I. tjedan Došašća – Petak | Vjera u čudesa ili čudo vjere

Mt 9,27-31

Velik dio evanđelja zauzimaju Isusova čudesa, snažni znaci Božjeg milosnoga djelovanja. Nama današnjim ljudima, osim ako i sami nismo više okrenuti tajnovitostima, zagonetkama i čudesima, Isusova čuda stvaraju nemale poteškoće. Još ako k tome dodamo današnje, iznova razbuktalo bujanje čudesa i trčanje mnoštva ljudi u prošteništa ili za čudotvornim karizmaticima o kojima kruži fama kako čudesnom snagom obaraju ljude na zemlji, ozdravljaju od raznih bolesti sve do toga da uspijevaju produžiti noge, onda ima razloga da svatko osobno promotri svoju vjeru i upita se na čemu ona počiva: na moći čudesa ili na Božjoj darovanosti i posvemašnjem izručenju Bogu.

Ako pažljivo čitamo evanđeoske izvještaje o Isusovim čudima, vidjet ćemo da i sam Isus nikada ne koristi čuda da bi mu ljudi povjerovali. On se uklanja od uzavrele mase željne čudesa. Ni u najdramatičnijim trenucima svoga života, u navali njegovih protivnika, u trenucima razapinjanja i smrti na križu, kada je – po našem ljudskom gledanju – trebao pokazati svoju božansku moć, i kad su i njegovi učenici očekivali da će kakvim čudom pobijediti svoje protivnike i trijumfalno sići s križa, Isus ne čini nikakvo čudo. Isus ne utemeljuje vjeru na čudima. Kroz sva evanđelja, u svim događajima oslobađanja od demona, iscjeljenja od raznih bolesti ili uskrišavanja iz smrti, kao i kod današnjega ozdravljenja dvaju slijepaca, Isusovo čudo nastupa nakon vjere. Vjera omogućuje čudo, nikada čudo ne proizvodi vjeru.

Slušamo, dakle, u današnjem evanđelju žarku molbu, vapajnu viku dvojice slijepaca da im se Isus smiluje. Zazivaju ga mesijanskim imenom: “Smiluj nam se, Sine Davidov!” Isus ih na to pita: “Vjerujete li da to mogu učiniti?” Oni odgovaraju: “Da, Gospodine!” I Isus ih ozdravlja od njihova sljepila dotičući ih uz riječi: “Neka vam bude po vašoj vjeri.” Uočljivo je, dakle, da vjera u Isusa prethodi čudesnom progledavanju. Po vjeri moliteljā Isus djeluje i pomaže im.

No, zašto im Isus, kako piše Matej, poprijeti da o tome šute, da o tome nitko ne smije doznati. Upravo zato jer Isus nije prvenstveno čudotvorac, nego navjestitelj obraćenja i Božjega kraljevstva. On svoju osobnost i svoje temeljno poslanje ne temelji na moćima čudesa, nego na najvećem čudu koje se može dogoditi – čudu vjere. Bit će nam to jasnije ako pogledamo kako preuzetni karizmatici žive od svoga čudotvorstva. O karizmaticima svih vremena se priča samo kao čudotvorcima, kao onima koji okupljaju silna mnoštva nevoljnih koje onda oni čudesno ozdravljaju. Oni i óni koji raznose glas o njima, pričaju o njihovoj izvanrednoj moći; njihova su čudesa najvažniji dokaz njihove vjere, gotovo malj kojim udaraju po onima koji prema njihovom mišljenju tobože ne vjeruju ili se nisu otvorili Božjem duhu. U njih su čuda pretpostavka da se vjeruje, suprotno od onoga što je Isus tražio.

I još nešto. Dok se Isus nigdje nije hvalio kako silan svijet njemu grne niti to koristio za argument da mu se mora povjerovati, dok se Isus nije bogatio na nevoljama potrebitih, niti je na svojim čudima skupljao milodare da gradi sebi stanove a ni svete prostore, niti da svojim novcem ucjenjuje ili potkupljuje ikakve vlasti, suvremeni čudotvorci rado govore kako ih u njihovom djelovanju prati silan svijet, “duh materijalnoga blagostanja” i “financijski blagoslov”, kao i zagovor “Gospe dobroga uspjeha”, te bezbroj svetaca i anđela koji ih “nosaju” po sigurnom kamo god oni hoće.

Uza sve svoje božanske moći, Isus je svojim životom, pogotovo križem i uskrsnućem objavio Boga koji se ne objavljuje u moći čudesa, ni u kakvim fizičkim ljepotama i snagama, ni u kakvom bogatstvu i uspjehu, nego u radikalnosti ljudske patnje, u ostavljenosti od naroda i mnoštva, u izdaji i zataji prijatelja, u nepravednim osudama, u ružnoći i izobličenju patničkoga lica ljubavi za druge, u porazu i neuspjehu.

Nisu čudesa nego Isusovo uskrsnuće i križ ugaoni kamen naše vjere. Čudesa su moguća, ali je najveće čudo čudo vjere, molitva Isusu za ozdravljenje od vlastitoga sljepila i svoje moći, molitva za umnažane vjere.

Fra Ivan Šarčević