www.polis.ba

Gospa od Anđela | Pozitivna energija, opraštanje i druga smrt

Ljudi koji opraštaju svjesni su da su grešni pa oko sebe šire dobru energiju, iskustvo Božjega praštanja. Oni kažu da se i iz najtežeg grijeha može izići i početi dobar život, da se na razvalinama može graditi novo. Onaj tko oprašta, svjestan je svoje malenosti i grešnosti, raduje se dobru i uspjehu drugoga

Različiti su razlozi zašto netko želi, a netko ne želi družiti se s nama. Nije uvijek u nama ni zasluga ni krivnja. Tako i mi radimo. I mi imamo ljude s kojima bismo rado se družili, a s nekima ne bismo se ni za tren sreli. Nakon razgovora s nekim dobrim čovjekom koji nas poštuje ili ljubi, kažemo da nas je netko odmorio, obogatio, preporodio; bilo nam lijepo susresti ga, razgovarati s njime, a za nekog od ljudi opet kažemo da nas je u susretu slomio, da nas je izmučio, da nas je tlačio, da neka negativna energija prati tog čovjeka.

Danas slavimo blagdan Gospe od anđela čiju sliku poznajemo po tome što je na njoj prikazana Majka Marija s djetetom Isusom, a oko nje su radosni anđeli. Za anđele kažemo da su dobri Božji duhovi, dobre Božje sile koje nas prate na našem životu. Anđeli se ne vide, ali je ljudska imaginacija učinila tako da dobre, svete ljude, vjerujemo, okružuju Božji dobri duhovi, Božje energije, dobre Božje sile.

U maloj crkvici ispod grada Asiza, zvanoj Procijunkula (komadić, djelić, porcijca), započeo je franjevački pokret, kolijevka je to franjevaštva, majka svih franjevačkih crkava. Odatle je sve polazilo i tu bi se sve slijevalo.

Ono što bismo u ovoj prilici posebno htjeli izdvojiti jest poziv da budemo ljudi pozitivne energije i ljudi opraštanja. Koliko je god do nas da učinimo da se ljudi žele s nama sastati, da imaju pouzdanja u nas, da mogu računati na nas. Da budemo ljudi dobrih energija, dobroga duha, koji u svoje obitelj unose radost. Zar nije loše ako nas se ljudi boje, izbjegavaju, klone, ako se ne mogu osloniti na nas? Zar ima išta ružnije nego ako se netko u obitelji, ili na poslu nekoga straši?

Ima nažalost u našim zajednicama ljudi koji – iz raznih razloga – nisu uspjeli naći smisao svoga života, nisu našli normalnost rada i ljubavi pa šire negativnu energiju oko sebe. Neki naime žele dominirati drugima, neki poput kukolja parazitiraju na račun drugih, neki unesrećuju druge, neki lažima truju atmosferu drugih. Ima izopačenih, perverznih ljudi kojima je radost unositi strah. Ima opakih ljudi i među tobože svetima koji unesrećuju druge, čine druge tjeskobnima, zavode teror svojom lijenošću, svojom sebičnošću, svojim ovisnostima. Ima ljudi koji uživaju da zavađaju ljude i stvarju konflikte. Ima ljudi koji ne žele vidjeti ljude sretne, ali i da su oni već voljeni, nikada im dovoljno ljubavi. Ima onih koji ne podnose dobro drugoga, koji su tako nesretni, čak prokleti da se ne mogu radovati uspjehu drugoga.

Danas smo se skupili da razmišljamo kako se vratiti na pravi put dobrih Božjih duhova, da i mi poput Marije budemo pohođeni ne od negativnih demona mraka, nego do Božjih dobrih sila. Vrijedi prije svega kazati da oprezno govorimo o demonima i đavlima. I umjesto da si umišljamo kako poznajemo nebesa i anđele, i umjesto da raspoređujemo gdje je tko, tko je opsjednut ili nije, umjesto da izopačeno lijemo svetu vodu i bacamo sol da izgnamo nečiste sile iz drugih, da zapravo ne odgonimo ljude od sebe, pokušajmo širiti ljubav, skupljati ljude oko sebe. Kako dakle iznova vratiti se dobrim odnosima? To nam govori ovaj blagdan i značenja koja su vezana oko njega.

Prva stvar kada mislimo na blagdan Gospe od anđela, jest potpuni oprost, porcijunkulski oprost. Prema nekim autorima taj oprost postoji od 1277, dok neki Franjini životopisci oprost vežu izravno za svetoga Franju. Oni, naime, pripovijedaju da se sam Franjo našao u Peruđi 1216. upravo u vrijeme smrti Inocenta III. i izbora novoga pape Honorija III. od kojega je izmolio ovu mogućnost za svoju Porcijunkulu. Čini se da je to dosta vjerojatno jer o tome piše Jakov iz Vitryja, francuski biskup, očevidac nekih od tih događaja. Papa Inocent III, moćni duhovni a i svjetovni vladar onoga vremena – između ostaloga važan i za Bosnu jer je poslao delegata Ivana de Kazamarisa da ispita pravovjernost bosanskog bana Kulina – umire u peruđanskoj katedrali, i odmah za papu je izabran Honorije III. Za njega isti Jakov Vitrijski piše da je bio dobroćudan i pobožan starac, bez sklonosti simoniji i koji je siromasima dao gotovo sve što je imao.

Upravo Honoriju III. u Peruđu stiže Franjo s bratom Masseom. I to s neobičnom i nadasve smionom molbom, koju pokreće, kako piše Paul Sabatier, «snaga koja uvijek pobjeđuje, snaga vjere». Franjo je zamolio papu da njegova mala crkvica, Marija Anđeoska, Porcijunkula, na dan svoje posvete, 2. kolovoza, bude mjesto potpunog oprosta. Franjo je obrazlagao svoju molbu papi govoreći da postoje iskrena obraćenja uslijed milosnih, nenadanih kajanja, ali da ti obdareni obraćenici redovito nisu osobno sigurni u svoj novi početak, nemaju dovoljno snage da sami izađu iz zatvora grijeha u slobodu milosti; nisu sigurni u Božje oproštenje da iznova započnu život. Zato traže neki opipljiviji znak primljene milosti, neki uvjerljiviji dokaz; traže od crkve zajamčeni oprost koji bi mogli pokazati ako ustreba i zatvorskom upravniku pa i dželatu.

Franji je neizmjerno bio drag oprost. Jer oprost je najuzvišeniji način, stil života, oprost je smisao postojanja kršćaninom. Oprost, milosrđe, osnovna je oznaka Boga, Isusa u koga vjerujemo. Onaj tko oprašta zna da mu je već oprošteno, on živi od milosrdne ljubavi. Onaj tko oprašta, zahvalan je za već darovanu ljubav. Onaj tko ne može oprostiti, a nitko se od nas ne može pohvaliti kako to umije, on je stegnut; on oko sebe širi nezahvalnost, smrknutost

«Blaženi oče», i ove se riječi pripisuju Franji da ih je rekao Honoriju III., «prije nekog vremena popravio sam crkvu u čast Djevici, majci Kristovoj. Sad molim Vašu Svetost da joj udijeli oprost, bez obaveze davanja novca, u prigodi njezina posvećenja.» Papa je bio zatečen. I uslišao je molbu. Ne znamo sve kako je bilo. No, sigurno je, stoljeća to potvrđuju, da je Franjo za Mariju Anđeosku pridobio «ključeve oproštenja» od svake kazne i grijeha, i to neshvatljivo za ono vrijeme, bez ikakve nadoknade, i uz, kako donose neki autori, protivljenje nekih prisutnih kardinala, jer su oni smatrali da se tako «uništava» oprost križarskih vojni.

Franjina crkvica i Porcijunkulski oprost podignuti su na istu razinu s velikim Rimom, Svetom Zemljom i Svetim Jakovom u Španjolskoj. Riječ je o kajanju za grijehe, njihovom opraštanju i životnom obraćenju, i to bez ikakva kupovanja, bez plaćanja, i religioznoga glamura, dakle, bez ikakve trgovine oprostima kako se to kasnije, pogotovo u vrijeme Luthera i reformacije izopačilo. Po uzoru na Isusa, Franji, nekadašnjem trgovcu, ništa nije bilo toliko mrsko i odurno kao novac i trgovanje svetinjama. Ništa mu, s druge strane, nije bilo milo kao ponizno kajanje za grijehe i suosjećanje prema bolesnima, ružnima, nemoćnima. Božje opraštanje i milosrđe onima koji priznaju svoju grešnost, kaju se i mijenjaju život. Franjo je sebe uvijek smatrao grešnikom.

Ako se nađemo u grijehu, u najtežem grijehu kojeg ni sebi ne možemo oprostiti, i ako smatramo da nema povratka iz njega; ako se nađemo u grijehu i u onom koji ne želimo ni vidjeti, a kamoli priznati, ako se nađemo u bezizlaznim situacijama, sjetimo se porcijunkulskoga oprosta, dara kajanja, ispovijedi, pokore, obraćenja.

Franji je neizmjerno bio drag oprost. Jer oprost je najuzvišeniji način, stil života, oprost je smisao postojanja kršćaninom. Oprost, milosrđe, osnovna je oznaka Boga, Isusa u koga vjerujemo. Onaj tko oprašta zna da mu je već oprošteno, on živi od milosrdne ljubavi. Onaj tko oprašta, zahvalan je za već darovanu ljubav. Onaj tko ne može oprostiti, a nitko se od nas ne može pohvaliti kako to umije, on je stegnut; on oko sebe širi nezahvalnost, smrknutost. Ljudi koji opraštaju svjesni su da su grešni pa oko sebe šire dobru energiju, iskustvo Božjega praštanja. Oni kažu da se i iz najtežeg grijeha može izići i početi dobar život, da se na razvalinama može graditi novo. Onaj tko oprašta, svjestan je svoje malenosti i grešnosti, raduje se dobru i uspjehu drugoga.

Veli se da je svoje dvije zadnje strofe Himna stvorenjima ili Pjesme bratu suncu Franjo ispjevao vezane za Porcijunkulu. Pretposljednja je o oprostu, jer je – predaje kaže – nakon pohvale suncu, mjesecu, zemlji, vjetru, ognju, zbog svađe biskupa i načelnika Asiza bio jako tužan i spjevao ovu strofu:

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Načelnik Oportul je protjerao iz Asiza biskupa Guida, a ovaj je ekskomunicirao biskupa iz Crkve. Franjo je napisao ovu strofu, i poslao fratre da ih odnesu zavađanim ličnostima. Veli se da je došlo do pomirenja.  Nemojmo se zanositi. Oprost i pomirenje su najteži. Oprost nam nitko ne može propisati. Oprašta se neoprostivo. Zato je porcijunkulski oprost, oprost neoprostivoga. Nemojmo trgovati oprostom (s novcem ili bez novca) kao što rade i neki ispovjednici. Bog oprašta bezuvjetno, tako i mi trebamo!

Ono što možemo i moramo učiniti jest da se iskreno pokajemo, da izvršimo kajanje, pokoru, nadoknadimo nepravde, izvršimo zadovoljštinu, da se namjerno više ne vraćamo u stare grijehe klevetanja, mržnje i prezira. I da se poput dvojice posvađanih obvežemo na mir, ne mir koji će tobože netko nekome propisivati, nego mir koji Isus dariva, skloniti se od nanošenja zla drugome, od loših riječi, od zaplotnjačkih igara, uputiti se na put ljubavi.

Još jedna važna stvar za Procijunkulu je Franjina smrt. Franjo je umirao mimo svakog hagiografskog uljepšavanja, jednostavno kako umiru pomireni ljudi s Bogom među svojim bližnjima u obitelji, okružen fratrima. Tražio je da mu dođe Jakoba, prijateljica iz Rima, da mu donese ukopno sukno, odjeću i omiljene kolače. Tražio je od fratara da mole i pjevaju. Ispjevao je tih dana pred smrt i posljednja strofu koja je vezana za onu o za oprostu. Neopraštanje je, naime, «druga smrt»:

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće:
jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer im druga smrt nauditi neće.

Nije mala stvar da se Franjo nije strašio smrti, da ju je razumijevao ne kao propadanje u ništavilo, nego kao najstariju i najdublju čežnju, kao željkovani susret s Bogom, s milosrdnim Licem koje je tražio čitava života. Franjo govori o drugoj smrti, teškoj smrti, o smrtnom grijehu. Svakako i mi govorimo o smrtnim grijesima. Namnožilo se danas bezbroj stručnjaka, specijalista za grijehe, smrtne pogotovo, ima stručnjaka koji plaše i zarađuju na grijesima, a daleko su od milosrđa i praštanja.

Smrtni grijeh je biti teret svojim bližnjima, smrtni grijeh je ne opraštati svojim bližnjima, smrtni grijeh je odbaciti ljubav Boga i bližnjih i ne obratiti se. Smrtni grijeh, druga, paklena smrt, je život bez Boga, odnosno s krivom slikom Boga, Boga bez praštanja, Boga koji je kao odvratio svoje lice od nas.

Smisao života je živjeti poput Marije, poput Franje u milosti, pomireni s Bogom i bližnjima u sigurnosti opraštanja i onoga što je neoprostivo.


Fra Ivan Šarčević