I. tjedan Došašća – Četvrtak | Pravi Isusov učenik

Mt 7,21. 24-27

Nitko nas u životu, ako smo imalo samokritični, tako oštro ne osuđuje kao naša vlastita djela. Jasno, i riječi su djela, riječi lijepe i blage, riječi istinite i snažne. Ali i riječi psovke, prezira i mržnje su djela, vrlo opaka i opasna djela. Ništa nas u životu, ako smo imalo samokritični i želimo biti dosljedni Isusovi učenici, kršćani, ne čini nesretnima i nespokojnima od neslaganja naših riječi i djela. O tome govori današnji odlomak Matejeva evanđelja, završetak najpoznatijeg govora u povijesti čovječanstva – Isusov Govor na gori. Nažalost, većina nas ljudi živi u sljepilu i nesmokritičnom pogledu na svoje životne raskorake, na taj ambis između riječi i djela.

Isus opisuje svoga pravog učenika vrlo jednostavno, bez ikakvih dodatnih uvjeta, bez ikakvih mogućih “ali” ili olakotnih okolnosti: njegov učenik nije onaj koji samo sluša njegove riječi nego onaj koji ih vrši. Zato kaže da neće u kraljevstvo nebesko, u zajedništvo s Bogom, ući svaki onaj koji mu govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši Očevu, Božju volju.

Kako nas je Isus samo pronašao, kako nas je demaskirao ondje gdje smo najslabiji, najgrešniji! Jer uvijek smo jači na riječima, na molitvama i opravdavanju sebe nego na djelu. A Isus je krajnje jasan, odlučan i rezolutan prema svima nama ako ostanemo samo na riječima, na molitvama, pa makar one bile snažno zazivanje i dosadno umiljavanje. Pravi Isusov učenik je onaj koji evanđelje, njegov Govor na gori, od blaženstva do ljubavi prema neprijatelju, ostvaruje u životu i tako gradi svoj život na nepokolebljivoj stijeni.

Oštro Isus dalje nastavlja – a to je izostavljeno u današnjem evanđelju – da će mu u onaj dan, u dan konačne prosudbe, doći mnogi i govoriti: “‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime čudesa činili?’ Tada ću im – nastavlja Isus – kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'”

Teške riječi! Preteške! Pa zar se neće spasiti toliki moćni proroci i propovjednici, toliki egzorcisti i istjerivači đavla i demona, zar će Isus tolikim čudotvorcima koji oslobađaju ljude od bolesti i nevolja, od ovisnosti i raznovrsnih štaka kazati da ih uopće ne poznaje?

Valja nam krenuti ispočetka, ponizno i skromno. Ostavimo Bogu, ostavimo Isusu Kristu prosudbu koga će on prepoznati kao svoga pravog učenika. Na nama je da saslušanu riječ izvršavamo u životu. A znamo kako rado ostajemo samo na riječima, na lijepim riječima, na divljenju i zanosu, na našim moćima da činimo čuda i čudesa. Redovito Isusovu riječ u svakodnevnici zaboravimo ili je odgurujemo za neka kasnija vremena, sakatimo je ili krivo tumačimo, njome nekada i ubijamo svoje protivnike, ophodimo s njome uvijek prema našoj potrebi i samovolji.

Kriterij pravog učeništva jest praktično ostvarenje evanđelja. Nažalost, a tako se mi ponašamo, kao da postoje dva evanđelja: ono stvarno Isusovo i ovo naše, za našu upotrebu, za našu korist ili (nacionalni i drugi) interes. Neslaganje riječi i djela, Isus naziva licemjerjem i protiv njega je bespoštedan. To je, čini se prema evanđeljima, smatrao najvećim grijehom vjernika. Najgore je pak licemjerje stajati pred Bogom, pred Isusom i zazivati ga Gospodine, Gospodine, nizati molitve, propovijedi, istjerivati đavle i činiti čudesa, a u svakodnevnici, s bližnjima i daljnjima, s ljudima uopće živjeti protivno evanđelju.

Licemjerje je prepuno molitvenih uzdaha i duhovnih povika, buke koja hoće prodrijeti u Božja nebesa, a ne stiže ni do praga bližnjega u nevolji. Licemjerje je prepuno lijepih riječi o sebi i svojoj vjeri, a bešćutno i prepuno riječi osude prema onima koji nisu dobri i ne vjeruju. Licemjerje je gotovo neizlječivo, ono s kojim se zaziva Božje ime, s kojim se priziva Isusa. Jer takvo licemjerje sve vidi osim sebe sama. Zato je Isus tako oštar da kaže da licemjerje uopće neće poznati na sudnjemu danu, jer licemjerni ljudi nikada sebe nisu vidjeli u očima Isusove riječi niti u potrebama svojih bližnjih. Oni su vidjeli samo sebe i svoju su životnu građevinu, svoju su vjerničku biografiju gradili na pijesku, na svojoj duhovnoj tehnologiji i na svojoj pobožnoj taktici. Vjera nije taktika zavaravanja ni sebe ni drugih, a posebno ne Boga, kako eto ipak nismo tako licemjeri. Vjera je dosljedno izvršavanje Isusovih riječi, spremnost da se za tu riječ u životu žrtvuje ne samo malo udobnosti nego i mnogo ili da se barem prizna vlastita malenost i malovjernost.

Fra Ivan Šarčević