I. korizmena nedjelja | Pustinja i poslanje

Mk 1,12-13

U samo dvije rečenice Marko Evanđelist sažima Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji. Poput Luke i Mateja, tako i Marko napominje da je Isusa nagnao Duh u pustinju te da ga je ondje kušao đavao. Marko, međutim, za razliku od druge dvojice evanđelista ne navodi pojedinačno tri kušnje, nego samo kaže da je Isus bio kušan i kratko nadodaje predodžbu pustinje koja straši i fascinira: Isus je u pustinji «bio sa zvijerima, a anđeli mu služahu».

U Bibliji pustinja ima dvostruko značenje: pustinja kao sušni i pusti kraj, bez prikladnih uvjeta za život, posebno bez vode i pustinja kao posebno vrijeme u ljudskom i vjerničkom sazrijevanju. Kad evanđelja govore da je Isus bio u pustinji, slično kao i u drugim njegovim riječima i djelima, treba tražiti ima li paralela s događajima, konkretno pustinjama koje već postoje u tradiciji izabranoga naroda. Osim s proročkim, evanđelisti Isusovu pustinju uspoređuju s pustinjom nakon oslobođenja i izlaska iz Egipta. Isus nadvladava kušnje kojima je narod popustio. Narod je čitavo vrijeme hoda kroz pustinju nostalgično mrmljao i žalio za egipatskim kruhom, za vodom. Narodu je veće značenje i smisao imao ropski život u blagostanju nego prolaz kroz nevolje gladi i žeđi da se stekne puna sloboda. Slično je bilo i s kušnjama Božje blizine i vlasti kao i iskušavanja samoga Boga koje su se ogledale u idolatriji (pravljenju zlatnoga teleta) kao i u kontinuiranom zahtjevu da narod ništa ne radi nego da mu Bog (i njegov sluga Mojsije) pravi čuda. U svakom slučaju, za razliku od naroda, Isus je svladao kušnje kruha, idolopoklonstva i iskušavanja Boga.

Pustinja je za Bibliju prostor i vrijeme puta, ne stajanja, vrijeme i prostor prolaza, ne boravljenja. Pustinja je put sazrijevanja. Ustvari, izraelski se narod u punom smislu ne formira kao narod u Mojsijevu pozivu i sazivu na odlazak iz faraonova carstva, ne formira se konačno kao narod ni u samom događaju izlaska (pashe) i oslobođenja (ili ako ratnički govorimo, u pobjedi nad neprijateljima), nego se zrelosti, cjelovitost narodnoga identiteta, prije svega identiteta vjere kao temeljnoga identiteta počinje dovršavati hodom i prolaskom kroz pustinju a nastavit će se naseljavanjem i izgradnjom «obećane zemlje». Hod kroz pustinju je nužan, put je to velikih kušnji, vrijeme u kojem na provjeru dolazi sve ono bitno, u kojem se može obmanjivati, ali je za zrelost suludo okrivljivati druge ili čekati samo mȁnu s neba, nego je presudno hoditi i iz sebe se oblikovati.

Izlazak Izraelaca iz egipatskoga sužanjstva kroz svu je ljudsku povijest slika, model, nada mnogim potlačenim ljudima i narodima. Mnogi su hrvatski propovjednici u komunističkom režimu izravno ili alegorijski koristili tu sliku nade za svoj narod i zbog nje bili progonjeni, zatvarani i mučeni od režima. Danas se te slike slabo tko sjeća i rijetko tko spominje. Sada se više spominju neke pobjede i stradanja, a ne iskustvo spašenosti niti se u primisli ima mogućnost još jednog opasnoga ropstva – unutarnjega ropstva obijesti i nezahvalnosti, lamentiranja na starim ranama i herojstvom kojega nije bilo, ropstva iz nesolidarnosti i odsutnosti perspektive.

Zaboravlja se hod kroz pustinju, jer se zaboravlja da se s oslobođenjem ne završava dosizanje slobode, pogotovo ne vjera u Boga. Zato je i izraelski put kroz pustinju baština i lekcija za sve narode svijeta. Slabo je, međutim, koji narod, ako je ikoji, to naučio, kao ni sami Izraelci. I izraelski narod, izabrani Božji narod, čitava njegova generacija koja je izišla iz ropstva pomrla je u pustinji za tih četrdeset godina. Koliko se zna, čini se nitko – pa ni sam vođa i prorok Mojsije – nije ušao u obećanu zemlju.

I Isus je pred svoje javno djelovanje «morao» proći kroz pustinju, osposobiti se za javnost. Božji Duh ga je nagnao da sazrije, da se osnaži u pustom kraju i zahtjevnom vremenu Božje blizine i Božje odsutnosti, vremenu blagoslova i prokletstva, kakve sve već ljudske samoće i jesu, a sve sa svrhom da bi mogao stati pred ljude i navijestiti im Božju riječ. Pustinja je vrijeme intenzivne priprave, vrijeme boravka među «beštijama i anđelima», kako to Marko slikovito opisuje, kao što u ljudskoj osami, pogotovo pred velike korake i životne odluke, u čovjeku se miješaju razne misli, i opakosti i dobrote, i strahovi i umišljaji, i neurednosti i sigurnosti Božje pratnje.

Pustinja je vrijeme sazrijevanja za poslanje, za odanost Bogu, Božjem naumu i putu, u potpunom pouzdanju u Boga gdje neće prvo i jedino važno biti ono materijalno (kruh i voda, novac i osiguranje), neće biti presudan društveni status, borba za vlast, opijenost vladanjem i dominacijom (idolopoklonstvo zlatnoj teladi, poglavnicima, voždovima, stožernicima), i neće se dogoditi ona perverzna religiozna praksa da se ne preuzme osobna odgovornost nego se i samoga Boga stalno iskušava ne bi li nam pravio čuda – samo čuda.

Iznimno je važno ponoviti da je pustinja za Bibliju, za Isusa, prolazno mjesto i vrijeme. Nema govora o nekom trajnom pustinjskom životu. Isus će se, točno, svako malo povlačiti u pustinju – na molitvu – ali samo da se iznova vrati među ljude. Samoća je nužna, ali za Isusa samoća nije puki bijeg od ljudi, bijeg zbog neuspjeha i poraza (Isus redovito bježi da umakne «slavi»), nikakav prezrivi odgovor na prljavi, složeni i neprijateljski svijet, nikakav bijeg od civilizacije u oazu nedodirljivosti.

Nije Bog spasio narod iz Egipta da bi ga smjestio u pustinji. Nije Bog oslobodio nijedan narod da živi sam, da ga ogradi u tor «čistoće» njegove krvi i krvnih odnosa, da ga ograniči (pustinjski zatvori) u neki samo za njega izolirani entitet, nepomiješan i oslobođen od drugih. Izraelci su mislili da kada dođu u «obećanu zemlju», ondje neće zateći nikoga stranoga, bit će samo oni. Nažalost, povijest slobode i povijest svoje države je i povijest velikih zabluda, odnosno nasilja i ratova.

Isus, dakle, prolazi kroz pustinju. Poslije pustinje slijedi njegov javni nastup «u punini vremena». Punina vremena dogodila se onda kada je uklonjen, ušutkan i ubijen prorok Ivan, kada se dogodilo da u narodu nema Božjega čovjeka, javlja se Božji sluga i Božji pomazanik (Krist). Isus nastupa u javnosti s jasnom i kratkom porukom o kritičnom vremenu punom odluke, jer se odluka za Božje kraljevstvo ne smije odgađati. I nastavlja: Obratite se i vjerujte evanđelju!

Nasljedovati Isusa značilo bi osjetiti kad me to Duh goni u pustinju, u samoću, ne da pobjegnem od ljudi, nego da im se, prokušan, osnažen u vjeri i u punom pouzdanju u Boga, vratim. Nasljedovati Isusa znači potom razabrati kad je vrijeme da javno nastupim, kad je moje puno vrijeme, kad je kairos za Božje kraljevstvo. Uostalom, presudno je za svakog kršćanina da kršćansko poslanje javno posvjedoči. Doista, pred svakim je od nas pitanje koja je moja konkretna misija, koje je moje točno životno poslanje u ovom svijetu, u ovom društvu, u mojoj Galileji, u ovom narodu, u ovoj zajednici, u ovoj obitelji? Nije uopće malo svladati kušnje, prijeći pustinju, sazreti, a onda je nužno stati pred ljude za ljude i ostvarivati Isusovo evanđelje.

Fra Ivan Šarčević