete, zataje i izdaje, sve poruge, ismijavanja i buka vlastodržaca, sva histerija većine raspni ga, raspni

Petar i učenici, u naivnosti i nerazumijevanju, u strahu su od novoga, i od visine i od blizine, i od drukčijeg shvaćanja blagdana sjenica, drukčijeg Mesije, drukčijeg Boga koji svoju svemoć očituje u praštajućoj ljubavi na križu Prezrenoga. Oni bi u svom strahu makar malo zadržali svu tu čudesnu ljepotu objave, napravili bi sjenice, kako i dolikuje, utaborili bi ljepotu, a radi se samo o prolazu, o ljepoti koja je samo nagovještaj vječne ljepote i zajedništva s Bogom.

U preobraženom Isusu radi se o sjenici-osobi, o živom čovjeku, povijesnoj osobi, Isusu iz Nazareta kao šatoru Božjem među ljudima, kao oblaku Božjem kojim je osjenjena ljudska egzistencija i koji osvježava ljudske umore i zakazivanja, koji svojom utjehom pokriva sva naša zakonska i proročka djelovanja, propuste i prijevare, sve naše ljubavi i poraze, sve boli i radosti, smrti i nade. U Isusu je na djelu Bog koji se upliće, najčešće tiho i nenametljivo, ali snažno i djelotvorno ako mu se izručimo; upliće se u našu ljudsku povijest, identificira se s patnjom svakoga čovjeka, ne samo Židova i Hrvata.

Vjera u Isusa kao Božjega ljubljenog sina stoga je pristup u zajedništvo s Bogom, u univerzalno Božje smilovanje i milosrđe prema svim patnicima bez obzira na ljudske granice i ograničenja (usp. E. Schillebeeckx). S Isusom, s prezrenim Pravednikom u bijeloj haljini, događa se preobrazba svake ljudske patnje i svakog prezira u dostojanstvo Božje djece. Otire se svaka suza boli i događa Božje zaogrtanje u haljinu radosti, novoga, uskrsnuloga života.

Fra Ivan Šarčević