Grebničko Ilino – Između nostalgije i nade

Uz Mariju – Isusovu majku, svetoga Franju, svetoga Antu, svetoga Ivu, sveti Ilija je sigurno jedan od najomiljenijih svetaca u BiH. Od 26. kolovoza 1752. postao je zaštitnikom Bosne i Hercegovine a slavi se 20. srpnja. Župa Grebnice, koja je osnovana 1992., na sv. Iliju slavi svoj blagoslov polja. Kada Grebničani govore o blagdanu sv. Ilije, oni jednostavno kažu – Ilino. Jedan dio sela Grebnica je do 1992. zajedno sa susjednim Bazikom slavio Spasovo, dok je drugi dio sela, koji je pripadao župi Hrvatska Tišina, slavio Ilino. Ipak je za sve Grebničane oduvijek najvažnije bilo Ilino.

Među prve nesamovoljne sadržaje moje svijesti ušli su doživljaji i slike koje su povezane sa svetim Ilijom. Od kako znam za sebe, sveti Ilija je grmio. Zamišljao sam sebi ogromnog čovjeka s bradom koji je stajao u rimskoj kočiji i nemilosrdno gonio dva upregnuta bijela konja po nebesima. Kandžijom je udarao po zraku. Od udaraca kandžije su nastajale munje. Gromovi su bili odjeci drvenih kolskih kotača – obloženih metalnim obručima – po neravnim nebeskim putevima. Tako je izgledala moja dječja slika svetoga Ilije.

Nije mi bilo jasno koga je sveti Ilija ganjao po nebesima ili od koga je bježao? To mi nisu objašnjavali. Samo su mi govorili da sve to dolazi od svetoga Ilije: kiša, led, vjetar, crni oblaci, zlo vrijeme. Nisam nikada zamišljao da su sve te nepogode bile usmjerene protiv čovjeka, nego sam smatrao da smo mi ljudi i naša zbivanja bili kolateralna šteta Ilijinih nebeskih obveza. Ljudi vjernici imaju svoje gromobrane – molitve. Molitvama se pokušava utjecati na svetoga Iliju. Moli ga se da po mogućnosti zaobiđe naseljene krajeve i zasijana polja, da područje svojih djelovanja premjesti tamo gdje će biti manje loših posljedica za ljude.

Jednom su moji otišli u njivu nažeti kukuruza i nabrati bundeva za stoku. Kod kuće smo ostali samo sestra i ja. Braća su bila također odsutna. Sestra je mlađa od mene dvije godine, a ja nisam bio krenuo u prvi razred osnovne škole. Po nekim detaljima pretpostavljam da je to bilo ljeto 1973. U rujnu te godine sam krenuo u prvi razred. Sestra je prema tome računu imala pet godina a ja sedam godina, više ne. Igrali smo se nečega ispod kolare (nadstrešnica koja je napravljena po dužini koša). Odjednom se zacrnilo nebo i spustilo sve do zemlje. Digao se jak vjetar. Počelo je grmjeti. Sestra se bojala groma. Počela je plakati. Uzeo sam konjsku deku koja je tu stajala i pokrio nas njome. Nastojao sam da sestra ne vidi svjetlice i crno nebo. Sestra ipak nije prestajala plakati. Ni meni nije bilo svejedno zbog ovog kijameta ali nisam smio kao stariji brat to sestri pokazati. Kad sam vidio da sestra još uvijek plače a zlo vrijeme nema namjeru zaobići nas, počeo sam ponavljati: Sveti Ilija moli za nas, sveti Ilija moli za nas, sveti Ilija moli za nas, … No, sveti Ilija je i dalje grmio po nebesima i slao svjetlice, ali nam je ipak vratio roditelje žive i zdrave koji su nam onda dali sigurnost. Sestra se i danas boji grmljavine.

Rijeka Sava pravi jako veliki zavoj na bosansku stranu upravo kod sela Grebnica. Ušla nam je u utrobu. Kao da nam nešto želi reći ili ponuditi. Taj njezin ulazak u selo je dosegao najdublju točku u pravcu moga zaseoka – Stankići/Vinkići. Radovao sam se što je Sava upravo na tom mjestu najdalje ušla u selo. Zavoji su najkritičnija mjesta za vrijeme nabujalih rijeka. Ta činjenica me kao dijete nije zabrinjavala. Sava nas je, koliko nam je poznato, poplavila samo 1932. Za vrijeme posljednje poplave 2014. voda nam je došla iz rijeke Bosne, a ne iz Save. Svi smo strepili da te godine cesta ne pukne na grebničkom zavoju. Voda ne bi u prve kuće tek tako mirno ušla, nego bi ih odnijela poput dječjih kula od pijeska. I sâm sam tih dana bio kod kuće. Bila je poput mora velika. Na slavonskoj strani se vidjela još samo voda. Vodi nigdje nije bilo kraja. Ipak nas je poštedjela. Možda i zbog molitava koje su njezini najstariji stanovnici upućivali svojem zaštitniku svetom Iliji.

Kad sam otkrio kako su velike ljudske civilizacije nastajale oko rijeka, primjerice oko rijeka Eufrata i Tigrisa, Inda, Žute rijeke, Nila, itd., bio sam još ponosniji na rijeku Savu. Ubrzo sam otkrio da mi ipak nismo postali velika civilizacija. Zapitao sam se: je li to do rijeke Save ili do nas? Teško mi je bilo priznati, ali sam shvatio da je ovo drugo ispravnije. Ipak je rijeka Sava činila veliku radost nama djeci za vrijeme ljetnih žega.

Uvijek je bilo sušnih razdoblja. Sve nam izgori, govorili bi ljudi. I tada se ufalo svetome Iliji da naiđe i da zagrmi barem nekoliko sati te zalije kišom iscrpljene biljke i natopi ispucalu zemlju. Ipak mu se onako usput govorilo da ne silazi prenisko i donese nam neželjenog leda. Ako ćemo biti iskreni, uvijek nam je do sada donosio više kiše nego leda. A kad bi naletio i led, te obio sve što je bilo zasijano, i to je bila Božja volja. Tako su se ljudi tješili. Svako zlo za neko dobro. Stara mudrost. Jednom je pričala baba Luca kako joj je jedna ciganka rekla: „Drugo, slobodno se ti moli do Velike Gospe za kišu a ja ću od Velike Gospe.“ Iako je poznato da su od Velike Gospe vjerojatnosti za kišu veće, baba Luca se nije prestajala moliti, jer ona je imala pretpostavku i iskustvo osobnoga Boga koji ne ostavlja čovjeka samog u nevolji.

Pripreme za Ilino su počinjale najmanje tjedan dana prije samoga blagdana. Žene su započinjale s krečenjem kuće (u mome kraju ženski posao) i vanjskog WC-a. Kolači su se pekli uoči samog blagdana. Nije bilo velikih hladnjaka a nekada ih nije bilo uopće. Nije bilo komplicirano spremiti hranu za Ilino. I gosti su bili jednostavniji. Najvažnije je bilo druženje. Obavezno se pekla pečenica (prase) na ražnju. To je oduvijek bio muški posao. Više obitelji je peklo pečenice zajedno u nečijem šljiviku ili dvorištu uoči Ilina. Tradicionalno se za ručak pravila pileća juha. Dimljeno meso se ostavljalo za ovakve prilike. Gotovo uvijek se zamatala sarma ili pravile punjene paprike. Punjene paprike moje tetke Kate su ostale nezaboravne. Od pića se pila rakija, pivo i sokovi. Piće se stavljalo u vodu u veliko bure, obično blizu pumpe. Povremeno je trebalo pumpati vodu da iz dubina dođe hladna voda i bolje ohladi piće. To je bio dječji posao. Prije se vino nije pilo. Vino je piće demokratskih promjena. Uvijek se pravila salata od kupusa. Nju smo svi voljeli. Bez obzira da li se radilo o svadbi, blagdanu, sprovodu – uvijek se pravila salata od kupusa. Jelo se za velikom sofrom koju se često stavljalo vani u hladovinu, negdje iza leđa kuće ili ispod debelog hlada nekog drveta. Ljudi su nekada uz kuću obavezno sadili drvo. Drvo je pravilo hladovinu. Danas su se ta drva isjekla zbog lišća koje treba stalno skupljati. Nekada to nije bio problem.

Djeci je bilo važno pripremiti dobra mȁšala (goruće baklje u čast svetom Iliji – lilanje). Obično smo na mȁšala stavljali stare gumene čizme ili gume od bicikla, palili ih i onda u predvečerje trčali po sokaku. U nedostatku čizama i guma, zamatali smo stare stvari oko štapa, polijevali ih benzinom i onda palili. Važno je bilo da mȁšala što duže gore. Bilo je slučajeva da nam usijana kapajuća guma s mȁšala padne na ruke ili noge. No, to nas nije priječilo da nastavimo i dalje trčati. U zanosu se i bol lakše podnosi. Poslije izgorjelih mȁšala se provjeravalo rezultate euforičnog trčanja po seoskim sokacima. Malo je tko u tom metežu ostajao neozlijeđen. Prošle godine sam ispred kuće zapalio malu vatru. Gledao sam okolo. Nikoga nije bilo. Ni djece ni mašalā. Ovaj kalendarski običaj koji je obilježavao živote djece je prestao postojati. Možda bih i pokušao praviti mȁšala za Ilino kako bih spasio ovaj običaj. Napor bi bio uzaludan, nema ih tko više nositi. Izreka: „Bolje da umre selo nego običaji“ svima nam je poznata. Evo kod nas nije barem još umrlo selo.

Već nekoliko dana prije Ilina bi počeli dolaziti autobusi u selo. Njihov dolazak je bio poput dolaska lasta i roda. Nikada nisu izostajali. Svi smo im se radovali. Oni su bili znak da je Ilino blizu. Neki od vlasnika tih autobusa bili su svima u selu poznati, primjerice Mazalo. Smatrali smo ga nekom vrsti rodbine. Tako se i on ponašao. Njihova prisutnost na grebničkim Snogama (centar sela s nogometnim i odbojkaškim igralištem, prodavaonicom, mljekarom, seoskim domom, čitaonicom i kapelicom) prekidala je seosku rutinu. Zauzimali su prostor između puta i nogometnog igrališta. Za nas je to bio najveći lunapark što smo ikada vidjeli. Montirali su svoje šatore ispod kojih su stavljali stolove za stolni nogomet, flipere, električne automobile. Kod njih sam prvi puta vidio džuboks. Sve je funkcioniralo na žetone. Zvali smo ih i čergašima. Oni su donosili u selo nešto što nismo drugdje mogli vidjeti. Njihove žene su se spremale drukčije od žena sa sela. Kuhinja im je mirisala drukčije od naše. I jezik im se razlikovao od našega jezika. Mazalo je imao dva ringišpila, mali za djecu a veliki za odrasle. Veliki ringišpil je bio centar čitavog improviziranog šatorskog naselja. Jedna korpa ringišpila je išla višlje u zrak od drugih korpa. Nju je Mazalo u okretanju, trčeći za njom, zaustavljao i onda je puštao da se vine u nebesa. U tu korpu su sjedali samo najhrabriji. Još uvijek vidim Mazalov osmijeh na licu i njegovo bosonogo trčanje za korpom ringišpila te začuđene poglede publike.

Bez obzira koliko novca se dobivalo od roditelja za Ilino, nikada ga nije bilo dovoljno da se do kraja nauživa stolnog nogometa, flipera, voženja električnim automobilima, okretanja na ringišpilu i nasluša muzike iz džuboksa. Toliko smo se bili sprijateljili s vlasnicima zabavnog parka i njihovom djecom da su nam ponekad poklanjali žetone da se možemo igrati i uživati. Pozivali smo njihovu djecu na ilinski ručak. Jednom prilikom smo otkrili kako vlasnici džuboksa pritiskajući jedno dugme iza aparata biraju pjesme bez ubacivanja žetona. Te godine smo se naslušali dobrih zabavnih pjesama do mile volje.

Ne svake godine, ali bilo je godina kada je za Ilino dolazio i cirkus. Njihov šator je bio potpuno zatvoren što je u nama izazivalo još veći interes. Šta li je tamo? Tu sam prvi puta vidio ekvilibriste i akrobate i njihove vratolomne izvedbe. Također sam u grebničkom cirkusu prvi puta imao priliku vidjeti crnog pantera i lavicu. Lavici je bilo ime Beba. Iako sam na televiziji viđao lavove, ovdje mi je lavica Beba izgledala većom od onih televizijskih lavica. Ono što sam zapazio a čega mi je bilo žao, sve životinje su bile tužne. Izgledalo mi je kao da su bile bolesne. Otada nisam nikada volio gledati životinje u kavezima. Kad god čitam Rainera Maria Rilkea pjesmu Pantera koja se odnosi na čovjekovu (ne)slobodu, uvijek se sjetim prvog crnog pantera kojega sam vidio u cirkusu na grebničkim Snogama za vrijeme Ilina.

Tuga je uistinu unutarnji odgovor na izvanjski gubitak. Prvi doživljaj velike tuge iskusio sam odlaskom lunaparka nakon Ilina s grebničkih Snoga. Nakon njihovog odlaska ostajala je žuta trava na mjestima gdje su bili postavljeni njihovi šatori, uređaji i naprave. Tuga! Tješili smo se time da će oni opet doći sljedeće godine za Ilino. Nada nam nije dopuštala da padnemo u potpunu apatiju. Kao što se rode i laste svake godine neizostavno vraćaju u svoja gnijezda, tako su se i naši čergaši neizostavno i precizno vraćali u svoje gnijezdo između puta i igrališta na grebničke Snoge.

Svakako da je centralni dio slavljenja Ilina bila misa ispred kapelice na Snogama. Kada je napravljena kapelica na Snogama, nije mi poznato. I moji roditelji se sjećaju iste kapelice. Otkako se ja mogu sjetiti kapelice na Snogama, uvijek je bila zapuštena. Ne mogu se sjetit da je taraba oko kapelice nekada bila čitava i uređena. Bila je zapuštena. Kapelica je bila dobar znak kako su se fratri sa župnim uredom u Domaljevcu odnosili prema župnoj filijali u Grebnicama. Osim za vrijeme nedjeljnih misa, sprovodā i povremenog održavanja vjeronauka, fratre se nije moglo vidjeti u selu. Još smo jedino mogli vidjeti fratre za vrijeme božićnog blagoslova kuća. Misa na Snogama nije nikada bila dobro posjećena. Izgledalo mi je kao da su fratri dolazili da se što prije riješe ove mise. Oko kapelice smo stajali gotovo stidno. Bilo je više onih koji nisu išli na misu. Za vrijeme mise se vidjelo tko je na čijoj strani. Na strani Crkve ili na strani Komunističke partije? Unosnije je bilo biti na strani Partije. Mnogi od onih ljudi koji su tada bili na strani Partije, sada su na strani Crkve. Pitam se, kada su oni bili autentičniji: onda ili sada? Ili, niti onda niti sada? Oni su sjedili ispod šatora i ispred seoske čitaonice i pili. Uvijek je bila milicija prisutna. Milicija je pazila da za vrijeme mise džuboksi budu isključeni i da ne dođe do nekakvih nereda. Također su kontrolirali što to fratar priča. Vjerojatno su pazili na sadržaj propovijedi kao i najgorljiviji vjernici. Važan dio misnog slavlja je bilo čitanje darova koji su se davali u čast svetom Iliji. Svi su slušali tko će najviše novca dati.

Obično je dan prije Ilina dolazila na konak najpreča rodbina iz udaljenijih selā. Oni su postajali ustaljeni ilinski gosti. Bez njih se nije moglo proslaviti Ilino. Njima se govorilo prije nego što su sutradan nakon Ilina odlazili svojim kućama: Nemojte da sljedeće godine ne dođete! Također im se pri odlasku kućama spremalo bogate poklone. Obično su to bili najbolji komadi pečenice, kolači i neko dobro piće. Odlaskom nekome na blagoslov iskazivala se njemu i njegovoj obitelji velika čast. Nakon mise su se pozivali gosti na ručak koje se zateklo na misi. Inače za Ilino nije bilo potrebno pozivati ljude na ručak ili večeru. Dolazili su oni koji su se osjećali pozvanima. Svatko tko je dolazio bio je dobro došao. Uz rodbinu dolazili su i prijatelji. Ne uvijek, ali ponekad se stavljalo odvojeno sofre za mlađe i starije goste. Svi su se tako bolje osjećali. Mlađe nije zanimala priča starijih, koja se vodila oko bolesti i pokojne rodbine, oni su vodili bezbrižne i opuštenije razgovore. Domaćin ili domaćica su povremeno podsjećali goste da se ne ustručavaju jesti i piti jer hrane i pića ne može nestati. Taj dan se svakom gostu iskazivala velika čast. Gosti su uživali u časti koja im se iskazivala, ali isto tako su svojim dolaskom domaćinima davali veliku čast. Ne znam da netko za Ilino nije imao goste. To bi bila najveća zamisliva uvreda jednom čovjeku iz Grebnica: Ilino bez gostiju!

Na sami dan Ilina Grebnice su bivale preplavljene ljudima iz susjednih sela: Bazika, Domaljevca, Brvnika, Oštre Luke, Novoga Sela, Tišine, Gornjeg i Donjeg Hasića, Pruda te Bosanskog Šamca i Slavonskog Šamca, … Prije su ljudi dolazili biciklima iz susjednih sela. Nije više ostajalo mjesta u selu gdje se moglo nasloniti bicikl. Bilo je lijepo vidjeti toliko svijeta na jednom mjestu. Kao što rekoh, na misi nije nikada bilo mnogo svijeta, dok je grebnički vašar bio jedan od posjećenijih u okolici. Nažalost, kao i na drugim vašarima i kod nas je dolazilo do tuča između muškaraca. Čak su padale i mrtve glave. Sveta mjesta su oduvijek pratili i profani čini.

Prije 1992. Grebničana je relativno mali broj živio u inozemstvu. Svi su za Ilino dolazili kući. Bilo nam je drago vidjeti ih. Sada se situacija izmijenila. Gotovo svi Grebničani i njihovi potomci žive u inozemstvu a relativno mali broj Grebničana živi na svojim ognjištima. Svi oni koji žive u inozemstvu, a imaju priliku, dolaze kući za Ilino. Svakako ima i onih koji su prekinuli svaku vezu s rodnim krajem. Neki su sve svoje isprodali i ne navraćaju više u Grebnice. Velik je broj i onih koji su se odlučili na vječni počinak u svome rodnom kraju pa ih dovoze još samo da ih pokopaju.

Jedan od onih koji su se odlučili doprinijeti – i svojim grobom – prisutnosti Grebničana na ovim prostorima, bio je i Ilija Abramović. Ilija je jedan od rijetkih koji su preživjeli Bleiburšku tragediju. Pokopan je na grebničkom novom groblju 11. kolovoza 2020. Njegov grob je prvi pored puta kada se skrene s glavne ceste – Bosanski Šamac-Orašje – prema groblju. I rodna kuća mu je pored puta. Njegova rodna kuća nije više u Federaciji. Tek nekoliko desetaka metara je ostala na drugoj strani. Tužna je priča ovoga čovjeka koji je 1945. imao tek dvadeset godina. Koncem studenog 1943. bio je unovačen u 5. lovačku vojnu, a 17. ožujka 1945. bio teško ranjen. Britanski vojnici su ga 15. svibnja zarobili u Dravogradu u Sloveniji i smjestili ga u bolnicu. To ga je spasilo od pogubljenja. Nakon izlaska iz bolnice otišao je u Klagenfurt gdje je ostao do svoje smrti. Do 1992. nije mogao doći u domovinu. Tužna priča. Godine 2017. proglašen je doživotnim predsjednikom Počasnog bleiburškog voda. Koliko mi je poznato nikada nije bio protiv ikoga, nego je samo čeznuo za rodnom grudom. Od 1995., kad god mu je zdravlje dopuštalo, dolazio je proslaviti sa svojim Grebničanima Ilino.

Župa Garevac (općina Modriča) slavi također svetoga Iliju. Dvije djevojčice – sada djevojke, Lucija i Ana Stanušić – rodom iz Garevca, pričale su mi kako njihov tata otkako znaju za sebe planira godišnji odmor prema svetom Iliji. Oni žive u Beču. To me je pozitivno iznenadilo. Mislio sam da samo moji Grebničani i ja planiramo godišnji odmor prema Ilinu. Dakle, Ilino je svim Grebničanima, domicilnim i onima u inozemstvu, ostao i dalje važan orijentir. Dok se stariji sjećaju „dobrih vremena“ i prepričavaju kako je to prije bilo, mlađi pokušavaju pronaći prostor za sebe i učiniti Ilino atraktivnim. Vidim da mladi koji žive u inozemstvu dovode svoje prijatelje iz drugih krajeva i žele im ponosno pokazati slavnu grebničku povijest i tradiciju koju su im prenijeli njihovi roditelji, djedovi i bake. Dok je ovoga ponosa u mladima koji im stariji prenose, bit će vjerojatno Grebnica a i Ilina.

Prije posljednjega rata je na Snogama napravljena nova kapelica u čast svetome Iliji. Za vrijeme rata je bila oštećena ali je odmah nakon rata i sanirana. Na boljem položaju je od stare kapelice. Ima kudikamo više prostora na koji se vjernici za vrijeme mise mogu okupiti. Nažalost, ovdje se držimo tradicije. Ni sada misa za Ilino nije dobro posjećena. Misa se održava tradicionalno u jedanaest sati. Baš kada je najtoplije. Na zemljištu oko kapelice su zasađena prije nekoliko godina stabla koja će krasiti ovaj prostor a prije svega će nas štititi za vrijeme mise od žarkog sunca. Zadnjih dvadesetak godina pratim posjećenost mise i promatram ljude koji dolaze na misu. Uglavnom su to isti ljudi. Upravo kao što je to i prije bilo. Svake godine izostanu neke osobe. Neke zbog bolesti, neke zbog starosti a neke zbog smrti. Mogu ih još uvijek vidjeti na mjestima ispred kapelice na kojima su stajali. I ove godine ćemo kao i uvijek na župnikovo Od munje, groma, grada i zle godine! ilinski gromoglasno odgovarati Oslobodi nas Gospodine!

Sada su pripreme za Ilino puno lakše. Više se ne peku pečenice i kolači. Pečenica se naruči i dovezu je već isječenu na tacnama. I kolači se naručuju. I njih donesu uoči Ilina. Svi imamo po više hladnjaka po kućama. Jedan bude samo za piće. Više nije potrebo pumpati vodu u bure da se piće ohladi. Doduše, manje je djece a to im ne bi bilo veliko zadovoljstvo kao nekada nama. Gostiju je neusporedivo manje nego prije. Razlog tome je što su susjedna mjesta zbog protjeranih stanovnika s njihovih ognjišta ostala gotovo prazna. Ipak ponetko dođe i spasi čast domaćinima koji se kao i uvijek brižno pripremaju za svoje željno očekivane goste. Stolovi su puniji i bogatiji nego što su prije bili, samo što takvi i ostanu. Ljudi su siti i pijani svega. Pečenica, kolači, sarma, punjene paprike… nisu više prigodni specijaliteti, prečesto ih se jede da bi im se posebno radovalo. Nekada se sve pilo iz jedne čaše. Sada su stolovi puni čaša: za vodu, vino, sekt, sokove, pivo, … Svega imamo više ali nam je manje onoga zbog čega se Ilino i pripremalo: radosti i gostiju.

Rode i laste se i dalje vraćaju u svoja gnijezda koja su svila po grebničkim štalama i stablima, dok su se čergaši prestali vraćati na grebničke Snoge. Nekoliko godina nakon rata je dolazio Mazalo. Bilo je i drugih. Ali kad su vidjeli da nema više svijeta zbog kojega su dolazili, prestali su razapinjati svoje šatore i montirati zabavni park s velikim ringišpilom u centru. Grebničana je ostalo tek toliko zbog nacionalne simbolike ili zbog osobnog inata.

Nostalgija – kao  osjećaj čežnje ili patnje za nečim izgubljenim ili nedostižnim – nužna je za razvoj društva a isto tako i za osobni napredak. Ljudi obično čeznu i pate za izgubljenim ili dalekim zavičajem, za nekim minulim vremenima koja se ne mogu više vratiti ili za nečim ljepšim od trenutne situacije. Čežnja za izgubljenim ili nedostižnim je obično utopija. No, utopija je nekada nužna da bi se nešto i ostvarilo. Navest ću dva moguća scenarija. Na Institutu za ekumensko-patrističku teologiju „San Nicola“ u Bariju, profesor Sotirios Varnalidis iz Atene predavao mi je povijest odnosa između Rima i Carigrada. Govorio nam je kako su carigradski pjesnici i pisci još dvjesto godina nakon pada Carigrada 1453. pisali i sanjali o tome kako Bog ne može dozvoliti da sveti grad ostane u rukama nekršćana. Ipak je ostao. S druge strane, naziv Eretz Yisrael (Izraelska zemlja) je naziv koji su u 19. stoljeću ponovno počeli upotrebljavati Cionisti, s nadom da se vrate u Obećanu zemlju iz koje ih je rimski car Hadrijan 135. protjerao. Njihov utopijski san se ostvario nakon 1813 godina proglašenjem Izraela državom, 14. svibnja 1948. Možda se i kod nas ostvari ovaj drugi mogući scenarij, možda se nadanja i čežnje Grebničana nekada i realiziraju i Grebnice opet budu preplavljene radošću i gostima na dan svetoga Ilije.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---