Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
I. korizmena nedjelja | Nužnost kušanja
Hoće li krenuti za društvenim (kruh), čudotvornim (pad s vrha Hrama bez ikakvih ozljeda) i političkim (vlast nad svim kraljevstvima svijeta) mesijanizmom ili će ostati vjeran sebedarivajućem i sebeniječućem mesijanizmu koji predstavlja trnovit put borbe protiv pervertiranja slike milosrdnog Boga, protiv grešnih struktura koje su zaposjele i ono najsvetije, protiv religioznog licemjerstva koje iznutra izjeda samu bit vjere, protiv u nebo vapijućih nepravdi
Duh tada odvede Isusa u pustinju
da ga đavao iskuša.
Mt 4,1
Posljednja Kristova kušnja naziv je romana grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa objavljenog 1952., koji će svoju pravu upravo planetarnu popularnost steći tek 1988. filmskim uprizorenjem američkog redatelja Martina Scorsesea. Nikosov roman a još više Martinov film prošli su, uz neospornu popularnost, trnovit put optužbi za iskrivljivanje evanđeoskih, kršćanskih te posebno crkvenih istina. Kritike su išle dotle da se, s onu stranu umjetničkih sloboda, film Posljednja Kristova kušnja ne samo ocrnjivao nego upravo zabranjivao.
U stvarnosti evanđelja ne govore o posljednjoj nego o prvoj Isusovoj kušnji, na samom početku Isusovog javnog djelovanja, odnosno odmah nakon krštenja na Jordanu i nebesko-božanske potvrde Isusovog identiteta i poslanja. Dok se Marko zadovoljava time da u dvije rečenice izvijesti kako je Duh nagnao Isusa u pustinju gdje ga je kroz četrdeset dana iskušavao sotona, Matej i Luka – očito iz nekog drugog izvora – opisuju triptih đavlovih kušnji: u pustinji, na vrhu jeruzalemskog Hrama i na vrlo visokoj gori (Mt 4,1-11; Lk 4,1-13).
Zbog činjenice da je Duh nagnao odnosno, prema Mateju i Luki, odveo Isusa u pustinju da ga đavao iskuša, zbog zračnog premještanja mjesta događanja iz pustinje na vrh Hrama pa na vrh gore te zbog i teorijski nemogućeg postojanja bilo kakvih svjedoka ovih događaja, uobičajilo se mišljenje kako se ovdje ne radi o stvarnim događajima, nego o književnim figurama, dakle, o fikciji a ne o povijesti. Premda su elementi fikcije neosporno prisutni, premda se nedvojbeno radi o nadnaravnim događajima koji spadaju u sferu duha i duhovnoga, ipak to nužno ne isključuje povijesnost odnosno stvarnost opisanih događaja. Naime, vrlo je moguće da je Isus sa svojim učenicima podijelio iskustvo vlastitih kušnji, jer je teško i zamisliti da bi prve kršćanske zajednice posve izmislile događaje u kojima je njihov Gospodin stavljen pod vlast sotone koji ga kuša.
Pored iznenađujuće činjenice da đavao ima određenu vlast nad Isusom, još više začuđuje uvodno spominjanje – u sva tri sinoptička evanđelja – da je Duh, nagnao/odveo Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. Onaj isti Duh Božji koji je, u sceni krštenja na Jordanu, netom prije s nebesa sišao na Isusa praćen Očevim glasom da je Isus njegov Sin, njegov Ljubljeni, onaj u kojem je sva Očeva milina. Ukratko, Bog dopušta đavlu da iskušava njegovog Sina, Očevu milinu.
Time se vjerničko-teološki problemi množe: kako to da đavao ima neku vlast nad Isusom i zar Bog može/hoće dopustiti đavlu da nekoga kuša, osobito da iskušava njegovog Sina? Na koncu, tko je onaj koji kuša: đavao ili Bog? Budući da se ne radi o samorazumljivim odgovorima i budući da se krećemo u području vjere, valja oprezno i sa svom skromnošću krenuti putom traganja za odgovorima. Krenimo, dakle, redom.
Opisom Božjeg pristanka odnosno dopuštanja da Isus bude kušan od đavla, želi se naglasiti činjenica da Isus nije čovjeku sličan nego da je – ne dovodeći ni u jednom trenutku u pitanje njegovu božansku narav – zapravo posve čovjek, pravi čovjek. Čovjek koji ima dar slobode, moć odlučivanja i sposobnost izbora. U tom kontekstu izraz biti kušan ili iskušavan označuje zapravo čovjekovo stanje pred odlukom, ostvarenje čovjekove slobode da izabere. Poput lika prvih ljudi Adame i Eve, koji su pred stablom spoznaje dobra i zla, odnosno pred stablom slobodne moralne odluke, bili kušani od dijaboličnog lika zmije, tako je Isus, pravi čovjek i novi Adam, od iste sile zla kušan pred svojom slobodnom odlukom mesijanskog poslanja. Kušnja se, pojednostavljeno govoreći, sastoji u tome hoće li izabrati alternativne putove svog mesijanskog djelovanja ili će ostati vjeran putu koji mu je Otac odredio. Hoće li krenuti za društvenim (kruh), čudotvornim (pad s vrha Hrama bez ikakvih ozljeda) i političkim (vlast nad svim kraljevstvima svijeta) mesijanizmom ili će ostati vjeran sebedarivajućem i sebeniječućem mesijanizmu koji predstavlja trnovit put borbe protiv pervertiranja slike milosrdnog Boga, protiv grešnih struktura koje su zaposjele i ono najsvetije, protiv religioznog licemjerstva koje iznutra izjeda samu bit vjere, protiv u nebo vapijućih nepravdi, odnosno još trnovitiji put borbe za čovjekovo dobro, za njegovu dobrobit: sve kako bi se čovjeka dovelo do praga susreta s Bogom koji čeka, kako bi se ljude spasilo i otkupilo. Posve je razumljivo – koliko god se to činilo čudnim – da u takvom Isusovom izboru i đavao ima svoje prste, odnosno da će sila zla pokušati sve kako bi se Isusova odluka, u bitnome ljudska, usmjerila k alternativnim putovima mesijanizma, kako bi Isus krenuo lakšim putom, putom sebepromocije a ne sebedarivanja.
Imajući ovo u vidu, ne bi trebala iznenađivati činjenica da Bog dopušta đavlu da nekoga iskušava. Već i samo ime đavao (heb. satan) označava onoga koji tuži, kleveće, ogovara, zavodi i dijeli, onoga koji, na koncu, iskušava i koji je uvijek protiv. Naime, biblijski opisi Boga poznaju još izričitije i s mnogo aspekata još čudnije slučajeve u kojima je Bog predstavljen ne samo kao onaj koji dopušta đavlu da kuša, nego upravo kao onaj koji sam iskušava, štoviše, koji navodi na zlo. Tako se, na primjer, u starijim biblijskim tekstovima izričito kaže kako je Bog nagovorio Davida da popiše narod, ovaj to čini i Bog ga kažnjava jer je učinio nešto što je zlo (2 Sam 24) ili slučaj Božjeg kušanja Abrahama da mu žrtvuje svoga sina jedinaca (Post 22). Koliko su ovi slučajevi bili problematični pokazuje jednostavna činjenica da su oni na drugim mjestima u Bibliji i pobožnoj literaturi, u novijim tekstovima, naprosto izmijenjeni: umjesto Boga kao onoga koji kuša i koji navodi na nešto što nije dobro, stavljen je sotona, odnosno đavao. Dakle, radi se o opisu istih događaja, no sada sotona a ne Bog nagovara Davida da popiše narod odnosno Abrahama stavlja na kušnju (usp. 1 Ljet 21 i Jub 48,3). Kao jedan od plodova razvoja teoloških spoznaja i vjerničkog iskustva jest i promjena subjekta kušnje i nagovaranja na zlo: od Boga prelazi se samo i isključivo na sotonu. Pri tome, ponovimo, uvijek treba imati na umu kako se i kod kušnje i kod nagovaranja na zlo ne radi o tome da je kušani prisiljen učiniti ono čime ga se kuša, odnosno da onaj koji je uveden u napast mora podleći toj napasti, nego o ostvarenju ljudske slobode, sposobnosti da se izabere, da se odluči. Iz te se perspektive onda mogu razumjeti i riječi Psalmiste koji moli(!) Boga da ga iskuša, da ga stavi na probu (usp. Ps 25).
Na koncu valja ponoviti Isusove odgovore na kušnje: na kušnju kruha odgovara da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj Božjoj riječi; na kušnju preuzetnosti i gladi za čudima odgovara da se Boga ne smije iskušavati; na kušnju vlasti da se samo Bogu klanja i njemu jedinom služi. Korizmeno vrijeme jest na poseban način vrijeme kušanja te bi valjalo iskušati sami sebe kroz prizmu Isusovih kušnji: ne živimo li samo o kruhu, odnosno ne svodimo li svoj vjernički život samo na posjedovanje (imanje) pri čemu su nam Božje riječi ili nebitne ili sredstva pribavljanja kruha (i više od toga!)?; nije li vjernički život modernih kršćana se obojeniji trkom za čudima i površnog pa i luđačkog pouzdanja u Božju providnost?; komu se mi danas klanjamo (ne samo u svetim prostorima nego na daskama života), odnosno komu uistinu služimo: samo i isključivo Bogu ili raznoraznim i mnogovrsnim bogovima i bogićima iz društvenog, prvenstveno političkog, i vjerskog života? Kušnje su, dakle, neminovnost, no sve se one svode na temeljnu kušnju hoćemo li živjeti vjeru s ili bez Boga, kršćanstvo s ili bez Isusa, život s ljudstvom ili bez njega, odnosno hoćemo li se ili ne po/dokazati ljudima.
Stipo Kljajić