XXIX. nedjelja kroz godinu | Gnjev zbog vlasti i kriterij služenja

Mk 10,35-45

Razgovoru koji Isus vodi sa svojim učenicima u današnjem evanđelju prethodi Isusov opetovani govor na putu prema Jeruzalemu da će biti «predan glavarima svećeničkim i pismoznancima», da će biti osuđen na smrt, izrugan, popljuvan, ali će nakon tri dana «ustati». Što se doista vrzmalo u glavama dvojice braće, sinova Zebedejevih, Jakova i Ivana, koji pristupaju Isusu i mole da ih stavi uza se kada bude «u slavi svojoj», nije nam dokraja dostupno. Ne znamo jesu li oni mislili zemaljsko-politički ili eshatološki: na Isusovu zemaljsku slavu, dakle na obnovu Davidova kraljevstva, čemu su bile usmjerene mesijanske nade židovskoga naroda ili su se željeli predbilježiti za onostranost, za Isusovu slavu u nebu. Prema ostatku današnjeg evanđelja, riječ je izgleda o konačnom, eshatološkom Isusovu kraljevstvu u kojem bi braća željela imati dvije osigurane, najvažnije pozicije uz Isusa. Ali u tom novom vremenu i prostoru – Isus je izričit – on međutim ne raspoređuje mjesta, nego je to drukčije pripremljeno.

Evanđelje potom izvještava da su se ostali učenici razgnjevili na braću zbog tog njihovog govora. Nije jasno zašto. Razlozi mogu biti različiti. Čini se da najmanji razlog jest taj što su ostali, za razliku od Jakova i Ivana, bili navodno skromniji, lišeni volje za pozicijom i oslobođeni vlastohleplja. Ne bi se reklo! Više se nameće zaključak da su ljuti jer nisu bili obavješteni, jer braću nisu imali pod kontrolom, «pod vlašću», ili su, za razliku od braće, možda bili dvoličniji. Naime, o pozicijama se redovito ne priča otvoreno, najčešće se na vlast stiže zaplotnjački. Braća su, s druge strane, čini se, bili posve iskreni. Sjetimo ih se i u onoj sceni s puta kada pitaju Isusa da dopusti da nebeski grom spali negostoljubivo samarijsko selo i njegove stanovnike. Jakov i Ivan, «sinovi groma», ne skrivaju svoju težnju da budu prvi uz Isusa. Volju za pozicijom ne kamufliraju niti čekaju da netko drugi prepozna njihovu želju, nego je jasno izriču i to opet bez ikakvih posrednika, nego izravno Isusu.

Za razliku od one scene s gromom, kada ih Isus oštro prekorava, ovdje vidimo da ih Isus ne šiba prijekorom nego ulazi s njima u razgovor. Ne oglušuje se na njihovu molbu, čak je pojašnjava u svoj njezinoj težini, povezujući je s čašom muke i stradanja, a onda iznova k sebi doziva učenike da ih sve pouči u vezi s vladanjem među njima, sa značenjem najvećega i prvoga u njegovoj zajednici.

Ovakvo Isusovo ponašanje, zapravo izlaženje ususret Jakovu i Ivanu, a i kasnije njegovo pojašnjenje poimanja vladanja, pokazuje da Isus nije zastupnik nikakvog anarhizma (nije on nikakav anarholiberal!) u smislu da treba dokinuti svaku vlast. Ima naime ljudi, i religioznih i nereligioznih koji tobože ne podnose autoritete ili mrze svaku vlast, koji zastupaju mišljenje da bi ljudi već znali živjeti bez «vlasti». Anarhisti i preziratelji vlasti najčešće, međutim, rado omogućuju razne diktature, totalitarizme i tiranije, ili sami, krajnje dvolično, iz koristoljublja, podržavaju najgore na vlasti ili od kritičara i čak razarača institucija obrću se u njihove čuvare, i vlastohlepno si prigrabe neko upravno mjesto. Zato je Isus izričito upozoravao kako su mnogi neprikladni zauzeli čelnu, Mojsijevu stolicu.

Ljudska težnja za vladanjem nešto je čovjeku urođeno. Nju treba ipak razlikovati od vlasti u užem smislu, kao vladarsku ili poglavarsku funkciju. Prema Isusovim kušnjama u pustinji kušnja vlasti metafora je čovjekove prirođene težnje da ovlada svime, da postane središte svijeta i «naredi» da mu sve služi: i stvari i drugi ljudi i sam Bog. Ta se kušnja može manifestirati na razne načine, od konkretnoga vladanja nad drugima fizičkom ili duhovnom silom i moću do kontroliranja i nadzora svega, do one perverzne duhovne znatiželje da se «sve zna». Svladavanje te kušnje, znak je karakternoga sazrijevanja u vjeri. Težnja za vladanjem, za podčinjavanjem čovjeku je dakle svojstvena – ponavljamo ne jedino kao osvajanje konkretne pozicije, jer ne žele svi biti vođe, čelnici, biskupi ili ministri – ali svi želimo tako vladati da budemo služeni. Ta među nama ima onih koji su zauzeli «vladarska mjesta» a da pritom nisu na funkcijama, takvi neće nikakvu odgovornost, ali hoće da im svi služe – i poglavari i podčinjeni. Prema onoj: Ostavite me na miru, svi se pobrinute za mene! (P. Bruckner)

U piramidalnim i hijerarhijski uređenim strukturama smatra se da poglavarima trebaju svi služiti, jer oni nisu tu da služe, nego da vladaju. Tako misli i većina u Kristovoj zajednici, Crkvi, bez obzira što se u njoj neumorno poziva na evanđeoski princip služenja, što poglavari sebe stalno predstavljaju služiteljima i službenicima, što se služenje i u socijalnom nauku prereklo u načelo supsidijarnosti. Vladalačka, liturgijska i izvanjštinjena pompoznost, osiono gospodarenje nad drugima, manjak poštivanja dostojanstva ljudi, posebno žena i malenih, prognanih i obespravljenih, grubosti i svjetovno varanje i podmićivanje, grabež i laktanje, krađa novca i drskost u osvajanju vlasti i poglavarskih pozicija osobina je mnogih crkvenih službenika. Oni kao da nikada nisu čuli Isusovu riječ: Tako nije među vama! Uz to, što je netko duže na vlasti, redovito se još više korumpira do mjere da zaboravi da uopće treba koristiti drugima. Izopačeni poglavari smatraju da je sama Božja volja (i/ili volja naroda) da oni vladaju i gospodare drugima, a da im svi služe. Takvo poimanje i ponašanje Isus radikalno dovodi u pitanje.

Isus nikoga nije rušio s vlasti, nije razarao ni društveni poredak, niti je pretendirao na stolicu «velikog svećenika» ili zastupničko mjesto u sinedriju, niti je bunio narod protiv cara, kako je kasnije sramotno optužen. Nije bio ni anarhist ni društveni kompromiser, ni fanatik ni cinični parazit vlasti, ni revolucionar ni bjegunac iz društva. On nije zagovarao bezvlašće, nije nijekao nužnost poglavara, «najvećih» i «prvih» u zajednici, jer se bratstvo među ljudima ne stvara samo po sebi, nego je Isus za svoj «novi svjetski poredak», koji je nazvao «Božjim kraljevstvom» (bratstvom i sestrinstvom jednoga Oca), smatrao da onaj tko u njemu hoće biti naj i prvi mora biti naj i prvi poslužitelj svima.

Gnjev uvrijeđenih učenika bio je neutemeljen, jer je bila utemeljena molba braće Jakova i Ivana da budu uz Isusa. Isusu je upravo drago da imadne što više «konkurenata» uza se, ali ne pukih pozera moći i nemoralnih spletkara i vlastodržaca, nego istinski služitelja. Životni je zahtjev svih kršćana, posebno svećenika da od Isusa ne učine svjetovnoga vladara i gospodara, nego slugu svima te takvoga Isusa djelom posvjedoče. Prirodna je čovjekova kušnja i težnja da sve kontrolira i da sve ima «pod vlašću», da bude služen. Isus je međutim došao služiti.

Fra Ivan Šarčević