Govor Pape Franje na ekumenskom susretu u Bratislavi

Apostolska nuncijatura u Bratislavi
Nedjelja, 12. rujna 2021.

Dragi članovi Ekumenskog vijeća crkava u Republici Slovačkoj,

srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem što ste prihvatili poziv da se susretnemo: ja, hodočasnik u Slovačku, i vi, poštovani gosti u Nuncijaturi. Zadovoljstvo mi je što je moj prvi susret upravo s vama. Znak je to da kršćanska vjera jest – i to želi ostati – u ovoj državi sjeme jedinstva i kvasac bratstva. Zahvaljujem Vama, brate Rastislave, na Vašoj nazočnosti; dragi biskupe Ivane, predsjedniče Ekumenskog vijeća, hvala Vam na riječima koje ste mi uputili i koje svjedoče obavezu da se želi nastaviti hoditi zajedno da bi se prešlo od konflikta do zajedništva.

Hod vaših zajednica nastavljen je poslije godina ateističkog progona, kada je vjerska sloboda bila zapriječena ili stavljena na veliku kušnju. Sloboda je konačno došla. Sada vas pak povezuje vrijeme u kojem doživljavate kako je lijepo – ali i teško u isto vrijeme – živjeti vjeru u slobodi. Postoji napast povratka u ropstvo, ne ropstvo nekog režima, nego u još gore ropstvo, ono unutarnje.

Upravo je na to upozorio Dostojevski u svom čuvenom tekstu u Velikom inkvizitoru. Isus se ponovno vratio na Zemlju i bio je utamničen. Inkvizitor mu upućuje oštre riječi: optužuje ga da je dao preveliku slobodu ljudima. Kaže mu: “Ti hoćeš da pođeš u svijet, i polaziš praznih ruku, obećavajući nekakvu slobodu koju oni u svojoj prostoti i u urođenoj nepristojnosti ne mogu ni razumjeti, koje se boje i plaše – jer za čovjeka i za  ljudsko društvo nije bilo nikad ništa strašnije od slobode!” (Braća Karamazovi, Milano 2012, str. 338). Onda još više pojačava, dodajući da su ljudi spremni rado zamijeniti svoju slobodu s ropstvom koje izgleda udobnije, da se podrede nekome tko odlučuje umjesto njih, da bi imali kruh i sigurnost. Stoga inkvizitor prekorava Isusa zato što nije želio postati car koji bi upravljao savjestima ljudi i koji bi silom uspostavio mir. Umjesto toga, Isusu je bila draža čovjekova sloboda i u vrijeme dok ljudski rod hoće “kruha i jedva što drugo”.

Draga braćo, ne činimo tako; pomažimo jedni drugima da ne upadnemo u zamku da nam jedino dostatno bude kruh i slabo što drugo. Jer ovaj rizik nadolazi kada se situacija normalizira, kada se stabiliziramo i kada se ustali težnja za mirnim životom bez neprilika. Stoga, ono čemu se teži nije više “sloboda koju imamo u Kristu Isusu” (Gal 2,4), njegova istina koja nas čini slobodnima (usp. Iv 8,32), nego težnja za prostorom i privilegijima. Prema evanđelju, to je “kruh i slabo što drugo”. Odavde, iz srce Europe treba se zapitati: Jesmo li mi kršćani pomalo izgubili zanos navještaja i proroštvo svjedočenja? Čini li nas slobodnima istina evanđelja ili se pak osjećamo slobodnima kada steknemo comfort zone u kojima se možemo samoorganizirati i živjeti posve mirno? Nadalje, zadovoljavajući se kruhom i sigurnošću, jesmo li izgubili zanos u traženju jedinstva na koje nas Krist preklinje, jedinstva koje podrazumijeva zrelu slobodu i čvrste izbore, odricanja i žrtve, jer je to pretpostavka da bi svijet povjerovao (usp. Iv 17,21)? Prestanimo se zanimati samo za ono što je dostatno našim pojedinačnim zajednicama. Sloboda brata i sestre također je i moja sloboda, jer ona ne može biti potpuna bez njegove ili njezine slobode.

Evangelizacije je ovdje započela na bratski način, noseći utisnuti pečat svete braće iz Soluna, Ćirila i Metoda. Oni, svjedoci ujedinjenog i zanosnog svjedočkog kršćanstva, pomažu nam da nastavimo taj hod gradeći bratsko zajedništvo među nama u ime Isusovo. Kako pak možemo željeti da se Europa vrati svojim kršćanskim korijenima ako smo mi sami iskorijenjeni iz punog zajedništva? Kako možemo sanjati Europu slobodnu od ideologija ako nemamo hrabrosti staviti Isusovu slobodu ispred potreba pojedinih grupa vjernika? Teško je očekivati da će Europa biti više oplemenjena Evanđeljem sve dok se sami ne pozabavimo činjenicom da još nismo u potpunom jedinstvu na kontinentu i da se ne brinemo jedni za druge. Kalkulacije oko onoga što nam odgovara, povijesni razlozi i političke veze ne mogu biti nepremostive prepreke za naš hod. Neka nam pomognu sveti Ćiril i Metod, “progonjeni zbog ekumenizma” (Sv. Ivan Pavao II, Enciklika Slavorum apostoli, 14), da dadnemo sve od sebe za pomirenje različitosti u Duhu Svetome; za jedinstvo, bez uniformnosti, koje će biti znak i svjedočanstvo Kristove slobode. Neka Gospodin razriješi sve zamke prošlosti i ozdravi nas od strahova i nesigurnosti.

U svoje su vrijeme Ćiril i Metod omogućili da se božanska Riječ utjelovi u ovim zemljama (usp. Iv 1,14). U tome bih smislu htio s vama podijeliti dvije perspektive, dva bratska savjeta za današnje širenje Evanđelja slobode i jedinstva. Prvi savjet se odnosi na kontemplaciju. Ono što posebno izdvaja karakter slavenskih naroda, kojeg vi zajedno trebate čuvati, jest kontemplativnost, koja nadilazi filozofske i teološke koncepte, a započinje iskustvenom vjerom koja je kadra prihvatiti misterij. Budite međusobna pomoć jedni drugima za održavanje ove duhovne tradicije koja je Europi toliko potrebna. Na poseban je način te kontemplacije žedna Crkva na Zapadu, i kontemplacija joj je potrebna da bi ponovno pronašla ljepotu klanjanja Bogu i postala svjesna da se zajednica vjernika ne temelji na programiranoj učinkovitosti i funkcionalnosti.

Drugi se savjet odnosi na djelovanje. Jedinstvo se toliko ne postiže dobrim prijedlozima i željom za nekim zajedničkim vrednotama, nego čineći nešto zajedno za one koji nas više približavaju Gospodinu. Tko su ti? To su siromašni, zato što je u njima Isus prisutan (usp. Mt 25,40). Darovanom ljubavlju otvaraju se širi obzori i brže se ide naprijed, nadilaze se predrasude i nerazumijevanja. To je također jedna značajka koja je izvorno prihvaćena u ovoj zemlji, gdje se u školi napamet uči jedna pjesma, koja među drugim lijepim strofama sadrži i ovu: “Kad nam na vrata kuca ruka stranca sa sigurnim povjerenjem: tko god to bio, dolazio izbliza ili izdaleka, po danu ili po noći, za našim će stolom biti Božji dar da ga dočeka” (Samo Chalupka, Mor ho!, 1864). Neka Božji dar bude prisutan za svačijim stolom, i sada kada ne dijelimo isti euharistijski stol možemo zajedno ugostiti Isusa služeći mu u siromašnima. Bit će to znak rječitiji od svih riječi, koji će pomoći civilnim vlastima da razumiju, osobito u ovom vremenu trpljenja, da samo stojeći na strani najslabijih, svi ćemo doista zajednički izići iz pandemije.

Draga braćo, zahvaljujem vam na vašoj nazočnosti i na vašem hodu, na vašem blagom i gostoljubivom karakteru, tipičnom za slovački narod. Tradicija vašeg međusobnog mirnog života i suradnje za dobro zemlje su dragocjeni kvasac Evanđelja. Ohrabrujem vas da napredujete na ekumenskom putu, dragocjenom i nezamjenjivom blagu. Budite sigurni da ću vas se sjećati u svojoj molitvi i od vas tražim da molite za mene. Hvala.

Izvor: vatican.va; prijevod: Jozo Š., polis.ba