I. tjedan Došašća – Utorak | O Knezu mira i duhu malenosti

Iz 11,1-10; Lk 10,21-24

Skoro u čitavom Došašću prvo svetopisamsko čitanje je iz Knjige Izaije Proroka, jednog od najobrazovanijih ljudi Biblije, i to ona čitanja koja govore o potpunom oslanjanju i povjerenju u Boga, o dolaska Mesije – Krista Spasitelja i Tješitelja, te o sveopćem miru među ljudima i narodima. U jučerašnjem čitanju čuli smo riječi koje su stavljene na zgradu Ujedinjenih nacija u New Yorku: raskovat će mačeve u plugove, a koplja u srpove, pa – nastavlja Izaija – narod više neće dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju.

Nije nevažno znati i da se zanosna figura žene na konju, koja u jednoj ruci visoko drži granu masline a u drugoj zemaljski globus – skulptura Mir, izvorno se zvala Vjesnica mira – hrvatskoga kipara Antuna Augustinčića nalazi kod sjevernog ulaza u zgradu Ujedinjenih nacija, dar Jugoslavije 1954. Vjesnica mira bila je i na jugoslavenskoj novčanici od 100 dinara, poznatoj crvenki. Kipar je smatrao da žene vode države i narode ne bi bilo toliko sukoba i ratova.

U današnjem čitanju slušamo Izaijino viđenje da će se pojaviti izdanak iz Jesejeve, Davidove loze, Netko izniman, posve različit od nas uobičajenih ljudi na kojem će počivati punina duha Gospodnjega – kojeg će resiti duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjega. Taj strah Gospodnji će mu dati ono što mi ljudi nemamo: neće suditi po viđenju, od oka, rekli bismo; ni po čuvenju, prema rekla-kazala, rekli bismo – već po pravdi. Izaija kaže da neće najprije suditi kako mi ljudi sudimo – zločincima/herojima, nego će po pravdi suditi najprije siromasima i bijednima na zemlji, bit će zauzet za pravdu ugroženih i obespravljenih, za one koji nemaju moćnih advokata, a šibom svoje riječi će ošinuti silnika i dahom usta bezbožnika.

I nastavlja Izaija svojom neugasivom nadom o pomirenju najvećih razlika i isključivosti ovdje na zemlji. Reda slike tako da će oni koji se ne slažu (janje i kozle, tele i lavić, krava i medvjedica) živjeti u miru, sve dotle da će se malo dijete igrati nad leglom zmijinim. I kako god naš svijet, ova naša zemlja i mjesto, i mi u njima išli svako malo strmoglavo u mržnje i podjele, sukobe i ratove, Izaijana poruka dolaska Kneza mira i Suca pravde, te mira među nepomirljivima kao jedinoga ispravnoga stanja među ljudima i narodima, Izaijna poruka nikada neće zgasnuti. I kako god padali kraljevstva i režimi, i onaj Izaijin i onaj Augustinčićev, i kako god završavali proroci mira, makar i onako poput Izaije koji je, kako kaže predaja, od “svojih” prepiljen zajedno sa šupljim drvetom u kojega se sakrio, nakon što je Jeruzalem usporedio sa Sodomom i Gomorom, ljudska čežnja za Spasiteljem i za mirom nikada neće prestati.

Evanđelje koje smo čuli, dobro nam je poznato. Ali ono ostavlja i velike poteškoće u tumačenju, jer se svi hoćemo ugurati među Isusove malene, a svoje protivnike gurnuti među “mudre i umne”, među napuhane i umišljene intelektualce, među one koji su zatvoreni za objavu i vjeru. Da stvari nisu tako jednostavne u procjenjivanju mudrosti i umnosti govore nam upravo današnje riječi najobrazovanijeg proroka, proroka  Izaije. Kaže to na izuzetan način i Isus kada svojim učenicima pojašnjava da su oni privilegirani, da su blažene njihove oči, jer vide ono za čim su čeznuli mnogi proroci i kraljevi, oni koji su istinski čeznuli i čekali Kneza mira, kao što je i sam Izaija čekao i nadao se.

U svakom slučaju podjela između, s jedne strane malenih i s druge strane mudrih i umnih, ne ide po našim kriterijima i prosudbama. Objava Božje mudrosti nije u ljudskim snagama nego u Božjem i Isusovom, očevom i sinovljevom darivanju. Bog se objavljuje u Isusu, Isus poznaje Boga, i on se objavljuje kome hoće. Ove riječi djeluju nepravedne, ali one su krajnje istinite. Nepravedne su onima (mudrima i umnima) koji smatraju da su svojim snagama dosegli vjeru, da su zaslužni čak za objavu Boga, da raspolažu Božjim htijenjem i voljom. Riječi su shvatljive malenima, bili oni učeni ili neuki, koji ne diraju u Božje naume i Božja “sviđanja”, nego nastoje da ono viđeno i ono što su čuli izvrše u životu. Zato valja biti skroman i malen za čas Božjeg pohođenja.

Fra Ivan Šarčević