I. tjedan Došašća – Srijeda, SVETI ANDRIJA | Nakon Ivana učitelj je Isus

Rim 10,9-18; Mt 4,18-22

Andrija apostol smatra se prvim apostolom Isusa Krista. U istočnim crkvama nazivaju ga i Prvopozvanim. Brat je Šimuna Petra i pripada prvoj četvorici učenika, u ona dva para braće, ribara iz Betsaide koje je Isus pozvao da ostave mreže i ribarstvo i da ga slijede.

Prema Ivanovom evanđelju Andrija i Ivan su bili učenici Ivana Krstitelja i kad su čuli kako Ivan Krstitelj Isusa naziva Jaganjcem Božjim, pošli su za Isusom. «Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’ Oni mu rekoše: ‘Rabbi’ – što znači: ‘Učitelju – gdje stanuješ?’ Reče im: ‘Dođite i vidjet ćete.’» Jedan od te dvojice bio je Andrija. On je najprije otišao i zovnuo svoga brata Šimuna govoreći mu. «Našli smo Mesiju» i doveo ga k Isusu (usp. Iv 1,35-42).

Evanđelja spominju Andriju kod umnažanja kruha i kod stranaca pristiglih u Jeruzalem, vjerojatno zato što je poznavao grčki. Vjerojatno zato u apokrifima ima dosta o Andriji. Predaja kaže da je propovijedao evanđelje među Skitima (južna Rusija), nomadskom narodu perzijskog (iranskog) porijekla, koji se u 8. i 7. st. prije Krista naselio u današnjoj Ukrajini (Skitija se protezala od Dunava do Kine). [Skitima ih naziva povjesničar Herodot, a zvali su se i Skolotoi, znači strijelci. Nestaju oko 2. stoljeća poslije Krista.]

Predaje kaže da je Andrija raspet u Ahaji, u Grčkoj, u gradu Patrasu, na križ u obliku slovo X (kasnije je to postao nacionalni simbol Škota), prozvanim Andrijin križ. Iz Patrasa su mu relikvije prenesene u Carigrad, a kasnije u Amalfi (blizu Salerna, južna Italija). God. 1462. glava mu se našla u Rimu, a zatim ju je Papa Pavo VI. 1964., nakon ekumenskoga pomirenja i susreta s patrijarhom Atenagorom, vratio grčkom metropoliti i pravoslavnim vjernicima u Patrasu.

Ono što piše Pavao u saslušanom odlomku iz poslanice Rimljanima označava bit Isusova učenika i poslanika. Naime, Andrija nije samo učenik nego i onaj koji je poslan, što i znači grčka riječ apostol. Pavao govori da vjera dolazi preko čuvenja, slušanja, a slušati, čuti se može samo ako je netko propovijedao riječ, riječ o Riječi, o Isusu. I kao što imamo svjedočenje Ivana Krstitelja, Isusova preteče, slično tako Andrija nastavlja govoriti, svjedočiti svoje iskustvo života s Isusom. Tako čine Isusovi apostoli sve do našeg vremena. Ivanovi učenici i drugi ljudi kroz povijest ostavili su svoje učitelje i pošli da vide gdje stanuje učitelj Isus, s njime se zadržali, boravili i živjeli s njime, i njega su u životu svjedočili.

Ime Andrija znači hrabar, odvažan, jak, muževan. Što bi danas bilo važno da mi Isusovi učenici propovijedamo, i to hrabro? I to najprije suvremeni muškarci koji se, gledamo to ovih dana, osjećaju ugroženi u svojoj muževnosti, a ne čuju se, ne podižu baš glasa protiv društvenih nepravdi, ratova, zlih politika i onog muškog duhovnjačkog nasilništva i klerikalizma u Crkvi i društvu?

Najprije valja svojim životom odvažno živjeti Isusovo evanđelje, a što je ustvari najteže. Ribar Andrija je bio spreman napustiti svoju kuću, svoje prijašnje navike, svoga oca i obitelj, čak svoga dobroga učitelja Ivana, sve svoje udobnosti i neudobnosti. Nosio ga je žar vjere da je napokon našao Mesiju. A upitajmo se: Koga ili što traže današnji kršćani?

Isusovo evanđelje ne traži samo promjenu života, jer često ne možemo poput Andrije otići od bližnjih ili napustiti kuću i posao, ali traži promjenu naših motiva, naših unutarnjih nakana i pogleda, naših okamenjenih stavova. Ako ne možemo napustiti svoje sigurnosti, ako čak ostajemo slabi i krhki, grešni ljudi, a kakvi drukčiji i možemo biti, upravo kao takvi možemo i trebamo ljudima svjedočiti da je Isus iz Nazareta spasitelj ljudi, učitelj i prijatelj, osoba uzor za naš život i naše odnose.

I druga stvar koja nam se dariva iz Andrijina primjera jest da iz toga što je Andrija ostavio sve pa i tako velikoga učitelja kao što je bio prorok Ivan i pošao za Isusom, on od toga nije gradio svoju samoveličinu, niti je prezirao druge izbore, niti je tražio posebnu naknadu, plaću ni honorar za to što je krenuo nasljedovati Isusa. Svjedočanstvo tomu je njegova muka i patnja, takva muka i patnja u kojoj, slično njegovu bratu Petru, kaže tradicija, nije razapet onako kako je učitelj Isus bio razapet. U punini svoga učeništva, na vrhuncu hrabroga predanja, ni Andrija ni Petar, ni u kojem slučaju nisu htjeli izjednačavati sebe i svoju muku s Isusovom. Iako je dulje patio od Isusa, za Andriju se kaže da je tri dana čak visio na križu dok nije umro, ni on niti itko nije toliko ljubio ljude i svoje neprijatelje kao Isus. I Andrija i Andrijin križ nisu tek puki simboli kršćanske patnje, nego znakovi koji upućuju na neizmjernu Božju ljubav u Kristu kao i na poziv da na ovoj zemlji nestane križeva.

U Andrijinom križu i u križevima koje podižemo, koje nosimo, u križevima koje gledamo, zadržimo uvijek razliku, temeljnu bogobojaznost i strahopoštovanje da je Isusov križ i njegov put križa uvijek veći i drukčiji od našega križa i naših križnih putova. Pazimo uvijek da svojim riječima, djelima, pa i svojom patnjom, ne obeskrijepimo Isusa, evanđelje i njegov križ ljubavi.

Fra Ivan Šarčević