Franjo Asiški: mistik i brat

Franjo Asiški (1181-1226), ne bez razloga nazvan i prejakim nazivom, «drugi Krist», ugledajući se na Isusa, kombinirao je život među ljudima, u srcu svijeta, osobito među odbačenima, i znao se, s druge strane, povlačiti u osamu, u sabranost i molitvu. Poput Isusove učeničke zajednice, točnije kazano braće i prijatelja, Franjo je shvaćao i nastojao urediti svoje putujuće bratstvo. To će bratstvo neshvatljivom brzinom i brojem još za Franjina života prerasti u svjetski pokret muškaraca i žena, postati red, velika redovnička obitelj unutar Katoličke crkvi. Živjet će do danas napetost između Franjina ideala i mnogovrsnih tumačenja, autentičnih prilagodbi i opasnih iskrivljenja.

O Franji Asiškom su napisane mnoge knjige. I ne samo od strane franjevaca, i ne samo od katolika i kršćana. Franjo je nadahnjivao a i danas nadahnjuje mnoge ljude svojim stilom života, svojim odnosom prema ljudima, prema svim Božjim stvorenjima. Neuobičajen je Franjo svetac, jer značenjem koje ima u povijesti čovječanstva i Katoličke crkve posebno, relativno mu se malo ljudi moli i utječe za zagovor. Njega se, poput Isusa, a to je Franjina nakana, nasljeduje. On je uzor, ali takav uzor koji upućuje na jedinstvenu i neponovljivu osobu kojom je on bio posve dotaknut – na Isusa Krista. To je i činio, i to krajnje dosljedno i nepopustljivo; to je tražio od svoje braće i sestara. Zato je govoriti o Franji vrlo lagano, ali i vrlo delikatno, pa i «opasno», jer – da nam može progovoriti, on čovjek ne toliko malih riječi koliko osjetljiv za riječi – sigurno bi nas ukorio s našega brbljanja i licemjerne prakse.

Ako, ipak, u naše vrijeme želimo aktualizirati osobu i život Franje Asiškoga, pred nama se otvaraju razne mogućnosti. Možemo govoriti o njegovom siromaštvu, tako jedinstvenoj neovisnosti o novcu i materijalnoj sigurnosti. Možemo govoriti o njegovoj jednostavnosti života, ili solidarnosti prema isključenima u društvu, o odnosu prema svećenicima, prema moćnima u Crkvi i društvu, papi i caru, zatim o njegovom odnosu prema novcu i znanju, ili hereticima i muslimanima, uopće o Franjinom mirotvorstvu. Čini se da bi danas, imajući pred očima veliko bogatstvo Franjina života, valjalo istaknuti njegovu mistiku. Pod mistikom sažeto razumijevamo Franjin odnos s Bogom. Jer izgleda da nećemo pogriješiti ako kažemo da je u naše vrijeme za vjernike temeljno pitanje, pitanje života: osobni odnos s Bogom. Kao da je Bog iščezao iz budne svijest ljudi, jer i vjernici djeluju mnogo više iz drugih motiva (ideologija, politike…) nego iz vjere, i tog temeljnog odnosa s Bogom. Opet taj Bog nije bio daleko, Franjo ga nije tražio «mišlju u praznini» (A. B. Šimić), nije to mistika lišavanja od svijeta, nego dosljedna kršćanska mistika – vjernoga nasljedovanja Isusa iz Nazareta. Ta bi se mistika mogla prereći i u jednostavnu a tako teško ostvarivu životnu maksimu, pitanje: Što bi Isus na mome mjesto rekao, učinio?

Franjo je, dakle, bio čovjek Božje blizine, čovjek nasljedovanja Isusa i to u konkretnom društvu, društvu složenom i podijeljenom između politike i vjere, carstva i papinstva, Crkve i svijeta, između bogatih i siromašnih, trgovaca, vojnika/vitezova i puka, plemstva i seljaka, učenih i neukih te – nikako na posljednjem mjestu – onih bez staleža, besklasnih, grešnih i gubavih koji nisu nikamo pribrojeni i nikamo pristali.

Franjina mistika, taj Franjin odnos blizine s Bogom činio ga je bratom svima. Nije on bio neki od zemlje odlijepljeni čovjek. Kao «obraćenik» – a njegovo obraćenje se nije dogodilo preko noći – nije se prokletstvom okomio na grešnike, na drugove s kojima je prije prijateljevao: ni na trgovce, ni na trubadure, ni na vitezove. Nosio je svoj život u cjelini i – nije zaboravljao svoju prošlost. Ostao je u svakom smislu prirodan, ljudski jednostavan. Zato je i u «novom životu» zadržao stare osobine: mudrost i razbor trgovca, veselu opuštenost i neovisnost trubadura, uljudnost i snagu viteza. A to su osobine koje na svoj način preporuča Isusovo evanđelje. One su prirodna pretpostavka za vjeru, za nasljedovanje Isusa; elementarna prirodnost, ljudskost koja plijeni sve ljude bez obzira na rasu i vjeru, jezik i stalež.

Franjina mistika, Franjin odnos s Bogom Ocem svih ljudi, podrazumijevala je svakako odricanje, askezu – kako volimo kazati. No Franjina askeza je u povijesti monaštva (redovništva), zapravo u cjelini duhovne povijesti čovječanstva jedinstven primjer. Kao što je Franjina mistika krajnje jednostavna za razumjeti, naime riječ je o doslovnom nasljedovanju (na momente i imitiranju) Isusa Krista, slično je i s njegovim asketizmom, odricanjem. I ono nije svrha samome sebi, svrha vlastitom usavršavanju. Kao što je nasljedovanje Isusa Krista smisleno samo radi ljubavi prema Bogu i braći ljudima, tako je i s Franjinim odricanjem. I u odricanju je Franjo zadržao prirodnost. Svoje siromaštvo, postove i pokoru činio je, kako Isus u evanđelju i traži, radosna srca i vesela lica, bez poze i bez maski. Svjedoče životopisci za njega da je radosno nosio i svoje bolesti, a bio je skoro čitava života vrlo boležljiv.

O Franjinom asketskom putu pisao je u povodu 700. obljetnici njegove smrti i naš nobelovac Ivo Andrić (esej: Legenda o svetom Francisku iz Asizija, 1926). Za Andrića je Franjo «veliki mistik i asketa», «svetac katoličke crkve i jedna od najmarkantnijih pojava u duhovnom životu sveta», «primer saosećanja i saživljavanja sa svetom i prirodom kakav ne nalazimo ni kod jednog asketskog duha, ni pre ni posle Franciska iz Asizija». Povrh svega pisac precizno pravi razliku između Franje i mnogih drugih asketa, prijašnjih i današnjih, jer je, piše Andrić, «uspeo da ‘ukloni drevni jaz između prirode i vere’. Dok su hrišćanski anahoreti u oblicima i glasovima životinja i bilja gledali grotesknu igru sotone koji hoće sve da zavede, dotle Francisko u svakom i najmanjem obliku žive i mrtve prirode vidi manifestaciju božje svemoći i dobrote, božje volje, koju treba ponizno primati i žarko voleti. Njegova ljubav ne samo prema životinjama nego i prema drveću, kamenju i mrtvim stvarima, prešla je u priče i legende.» Ona gotovo prirodna sklonost vjernika i duhovnih ljudi, i intelektualaca, da radikalno i nepremostivo dijele svijet na svoj i njihov, na bijeli i crni, na božanski i đavolski, na čisti i nečisti, zapravo svaka vrsta manihejskoga bila je strana Franji Asiškom.

Nema sumnje i nama suvremenim ljudima – da se ne bismo između sebe izjeli i da ne bismo uništili ovaj svoj predivni svijet – potrebno je više odricanja. Po primjeru «brata Franje» potrebno je da to odricanje ne bude sebi svrhom, nego sastavni dio životnoga smisla (mistike) koji se prihvaća vedra lica. Franjo se odricao ne samo od ekonomske moći, nego od svake dominacije nad drugima dolazila ta moć nasljedstvom ili krvlju, novcem ili položajem, znanjem ili molitvom. On se  nije nadimao ni svojom duhovnošću.

Današnji papa ne samo da je kao isusovac nazvao po Franji Asiškom, nego čitavu svoju službu nastoji obavljati u Franjinu duhu. I svoje dvije socijalne enciklike (Laudato si i Fratelli tutti) naslovljuje i sastavlja posve prožet Franjinim riječima i životom. Zalaže se za «otvoreno bratstvo koje omogućuje priznavati i ljubiti svaku osobu bez obzira na njezinu fizičku blizinu, neovisno o tome u kojem se dijelu svijeta rođena ili živi. Ovaj svetac , poznat po svojoj bratskoj ljubavi, jednostavnosti i radosti, koji me je nadahnuo da napišem encikliku Laudato si’, još mi jednom biva poticajem da ovu novu encikliku [Fratelli tutti] posvetim bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Sveti Franjo, koji je sebe doživljavao bratom sunca, mora i vjetra, znao je kako je još više sjedinjene s onima koji su bili kao i on, od krvi i mesa. Posvuda je širio mir i bio uz siromašne, napuštene, bolesne, odbačene, posljednje» (FT 2).

U vremenu povećane vanjske religioznosti a nepovjerenja u ljude, u vremenu ratova, i onih riječima, u vremenu devalvacije naših odnosa i obiteljskog (evanđeoskog) modela bratstva, u vremenu kada se mračni ljudi skrivaju iza svetinja i obasiplju riječju «brate», valjalo bi iznova početi graditi «sveopće bratstvo», vratiti prirodnost svemu, riječima i odnosima, ljudskost i familijarnost sa svim Božjim stvorenjima, ljudima i svemirom, posebno s ljudima, počevši od najbližih do onih koji su nam obiteljski, etnički, religijski, rasno, bilo kako nepodnošljivi i «mrski» (neprijateljski), pa sve do neuglednih životinja, do mrkih predjela i entiteta. Franjina mistika se bazirala na vjeri u nesavladivu dobru moć milosrdnoga Boga neizmjerno više nego što bi se strašio mračnih lica. Bog se za Franju na poseban način pokazao u Isusovu rođenju i na križu. Franjo je začetnik insceniranja živih jaslica i sve one adventske i božićne čarolije koja zna izgubiti svoje prvotno značenje. Franjo je, pomno krijući od drugi, u svojoj učeničkoj dosljednosti bio označen stigmama, ranama, znakovima Isusova raspeća. I uvijek je je ostao mali, «manji brat» svima!

Fra Ivan Šarčević