Preuzimanje odgovornosti i promptno djelovanje za sve što je prolazno, ranjivo i na što utječe naše djelovanje treba postati glavnim načelom naše moralnosti, jer smo veliki broj živih bića već odavno izložili opasnosti od propasti
Čini se da je razgovor o vremenu jedna od onih univerzalnih i ugodnih tema s kojom započinjemo naš razgovor sa strancima. Nije važno tko ste i odakle dolazite vrijeme će vas povezati. Iako je izvan naše kontrole, nestrpljivo ga se prati i nervozno iščekuje, prema njemu planira vanjske aktivnosti… vrijeme je nadasve promjenljivo… i naizgled apolitično. Podsjeća na pojedinčevu nemoć i otvara put državnoj kontroli i intervenciji. Jedan eklatantan primjer: kada važni strani dostojanstvenici posjete Peking kineske vlasti ispaljuju rakete na oblake izazivajući grmljavinske oluje koje će očistiti zagađenu atmosferu kako bi pokazali da država može kontrolirati čak i vremenske prilike. Međutim, takvo sredstvo kontrole je dvostrano.
Upravo je neselektivna uporaba znanosti i tehnologije u industrijskom procesu od strane kapitalističkih i socijalističkih zemalja pokrenula niz događaja koji su doveli do velikih promjena u vremenskim obrascima od kojih je najapokaliptičniji nadolazeća katastrofa globalnog zatopljenja s kojom smo danas suočeni. Globalna klimatska kriza koja je u tijeku ozbiljno ugrožava sve oblike života na Zemlji. Oluje, suše (uskoro više nećemo moći ne samo dvaput nego nijednom zagaziti u rijeku/e) poplave, toplinski valovi, pijavice, topljenje ledenjaka, porast razine mora, šumski požari među ostalim sve češćim i ozbiljnijim klimatskim događajima negativno utječu na ekosustav, pojedince i zajednicu diljem planeta. Ne raste samo broj prirodnih katastrofa već i onih koje su njima uzrokovane. Gubitci su posljednjih desetljeća naglo porasli. Tek nešto više od 10% štete dolazi od geofizičkih događaja kao što su potresi, vulkanske erupcije i slično. Najveći dio je meteorološke, hidrološke i klimatološke prirode te je stoga izravno ili neizravno povezan s promjenjivom klimom. Ipak, glavni uzrok mnogih klimatskih promjena je čovjek i njegove aktivnosti. Tako su „ljudske aktivnosti otpustile pola trilijuna tona ugljika u atmosferu u obliku ugljikovog dioksida od početka industrijske revolucije.” Unatoč brojnim znanstvenim upozorenjima da se smanje emisije ugljika kako bi se ograničilo povećanje globalne temperature na 1,5 C u odnosu na predindustrijsku razinu, prema najambicioznijem cilju Pariškog sporazuma (2015), napori u tom smjeru su vrlo jalovi. Vlade na međunarodnoj i nacionalnoj razini ne uspijevaju reagirati dovoljno brzim i radikalnim mjerama kako bi ublažile klimatsku krizu.
Ako se navedeni problemi ne riješe ubrzo ekološke nepogode će vjerojatno još konkretnije degradirati životne uvjete milijuna ljudi uzrokujući val migracija i sukoba izazvanih klimatskim promjenama
Iako, znanstvene klimatske prognoze sežu do 2100. godine činjenica je da će se klima promijeniti već u sljedećih 10, 20, 30 godina. U to gotovo više nitko ne sumnja. Postindustrijsko djelovanje na klimu uvelike je rezultat nakupljanja stakleničkih plinova, uglavnom ugljikovog dioksida koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva. Ovi plinovi djeluju na Zemljin klimatski sustav stvarajući složene i neizvjesne utjecaje. Ti se utjecaji šire prostorno (premda izvor stakleničkih plinova može biti vrlo udaljen od njihovog najvećeg utjecaja) i vremenski (stakleničkim plinovima treba i do 100 godina ili više da se razgrade). Njihov učinak na Zemljinu atmosferu nije samo kumulativan već je i odgođen. Klimatske promjene najviše pogađaju najsiromašnije i buduće generacije koje su najmanje odgovorne za stvaranje klimatskih i vremenskih problema. Ako se navedeni problemi ne riješe ubrzo ekološke nepogode će vjerojatno još konkretnije degradirati životne uvjete milijuna ljudi uzrokujući val migracija i sukoba izazvanih klimatskim promjenama. Zato su klimatske promjene opisane kao „đavolski” problem (Garnaut 2008) i „najveći izazov čovječanstvu” (Ki-Moon 2009). „Đavolski” problem prkosi jednostavnim rješenjima i ne može se riješiti istim razmišljanjem koje je proizvelo trenutnu ekološku situaciju. Ova složenost, nedostatak jednostavne uzročnosti i institucionalne neadekvatnosti doprinose onome što se opisuje kao „savršena moralna oluja“. Isprepleteno pitanje koje ne poštuje ni nacionalne granice ni političke vremenske okvire postalo je žarište individualizirane odgovornosti i djelovanja u privatnoj sferi. Ambivalentnost sa svakim daljnjim razvojem, bila ona društvene, kulturne, političke, ekonomske, tehničke ili znanstvene prirode riskira pretvoriti aktivistička pozitivna nastojanja u svoju suprotnost. Klimatske promjene su postale simbol našeg vremena i heurističko mjesto za ispitivanje ne samo sadašnjeg stanja, već i nas samih.
Izvor: theculturetrip.com
Činjenica da možemo narušiti prirodu u njezinoj prividnoj otpornosti i da nam više ne može služiti kao neiscrpno skladište resursa zatekla nas je nespremne, jer nismo očekivali da možemo utjecati na tako veliku funkcionalnu cjelinu kao što je biosfera
Dok smo u prošlosti na naš prirodni okoliš gledali kao na objekt eksploatacije misleći da će priroda jednostavno neutralizirati sve posljedice našeg djelovanja beskonačnom sposobnošću regeneracije sada shvaćamo da ta sposobnost regeniranja ima granice. Naše trenutno korištenje planeta u kontekstu sagorijevanja fosilnih goriva, potrošnje ograničenih sirovina, rukovanja otrovnim teškim metalima i zagađujućim mineralima neizbježno dovodi do trajnog oštećenja prirodnog okoliša. Činjenica da možemo narušiti prirodu u njezinoj prividnoj otpornosti i da nam više ne može služiti kao neiscrpno skladište resursa zatekla nas je nespremne, jer nismo očekivali da možemo utjecati na tako veliku funkcionalnu cjelinu kao što je biosfera. Uzrok katastrofalne štete i svoj golemi utjecaj dugujemo upravo našem uspjehu. Čovjek kao glavni uzrok golemog globalnog uništavanja okoliša ima zadaću i odgovornost pobrinuti se za svoj primarni uvjet života: prirodu.
Razorni učinci na prirodu su proizvod mnogih aktera. Jedan od njih je i ekonomski uspjeh koji smo postigli uspješnim korištenjem prirodnih resursa i velikom proizvodnjom dobara što je zauzvrat dovelo i do biološke rasprostranjenosti i mnogoljudnosti. Stalno bujajuće ljudsko tijelo sve je veće čime potiče potrebu za sveobuhvatnom promjenom načina na koji živimo i trošimo kao društvo. Čak i desetljećima nakon ove spoznaje još uvijek nemamo učinkovito rješenje za naše ophođenje s prirodom. Kontinuirani uspjeh i nemogućnost da se ikome pripiše odgovornost za prirodnu (ne)ranjivost tjeraju na nastavak tehničkog napretka. Uspjeh postaje jedina čovjekova svrha i čovjek je opsjednut trijumfom stjecanja kontrole nad prirodom istovremeno gubeći kontrolu nad tehničkim izumima. Nedostatak djelovanja također je uzrokovan činjenicom da ljudi često djeluju kao dio velikog kolektiva putem velikih tvrtki, korporacija, istraživačkih stanica ili slično. Samo naizgled je nejasno tko bi trebao snositi odgovornost i teret troškova klimatskih promjena. Prepuštenost milosti i nemilosti unutar velikog, često golemog i neupravljivog kolektiva dovodi do smanjenja ljudskog koncepta odgovornosti. Čovjek se utapa u nekontrolirani kolektivni čin umjesto da se manifestira vlastitim djelovanjem i identificira vlastitom voljom i njezinim učincima. Iako su ljudi paradoksalno i dalje uzročnici klimatskih promjena progresivni razvoj, budući da ga uzrokuje kolektiv čitave ljudske zajednice, kao da se više ne može preusmjeriti. Pripisivanje krivnje često ne funkcionira jer je kolektivni krivac nedostižan. „Tehničko-kumulativno-kolektivno” djelovanje obilježava naše vrijeme i dovodi do uništavanja prirode kakvo nismo mogli ni zamisliti. Drugost na koju sada ljudi moraju obratiti pozornost u svojim postupcima više nisu samo njihova bližnja bića nego cjelokupnost života.
Uspjeh postaje jedina čovjekova svrha i čovjek je opsjednut trijumfom stjecanja kontrole nad prirodom istovremeno gubeći kontrolu nad tehničkim izumima
Uzlet tehnologije pokazuje kako smo danas više nego ikad prije izloženi stalnim i nepredvidivim vremenskim promjenama. Živimo u vremenu u kojem je više preokreta nego konstanti. Dok su naši preci još uvijek mogli pretpostaviti da će prirodni resursi, ekonomske prilike i odnosi moći ostati otprilike isti i u bližoj budućnosti danas je upravo suprotno. Kontradiktornost ove situacije je u činjenici kako trenutno imamo mnogo bolja sredstva za stjecanje znanja o navedenim okolnostima. Naša je znanost toliko napredovala da možemo istraživati klimatske promjene puno bolje od naših predaka primjerice pomoću računalnih simulacija. Čak i ako možemo točno izračunati kakvo će klimatsko stanje biti primjerice 2030. godine toliko je parametara uključeno u ovaj izračun da je moguće zamisliti kako se izračun najvjerojatnije neće primijeniti. Jedina paradoksalna sigurnost koja ovdje postoji jest neizvjesnost. Neizvjesnost koja je svojstvena svakoj prognozi, pa tako i onoj klimatskoj i budućem tumačenju mora biti ugrađena u pravila našeg djelovanja, odnosno u etiku. Činjenica da danas možemo izračunati kakva bi situacija s klimom mogla biti 2030. može poslužiti kao polazna točka za naše djelovanje samo ako smo svjesni kolika je neizvjesnost navedene tvrdnje. Zbog nepredvidivosti budućih uvjeta sa sigurnošću možemo djelovati samo ako uvijek pretpostavljamo da će se najgora prognoza ostvariti. Moguća nepredvidivost i autonomnost tehničkih izuma uči nas da upozorenja i prognoze propasti o njima shvaćamo ozbiljno i da im, u slučaju sumnje, uvijek damo prednost pred dobrim predviđanjem.
Čovjek trenutno aktivno uništava prirodu, a time i svoju egzistenciju i sebe. Zašto se tome treba suprotstaviti? Javna rasprava naravno polazi od toga da sadašnje i buduće naraštaje i ljude treba zaštititi te da svoje djelovanje moramo usmjeriti prema mogućnosti dostojanstvenog ljudskog postojanja kako u sadašnjosti tako i u budućnosti (H. Jonas). Sukladno tome, sadašnje generacije imaju odgovornost prema egzistenciji budućih ljudi, jer je naše ponašanje uzročno povezano s budućim životnim uvjetima na zemlji. Živo biće ima iskonsko pravo biti i treba postojati jer mu se postavljanjem svrha može dati vrijednost koja je superiornija od nebića. Zbog te vrijednosti biće posjeduje dostojanstvo koje treba očuvati i koje osigurava nepobitno pravo i štoviše dužnost postojanja. Upravo to misli njemački filozof Hans Jonas kada svoju teoriju bitka opravdava teorijom vrijednosti koja se temelji na činjenici kako je vrijednost ili dobro jedino što samo po sebi iz svoje puke mogućnosti teži k postojanju. Bitku se može dodijeliti vrijednost za razliku od onog ništa. Prema Jonasu ta sposobnost postavljanja ciljeva je ono što bitak bitno razlikuje od ništavila. „Sposobnost da se uopće imaju neke svrhe možemo smatrati jednim dobrom po sebi za koje je intuitivno izvjesno da je beskrajno iznad bezsvrhovitosti bitka.” Budući da samo nešto dobro ili vrijedno može samo iz sebe potaknuti svoje postojanje uspješno se postizanje ciljeva može načelno smatrati dobrom po sebi i imati pravo na postojanje. Trebalo bi, jer je dobro. Nešto čisto dobro ne može se negirati. Sposobnost postavljanja ciljeva ne može se pronaći samo kod ljudi već kod svakog živog bića. Kod čovjeka je ta sposobnost povezana s fenomenom slobode zbog čega on iz slobode može birati razumne svrhe iz niza svrha koje su mu dostupne. Međutim, priroda je sama sebi i ljudima trasirala postavljanje ciljeva. Osim toga, ona je još uvijek osnova ljudskog života, a time i osnova za ostvarenje slobode. Samo netaknuta priroda koja omogućuje ljudima da razviju svoju sposobnost slobode može realizirati transcendentnu slobodu a time i krajnju svrhu. Prema tome, sve živo, sva živa priroda, trebala bi postojati sada i također u budućnosti zaključuje Jonas.
Poboljšano zdravlje, veća sigurnost i dugoročno korištenje prirode može se postići samo u skladu s prirodom
Svakako, posljedice dugotrajnog (ne)razumijevanja odnosa između ljudi i prirode, odražavat će se u zakonima i proširivati na druga područja življenja u društvu i sve više manifestirati učinke klimatskih promjena diljem planeta. Srećom ne uspijevamo u svojim pokušajima bijega od podložnosti vremenu i nažalost dodatno smo razdražili ono od čega smo bježali. Krajnje, moramo biti odgovorni prema prirodi kao preduvjetu našega života, ali i kao neizmjernoj raznolikosti neovisnih živih bića. Priroda ima dignitet ne samo kao naše ugodno obitavalište, nego prije svega kao ono iz čega smo proizašli i kao potpuna i neovisna zbilja. Naša priroda je iznjedrila čovjeka s njegovom posebnom sposobnošću da svjesno postavlja ciljeve i time ostvaruje sebe.
Čak i ako globalna, stvarno učinkovita zaštita klime predstavlja velike izazove za nas, kao što su promjene naših kodeksa mišljenja, jezika i ponašanja, zaštita klime će rezultirati brojnim pozitivnim učincima na druga ekološka i društvena problematična područja. Osim najvažnije dobrobiti povećanja socijalne pravde mjere zaštite klime će rezultirati globalnom energetskom sigurnošću, očuvanjem bioraznolikosti, smanjenjem siromaštva itd. Brzo djelovanje značilo bi velike uštede i blagostanje za ljude u mnogim područjima. Osim toga, ne bi se morali snositi troškovi nekontroliranih klimatskih promjena. U konačnici bi se izbjeglo i podgrijavanje tinjajućih spornih međunarodnih točaka, a sprječavanje klimatskih problema dalo bi značajan doprinos općoj sigurnosti ljudi diljem svijeta. Također je evidentno da ljudi imaju koristi od netaknute prirode: manje uništena i zagađena priroda ljudima nudi zdravije životne uvjete poput čistog zraka, čiste vode, manje zagađene hrane itd. Očuvanje prirodnih klimatskih uvjeta dovodi do daleko sigurnije opskrbe hranom i općenito sigurnijih životnih uvjeta. Poboljšano zdravlje, veća sigurnost i dugoročno korištenje prirode može se postići samo u skladu s prirodom. Preuzimanje odgovornosti i promptno djelovanje za sve što je prolazno, ranjivo i na što utječe naše djelovanje treba postati glavnim načelom naše moralnosti, jer smo veliki broj živih bića već odavno izložili opasnosti od propasti.