II. korizmena nedjelja | Molitva preobražava

 Lk 9,28b-36

Nekoliko dana nakon što je svojim učenicima najavio neophodnost svoje smrti i uskrsnuća (usp. Lk 9,22) i nakon što im je pojasnio uvjete nasljedovanja na ovom putu (usp. Lk 9,23-26), “Isus povede sa sobom Petra, Ivana i Jakova” – trojicu najbližih mu učenika – “te uziđe na goru da se pomoli”.

Tri ribara na vrhu gore. Evanđelisti ne spominju o kojoj je gori riječ. Tradicija od IV. stoljeća spominje goru Tabor (arapski Gebel at-Tur), a moguće je da se radi i o planini Hermon, najvišoj na istočnim obalama Mediterana. U svakom slučaju, gora ili planina je mjesto gdje stiže prva sunčeva zraka a tu se zadržava i posljednja. Isus ide gore moliti poput prosjaka za svjetlo, za život. Tako i mi: naše rođenje je “dolazak na svjetlo”. “Živjeti je neprekidna zora. U svjetlu, koje je prvi i najstariji simbol Boga. Živjeti je težak i radostan napor oslobađanja sve svjetlosti zakopane u nama” (Ermes Ronchi). Tri sinoptička evanđelja slažu se u izvještaju o svim fazama događaja na gori. Jedini izrazito “ljudski” element koji Luka ubacuje jest kada kaže da je trojicu apostola “svladao san” (Lk 9,32). Apostoli riskiraju da ne budu budni, da zaspu.

Njihov Učitelj, koji ih je susreo na obalama jezera, doveo ih je na tu goru gdje sada poprima nebeska obilježja koja učenici nikad prije nisu vidjeli. Evanđelist Luka, kao i druga dvojica koji prepričavaju tu epizodu, muče se pronaći pravi glagol, koji je u prijevodu naznačen kao “preobraziti” (μεταμορφόω; Mk 9,2; Mt 17,2), kako bi otprilike objasnili ono što se učenicima prikazuje pred očima. To je iskustvo neba, iščekivanje onoga što će biti s nama u Božjem zagrljaju. To možemo reći a posteriori, dva tisućljeća nakon toga, tumačeći taj trenutak već u perspektivi Isusova uskrsnuća. Mi smo zapravo na strani Petra koji si, zahvaćen tako privlačnom vizijom, ne postavlja previše pitanja, već samo želi što više produžiti to stanje blaženstva. On tada, u svojevrsnom zanosu, traži od Isusa da taj trenutak potraje: želi viđenje a ne više vjeru, želi blaženstvo a ne više napor, želi trenutke mira a ne više duhovnu borbu. Luka piše da Petar “nije znao što govori” (Lk 9,33).

O ovom događaju ni mi ne možemo reći mnogo više, mucamo, osjećamo se u prisutnosti događaja koji traži samo našu adoraciju. Tijekom stoljeća kršćani su se mnogo preispitivali čitajući ovaj odlomak. U istočnoj se tradiciji počelo promišljati da je Isus zapravo ostao isti, dok su oči učenika doživjele preobraženje do te mjere da su bile u stanju čitati i vidjeti ono što nisu vidjeli svaki dan (usp. sv. Ivan Damaščanski). Drugi kršćani su smatrali da je u tom događaju Isus dopustio apostolima da vide njegovu slavu, koje se sam lišio utjelovljenjem, slavu koja nije izgubljena nego je samo “stavljena u zagrade” u danima njegova smrtnog života. Treći, odnedavno, radije doživljavaju govor o preobraženju kao iščekivanje uskrsnuća Gospodinova: to bi bio plod vjere u uskrslog Isusa, u njegov identitet otkriven u uskrsnuću. Različita su to čitanja koja se međusobno ne isključuju.

Jednostavnim očima ovaj se misterij može prihvatiti i kao otkrivenje: “Isus, taj čovjek iz Galileje, koji je poput proroka imao učenike i govorio mnoštvu, taj krhki čovjek na putu u smrt, bio je u stvari Sin Božji i njegove božanske povlastice nisu se pojavljivale jer je bio pravi i potpuni čovjek” (Enzo Bianchi). “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku” (Iz 9,1). Da, taj čovjek je bio Sin Božji i “u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva” (Kol 2,9). U preobraženju se učinio vidljivim trojici povlaštenih svjedoka.

Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom, biblijskim likovima koji predstavljaju zakon i proroke, s onima koji su pripremili i navijestili dolazak Mesije. Razgovara s njima sve dok glas, onaj Očev, ne nadjača riječi i šutnju te postavi, recimo to tako, svoj potpis na poslanje Sina. Kao i kod krštenja na obalama Jordana, Bog potvrđuje potpuno povjerenje u Sina kojemu jamči podršku u svakom delikatnom koraku svog plana spasenja.

Preobraženje se događa u točno određenom trenutku Kristova poslanja, to jest, nakon što se povjerio učenicima da mora da “mnogo pretrpi… da bude ubijen i treći dan da uskrsne” (Lk 9,22). Isus zna da oni ne prihvaćaju ovu stvarnost – stvarnost križa, stvarnost Isusove smrti – i zato ih želi pripremiti da podnesu sablazan muke i smrti na križu. Stoga nam Kristovo preobraženje pokazuje kršćansku perspektivu patnje. “Patnja nije sadomazohizam: ona je neophodan, ali prolazan prijelaz” (Papa Franjo).

Stoga u ovoj korizmi i mi uziđimo na goru s Isusom. Ali kako? Molitvom. Uspnimo se na goru molitvom: tihom molitvom srca, molitvom koja uvijek traži Gospodina. Ostanimo nekoliko trenutaka u sabranosti, svaki dan malo, upravimo svoj nutarnji pogled na njegovo lice i dopustimo da nas njegovo svjetlo prožme i zrači u našem životu. Naime, evanđelist Luka inzistira na tome da je Isus preobražen “dok je molio” (Lk, 9,29). Molitva koja preobražava i osposobljuje za poslanje dijalog je s Bogom. Preobražavajuća molitva je ona koja ne samo govori, nego i sluša. I djeluje. Neophodan nam je, stoga, “dijalog i s Mojsijem i Ilijom, ali i s Isusom u evanđeljima i drugim novozavjetnim spisima” (Mate Uzinić). Bog nam je govorio po Svetom pismu i nastavlja nam govoriti po tom nepresušnom izvoru.

Molitva preobražava osobu iznutra i kadra je obasjati druge i okolni svijet. Koliko puta smo susreli ljude iz kojih izbija sjaj, iz čijih očiju zrači svjetlo, koji imaju taj sjaj u očima! Oni mole, a molitva to čini: daje da širimo oko sebe svjetlo Duha Svetoga! Dajmo prostor molitvi i Riječi Božjoj, koju nam liturgija u izobilju nudi ovih dana. Neka nas Marija nauči da ostanemo s Isusom i kad ga ne razumijemo i ne shvaćamo. Jer jedino ako ostanemo s Njim vidjet ćemo njegovu slavu (usp. Papa Franjo, 17. ožujka 2019.).

Branko Jurić