I. tjedan Došašća – Subota | Radnici koji ne koštaju

Mt 9,35-38; 10,1.6-8

Kako provodimo svoje dane? Imamo li jasne ciljeve ili onako nedomišljeno trošimo svoje vrijeme? Jesmo li osmislili svoj životni put na kraće i dulje staze? Kako stoji s nama i Božjim poslanjem koje nam je svakom osobno povjereno? Naime, svatko od nas bez sumnje neponovljiv je ne samo kao osoba nego svatko od nas ima svoje posebno poslanje na ovoj zemlji. Možemo li za sebe reći da smo radnici, ili da smo bili dobri radnici ako su sada naše snage smanjene i naš se život bliži svome kraju? Jesmo li u situacijama nemoći, bolesti i patnje svjedoci smisla života i nositelji nade u Božje bezgranično milosrđe?

Današnji slojeviti odlomak iz Matejeva evanđelja, Isusovo djelovanje i riječi nude nam se kao odgovori na gore postavljena pitanja. Isus, nevezan za mjesto i posjed, obilazi gradovima i selima, propovijeda radosnu vijest o Božjem kraljevstvu po sinagogama, liječi bolesne i osnažuje nemoćne. To je prva zadaća i Isusova učenika, prva oznaka kršćanskoga poslanje, temeljni cilj i smisao onoga što podrazumijeva ime kršćanin.

Bog na zemlji, Isus je u tome posve izričit, ne može izvršiti svoj naum spasenja ljudi bez ljudi. Nitko, pa ni Bog, ne može dakle bez pomoći drugih. Zato Isus – sažalan prema svome “izmučenu i srvanu” narodu, narodu koji luta kao ovce bez pastira, poziva učenike da se najprije mole Bogu za radnike a onda da se i sami zdušno upuste u žetvu. Žetva je preobilna, ogromna, velika, ali nema radnika, tvrdi Isus.

Zanimljivo je da Isus ne šalje učenike sijati, nego upravo žeti. Kao da hoće kazati da će, ako učenici budu pravi radnici, njima biti otvorena žetva. A žetva se sastoji u nekoliko stupnjeva: u izgonu nečistih duhova, u oslobađanju ljudi od njihovih opsjednutosti koje im priječe pravu vjeru, puninu smisla; u liječenju svake bolesti, i fizičke i duševne i duhovne, i stvarne i umišljene; te u liječenju od svih vrsta nemoći, i stvarnih i lažnih.

Kad Isusov učenik ne zna što činiti, kada je možda upao u lijenost, depresiju i bezvoljnost, ili kada se Isusov učenik, kršćanin, gubi u aktivizmima i jurnjavi pa što više glavinja, smisao mu života izmiče, važno bi bilo vratiti se današnjim Isusovim riječima koje nisu ništa drugo nego orječivanje njegove prakse. Isus šalje svoje učenike, i nas današnje, da uvijek imamo na umu da smo najprije poslani izgubljenima, ne onima koji se smatraju pravednima i sigurnima, kod njih se nema što raditi, nego onima koji su ili svojom ili tuđom krivnjom zabasali s puta ljudskosti i vjere, koji su se svojom ili tuđom krivnjom našli u nečistoćama, bolestima, grijesima i nevoljama. Njima treba najprije propovijedati radosnu vijest Božjega kraljevstva, Isusovo sažaljenje, Božje suosjećanje i milosrđe, nadu da postoji izlaz iz najgorega grijeha i život u najtežem poniženju. Poput Isusa njegovi učenici trebaju ljude iscjeljivati, vraćati ih cjelini, integritetu čovještva; onima “umrlima” vraćati nadu; gubave od grijeha čistiti i proročki se suprotstavljati zlodusima ovoga svijeta, svima opakima koji ne žele dobro ljudima i kojima je jedina žetva unesrećivanje ljudi i bogaćene na  njihovom siromaštvu i nesreći.

Isus završava svoje upute učenicima za njihovo djelovanje u svijetu zahtjevom da svoje poslanje obavljaju besplatno, ne očekujući ikakvu plaću i nagradu: “Besplatno primiste, besplatno dajte!” Isusov učenik, evanđeoski radnik, Božji žetelac radi iz zahvalnosti za primljeno, jer sve što ima i što jest, dobio je na dar. Radosna vijest evanđelja nije roba, nego besplatni dar, suvišak od kojega se jedino živi, kao ljubav, kao milosrđe. Smisao stvarnoga rada na zemlji, smisao istinskog rada koji se obavlja cjelinom bića, s potpunom ljubavlju, uvijek je bez očekivanja plaće, uvijek je radosni posao. Božji radnici nisu ni najamnici ni plaćenici, oni ne koštaju.

Fra Ivan Šarčević