Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Heinrich Missalla: Što mi je postalo (ne)važno
Ne vjerujem više kao u mladim godinama da ću svojim angažmanom moći (malo) promijeniti svijet, ali i sada mogu nešto pridonijeti da se u mome neposrednom okruženju živi ljudski i da nada ne umre
Katolički milje, kako ga je u svojoj knjizi Katholisch – von der Wiege bis zur Bahre. Eine Lebensmacht im Zerfall [„Katolik – od kolijevke do groba. Jedna životna snaga u raspadanju“] zorno prikazao Michael Klöckner, kao i godine s iskustvom zatvorenog katolicizma i autoritarno i patrijarhalistički vođene Crkve, tvorili su pozadinu na kojoj su se razvijali moj osjećaj za život, moji stavovi i moje teološko mišljenje.
Studij teologije i prve godine svećeništva završio sam i proveo u eri Pija XII., koji je bio utjelovljenje zahtjeva da kao namjesnik Kristov na zemlji naučava vječne istine i da predstavlja nesalomljivi, gotovo božanski autoritet. Činilo se da se njegova najvažnija zadaća sastojala u tome da vjernike radi spasenja njihovih duša zaštiti od zloga duha vremena. Nakon Hitlerove diktature Konrad Adenauer bio je dominirajuća figura koji je poput patrijarha vladao političkom pozornicom. Apsolutni nacistički režim na jednoj i autoritarne crkvene strukture na drugoj strani određivali su moj život u toj za vlastiti razvoj važnoj fazi. Ondašnje vladajuće teološko mišljenje, sa svojim pojmovnim sistemima i porecima, korespondiralo je s jednim od iskonskih kušnji institucionalizirane religioznosti, naime s težnjom za sigurnošću, čime je, najposlije, poticalo bijeg od života i ljubavi. Ne ostavlja me na miru pitanje nisu li neki od onih koji su prihvatili svećeničko zvanje – ne isključujući ni mene – mogli biti motivirani težnjom za sigurnošću kakvu im je nudio klerički stalež i koja bi ih poštedjela od svakodnevne životne borbe i od raspra sa životnim partnerom. Tradicijom uvjetovani principi i poslušnost bili su posve visoko cijenjeni, dok su nerazvijeni ostali senzibilitet, budnost i pozornost na izazove situacija, susreta i kao i spremnost upustiti se u novo i nepoznato.
Pripadnici tih godišta doživjeli su u proteklih pedeset godina u gotovo svim dimenzijama svoga života duboke promjene sa svim nesigurnostima i tjeskobama. Svaki od nas starijih znat će na svoj način ispričati koji su događaji i susreti, ljudi i knjige pridonijeli tim promjenama u gledanju i prosuđivanju, u mišljenju i životnom osjećaju, te kako su nekada važne stvari izgubile na važnosti, a druge dobile na težini. Meni je postalo jasno da je svijet više od vježbališta za pripremu za jedino važni onovremeni život. Polako sam učio promatrati stvarnost iz nove perspektive i pronašao sam kriterij za teologiju koja se ticala životne stvarnosti ljudi: Što su značili moje mišljenje i djelovanje, što je značilo teološko mišljenje siromašnima, žrtvama, onima koji nemaju riječi? Jesu li oni poticali ili priječili solidarnost, je li solidarnost uopće uzimana u obzir? I naposljetku: Nisu li Isus i njegova poruka bili prekriveni, potisnuti i time učinjeni nedjelotvornima onom kristologijom kojoj su spekulacije o njegovoj biti bile važnije od pitanja kako se poziv za nasljedovanje danas može realizirati? Ovo prekrivanje počelo je već uskoro nakon smrti onoga koji je navijestio radosnu vijest. Na mjesto njegova poziva da se upusti u susretljivu ljubav Božju, nastupa već uskoro poziv na poslušnost u vjeri; već u Drugoj poslanici Solunjanima može se čitati da će se Krist, kad se ponovno pojavi, „osveti[ti] onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega” i da će ih kazniti „vječnom propašću” [2 Sol 1,8]. Oduvijek me fascinirao razvitak vjerskog nauka na temelju pitanjā koja se mijenjaju, ali Isusov život i njegova praksa zanimaju me više od spekulacija i učenja o njegovoj preegzistenciji; i ono što je on govorio i činio važnije mi je od onoga što teolozi i kongregacija za nauk vjere kažu o njemu.
U jednom dugom procesu naučio sam da institucije (dakle i Crkva) trebaju služiti osobi, a ne da je obratno; da se istinu ne nalazi u trajno nepromijenjenim strukturama bitka, nego da je treba razumjeti kao relacijsko događanje. Na mjesto apsolutne dominacije normi nastupilo je pitanje istinitosti vlastitoga života. Ranije naučavana katekizamska definicija vjere tumačila je nevjeru kao odbacivanje od Crkve izloženih „istinā”; ja pak danas kao opreku vjeri ne vidim nevjeru nego strah; i danas razumijem vjeru – zahvaljujući svakako pouci Martina Bubera – kao „odvažnost suočiti se sa stvarnošću”, kao odvažnost za život. Isus nije iznio nikakvu vjersku doktrinu, u njegove naputke izrečene u „Govoru na gori” ne treba vjerovati – oni su u samima sebi evidentni –, njih treba živjeti. Kao cilj pastorala ne vidim, kao što se to dugo naučavalo, na katekizam i na moralne propise orijentirano staranje za zajednicu, nego kao pratnju na putu prema zrelosti i samostalnosti. Jačanje individuuma i čovjekovo postajanje subjektom zadaća je koju postavlja povijesni trenutak. Za mnoge ljude put u život koji sami oni određuju započeo je odrješenjem od političkog tutorstva (podsjetimo na nesretne pastirske poslanice [njemačkih biskupa – primj. prev.] za izbore 1950-ih i 1960-ih godina), nastavio se oslobođenjem od moralne heteronomije [„pokoravanje volje nekom zakonu koji potječe iz jedne druge volje” – primj. prev.] (prije svega na području seksualnosti) i završio je emancipacijom od dogmatskih opredmećivanja vjerskih istina koja put prema vjeri još više priječe.
Kao mladi katolik „znao” sam mnogo, jer je (navodno) od Boga satkani i podržavani autoritet Crkve i pape bio nepovrediv i jamčio je istinu. (Nekada sam u mladosti vjerovao da znam više nego moji učitelji.) Kroz stoljeća su pobožni i mudri ljudi razvili impresivni doktrinarni sistem koji se mogao, tako se činilo, oduprijeti svim dovođenjima u pitanje. Danas me spopadne tjeskobnost kada doživim robusni katolicitet ovog ili onog biskupa. Rimska Crkva, bogata tradicijom, možda može i danas – naročito pred kulisom Bazilike sv. Petra – opčarati brojne ljude svojim dotjeranim ritualima, ali ne može više prožeti njihovu svakodnevicu. Što sam stariji, to sve manje „znam”, i čudim se k tomu što još i danas neki službenici i teolozi mogu o Bogu i o navodno od njega ustanovljenom poretku neprekidno govoriti i pisati, te kako osim toga zahtijevaju od vjernika da priznaju taj „poredak”. U razgovorima s vršnjacima i vršnjakinjama ustvrđujem da su se mnogi – premda često bolno – oslobodili nerijetko cjeloživotnog tutorstva od strane Crkve koju još uvijek vole, kojoj su unatoč svim negativnim iskustvima zahvalni za ranije iskustvo udomljenja i sigurnosti koje im je ona pružala. I važnije nego sve ostalo: Crkva je nama, meni posredovala evanđelje i ona to čini i dalje, premda njezinu vlastitu praksu to isto evanđelje uvijek iznova dovodi u pitanje.
Što bivam stariji, postaje mi jasnije da biblijska vjera nije identična s crkvenom vjerom. Crkvena „vjera” izgleda nudi sigurnost, biblijska vjera naprotiv zahtijeva, budi i osnažuje spremnost da se čovjek otvori, da se nepristrano i nesputano upusti u zagonetke i tamnosti života, bez rezignacije i ogorčenosti. Možda će to naspram ranijem izobilju „vjerskog znanja” i sigurnosti u stvarima vjere izgledati oskudno, ali možda upravo ta oskudnost vodi k većoj slobodi. Romano Guardini na koncu svoje knjige „Das Ende der Neuzeit” [„Konac novoga vijeka”, Verbum, Split 2002, str. 107. bilj. 13] piše: „Religiozna sveobuhvatnost pomaže u vjeri, no ona može i sadržaj te vjere zamagliti i učiniti svjetovnim. Smanji li se ona, vjera će postati oskudnija, ali zato čišća i jača. Dobit će otvoreniji pogled za ono što uistinu jest, a težište će se premjestiti dublje u osobnost: [u odluku, vjernost i sposobnost nadilaženja].” Time i izazovi za pojedinca postaju veći, a postoji i opasnost da joj mnogi ljudi zbog nedostatka osobne zrelosti nisu dorasli i da se više boje gubitka zajamčene sigurnosti nego dobitka nove slobode.
Možda je povijest moga života u mladenačkim godinama dovela do toga da je otvorenost za susrete, a time i za osobne promjene dobila tako veliku važnost. Postalo mi je važno ne „Haus voll Glorie” [Kuća puna Slave – njem. religiozna pjesma svečarskog karaktera poput nacionalnih himni – primj. prev.], nego iskustvo zajedništva onih koji pitaju, koji traže i nadaju se svakoj nadi usprkos. Svaki dan živjeti i doživljavati kao darovanu sadašnjost, bez straha kako će biti sutra ili prekosutra, ono najbliže uzeti ozbiljno i posvetiti mu se – samo je to važno. Ne vjerujem više kao u mladim godinama da ću svojim angažmanom moći (malo) promijeniti svijet, ali i sada mogu nešto pridonijeti da se u mome neposrednom okruženju živi ljudski i da nada ne umre.
Traženje novoga, još nepoznatoga udarilo je zarana na tvrdokorne unutarcrkvene snage, i tih je bilo ne samo među pripadnicima starije generacije. Doživio sam da se „konfraternitet” – bratstvo među klericima – na koje se zaklinjalo, u mnogim slučajevima jedva razlikovalo od ravnodušnosti pod maskom neobvezujuće ljubaznosti. I takvo je bratstvo prelazilo u otvoreno odbijanje čim se ne bih ponašao konformno sistemu. Drugi Vatikanski sabor manje je na mene utjecao proklamiranim dokumentima, a mnogo više otvorenim i do tada u Crkvi nepoznatim diskusijama biskupa. U njima je postalo jasno da je Crkva najprije zajednica onih koji propitaju, koja se nalazi u traženju pravoga puta prema ljudima i prema budućnosti. Radost i nova nada, međutim, nisu bili neznatno ograničeni onim što se iz Rima trebalo čuti. I na koncu 20. stoljeća „Majka Crkva” očito nije mogla svoju djecu pustiti u slobodu, a da i ne govorimo o tome da nije mogla stvoriti preduvjete kako bi se vjernici mogli uvježbavati u slobodi. Katolički milje prijašnjih desetljeća uvelike se doduše raspao, ali njegovi još opstojeći elementi, zahvaljujući rimskoj potpori, doživljavaju već stanovito vrijeme zastrašujuće jačanje. Svećenik može bezprigovorno biti glup i lijen i ponašati se kao paša, ali ako nekom evangeličkom kršćaninu podijeli pričest, mora računati s disciplinskim mjerama crkvenih vlasti. Svugdje se (ponovno) mogu naći oni ljudi koji kao „pravi” katolici paze na to da istinska katolička vjera ne bi bila oštećena, inače oni interveniraju kod mjesnoga biskupa ili čak izravno u Rimu. Konstatiram da stotine tisuća oduševljeno pozdravljaju „zamjenika Kristova” kako u Rimu na Trgu Sv. Petra tako i u svim dijelovima svijeta prigodom njegovih „pastoralnih putovanja”, ali se i pitam, zašto ti isti vjernici nisu u jednakoj mjeri okrenuti živome Kristu koji ih susreće u siromašnima i gladnima, progonjenima i onima koji traže azil.
Od bogatstva naše tradicije preživio je samo bijedni ostatak, a mlađi izgleda i ne slute što time gube. U romanu Thomasa Manna Joseph und seine Brüder [„Josip i njegova braća”] stari egipatski bračni par razgovara o smrti i muž pita, moraju li pritom računati na sud. „Treba s njim računati”, odgovara mu žena. „Takav je nauk. Ali nije sigurno vrijedi li taj nauk još u potpunosti. Ima nauka koji su poput napuštenih kuća; stoje uzgor i ustrajavaju, ali u njima više nitko ne stanuje…” Imponirajuća zgrada nauka moje Crkve još uvijek me impresionira – koliko je muke, vremena, fantazije i inteligencije tu investirano! Ali da li bezgrešno začeće, dogmatsko fiksirani papin jurisdikcijski primat ili naučavanje da se zaređeni svećenik razlikuje „u biti a ne samo u stupnju” od općeg svećeništva svih vjernika – to i mnogo drugoga više ili manje su impresivni misaoni konstrukti koji s mojom vjerom nemaju ništa ili tek malo. Za koji se od brojnih kristoloških koncepta trebam odlučiti budući da poštujem jačinu svake od tih koncepcija a htio bih izbjeći njihove slabosti? Što oni imaju zajedničkoga s putujućim propovjednikom iz Nazareta i njegovom porukom? Zar se ne mogu zadovoljiti s riječju iz poslanice Efežanima da Krist po vjeri živi u našim srcima i tako postaje „unutarnjim učiteljem”? [usp. Ef 3,16-17] Prema kanonu 1364. Kodeksa kanonskog prava time sam moguće ekskomuniciran, ali priznajem da me to ne dira, a ni govora nema o tome da mi priređuje i samo jednu besanu noć. Što preostaje jest – uporna vjera kao protest protiv apsurdnosti svijeta bez Boga.
Više nego ikada na svojim putovanjima tražio sam znakove vjere proteklih vremena: male i velike srednjovjekovne crkve, posebno u Italiji i Francuskoj, klaustre u Arlesu i Palermu, mozaike u baptisteriju u Firenci i u katedrali u Torcellu. Bez gregorijanskog korala i Bachovih kompozicija za orgulje i kantate mome životu nedostajala bi čitava jedna dimenzija. Fasciniran sam vitrajima katedrale u Chartresu i kapitelima u Autunu, dok se slikā Fra Angelica u samostanu San Marco u Firenci i Duccievih ikona u muzeju sijenske katedrale ne mogu nagledati, a i crkva Wieskirche [Bavarska] u svojoj svečanoj blistavosti, u kojoj se lako previdi neugledni mali lik Isusa na stupu za bičevanje, hrani nadu da svjetlo kršćanske poruke neće sasvim nestati. Ali kako ovu poruku danas izreći da bude razumljiva ljudima i da stigne do njihovih srca?
Starost i tijekom mnogih godina (također u ekonomskom smislu) dosegnuta neovisnost o mišljenjima „autoriteta” učinili su me slobodnim i vode me k jednom novom načinu životnosti. Još uvijek nastojim razumjeti u kakvim okolnostima su nastale ove ili one dogmatske odluke ili crkveno zakonodavstvo. Još uvijek radoznalo primam na znanje ono što su pametni i pobožni ljudi – teolozi također – mislili i što danas pišu. Poznajući uvjetovanosti svih (također dogmatskih) izričaja te dalekosežne promjene crkvenog naučavanja (koje se predstavljalo kao vječna i nepromjenjiva istina), ne mogu (više) zahtjeve i s njima povezane upute pape i njegovih ureda uzimati ozbiljno, kao prvo, jer su za mene svoj autoritet i vjerodostojnost uvelike sami prokockali, a kao drugo, jer njihove izjave (više) ne dotiču život najvećeg broja ljudi. Crkveno-službenički pogon, tradirane formule, rituali i zakoni jedva da imaju za mene još neko značenje – ne htijući im dakako odreći relativnu nužnost. A što nam se sve iz rimskih ureda servira u obliku naputaka, tumačenja, dekreta i izjava – bilo da se radi o „Humanae vitae”, pričesti na jezik ili latinskom jeziku, dobivanju oprosta, novim zazivima na Veliki petak ili poricanju crkvenosti Evangeličkoj crkvi – sve to pobuđuje ne samo pitanje što je to visokoj gospodi u Vatikanu zapravo važno, nego to svjedoči i o gubitku osjećaja za stvarnost upravnih tijela i vodi k tome da se vjernici sve manje brinu za ono što se od njih iz Rima očekuje. U vremenu u kojem bezbrojne ljude zaokuplja pitanje Boga, godinama radi komisija stručnjaka na izradi opširnog dokumenta o starom nauku o „limbu”, onom nusprostoru pakla o kojem se predmnijeva da u njemu borave nekrštena umrla djeca, i dolazi do zaključka da postoje „ozbiljni teološki razlozi” za uvjerenje da će i nekrštena djeca biti spašena. Što se od obrazovanja klerika može očekivati ako 2008. godine nekadašnji kardinal prefekt Kongregacije za kler u westminsterskoj katedrali slavi pontifikalnu službu prema tridentskom obredu i ulazi u crkvu s „cappa magna” [veliki i dugi plašt], sa šest metara dugom purpurnom haljinom od moiré svile? Što stari celibateri izjavljuju o „ženama”, mogao bi biti prilog općem uveseljavanju kad ova gospoda ne bi sjedila na odlučujućim mjestima u crkvenom aparatu. Kako bi naime prelati reagirali ako bi im ostarjele redovnice potkučile dokument o „muškarcima”? Moj stav prema ljudima u ordinarijatima i vatikanskim uredima postao je u međuvremenu mješavina ravnodušnosti i sućuti, a ponekad se moram oduprijeti i iskušenju da se u takvo raspoloženje ne umiješa i mrvica prezira.
U popisu spomen-dana broj umrlih prijatelja i suputnika sve je veći, a prema tome broj živih sve je manji. Sve češće nameće se pitanje: Zašto sam preživio u ratu? Zašto sam još uvijek na životu? Zahvalnost za svaki dan biva sve veća, omogućuje opuštenost, a ona je opet preduvjet da se može živjeti vlastiti život. Možda će mi moje poznavanje svjedočenjâ vjere prošlosti, koje nam je poznato iz slika i figuracija ranijih godina, pomoći da prebrodim sadašnje vrijeme suše.
Važnije od svega postala mi je osoba uz mene s kojom me život svakog dana ispunjava zahvalnošću.
Iz knjige: Heinrich Missalla, „Nichts muss so bleiben, wie es ist”. Mein katholisches Leben im 20. Jahrhundert, Oberursel: Publik-Forum 2009, str. 191-199. S njemačkog preveo: Jozo Džambo | Polis.ba
Heinrich Missalla (1926-2018), njemački katolički teolog. God. 1944. unovačen je u Wehrmacht i 1945. dospio u francusko ratno zarobljeništvo gdje se odlučio za svećenički poziv. 1953. zaređen je za svećenika nakon čega je radio u dušobrižništvu u različitim župama te kao nastavnik na jednoj strukovnoj školi. God. 1969. promoviran je u doktora teologije u Münsteru. Od 1971. do 1991. bio je profesor na Katoličkom fakultetu Sveučilišta u Essenu. God. 1996. oženio se nakon čega mu je oduzeta crkvena venia legendi.
Missalla, koji potječe iz radničke obitelji u ruhrskoj oblasti, posvetio se posebno istraživanju držanja Katoličke crkve za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata i o tome dosta pisao („Gott mit uns“. Die deutsche katholische Kriegspredigt 1914–1918, 1968; Für Volk und Vaterland. Die „Kirchliche Kriegshilfe“ im Zweiten Weltkrieg, 1978; Für Gott, Führer und Vaterland. Die Verstrickung der katholischen Seelsorge in Hitlers Krieg, 1999; Erinnern um der Zukunft willen – Wie die katholischen Bischöfe Hitlers Krieg unterstützt haben, 2015). God. 2018. u jednome pismu zahtijevao je od Biskupske konferencije „otvoreno i iskreno očitovanje o problematičnom držanju tadašnjih biskupa prema Hitlerovom ratu”. Kratko prije svoje smrti inicirao je izjavu o držanju njemačkih biskupa u Drugom svjetskom ratu koju je Njemačka biskupska konferencija objavila u travnju 2020. god. u povodu 75-godišnjice završetka rata.
Missalla je bio član Kruga Bensberg („Bensberger Kreis”), „zajednice njemačkih katolika s kritičkim i reformnim angažmanom u Crkvi i društvu” kao i međunarodne katoličke mirovne organizacije „Pax Christi”, te jedan od izdavača časopisa „Publik-Forum” i suosnivač inicijative „Kirche von unten” („Crkva odozdo”). (J. Džambo)