Franjino obraćenje

Obraćenje se događa nenadano, nepripravno, kao šok, kao obasjanje odozgo, slično kako se opisuje ono Pavlovo. Netko se obraća na vrhuncu moći, netko na rubu nemoći i očaja. Netko «udari o zid» i osjeća da dalje tako ne može, pa se obraća. Sjetimo se mlađega sina iz Isusove usporedbe: izgladnio i ponižen svinjarski najamnik «dolazi k sebi», odlučuje vratiti se k Ocu i zamoliti ga da – ne više kao sin, nego kao sluga pokajnik, iznova počne život s Ocem.

Obraćenje, dakle, podrazumijeva suočavanje sa svojim bezizlazjem, priznanje promašenosti i tvrdu odluku prekida sa starim te povratak ili odlazak u posve drukčije – u novi život.

No, može se dogoditi da se obraćenje zaustavi na počecima. Doista, često susrećemo zaustavljene, nezrele a umišljene početnike vjere koji se grčevito vrte oko svoga početnog doživljaja Boga. Zatvorili su se novim nadahnućima i kruže oko narcisoidnog sebeusavršavanja. Ti poluobraćenici više žive u strahu da im «osvojeno» tko ne ugrozi, nego što vjeruju da je njihova sigurnost u Bogu. Zato prozelitski misioniraju druge kako bi same sebe uvjerili da su na pravom putu. Novoobraćenici zapravo trebaju obraćenje!

Ako prihvatimo temeljnu istinu o obraćenju da je ono dar, zahvat odozgo, milost od Boga, i da prije toga ili usporedno s time slijedi svjesni «dolazak k sebi», iskreno posvješćenje svoje bijede, ipak se ne smije smetnuti s uma da Bog, njegova milost ne vrši nasilje nad čovjekovom naravi.

Ima još jedna zabluda u procesu obraćenja. Naime, redovito se misli da se obraćenjem mora promijeniti ne samo odjeća i navike, nego i narav. Neki se počnu stalno prati, presvlačiti, uređivati, namještaju osmijehe kao da lebde među anđelima; drugi se zapuste, postanu neuredni, mrgode lice da pokažu kako su koncentrirani na svoju savršenost. I često i jedni i drugi biraju lakše putove, s mnogo ugode, «financijskog blagoslova» a s malo stvarnog darivanja i solidarnosti za bližnje. I jedni i drugi, rekao bi Isus u evanđelju, čine sve samo da ih drugi vide.

Ako prihvatimo temeljnu istinu o obraćenju da je ono dar, zahvat odozgo, milost od Boga, i da prije toga ili usporedno s time slijedi svjesni «dolazak k sebi», iskreno posvješćenje svoje bijede, ipak se ne smije smetnuti s uma da Bog, njegova milost ne vrši nasilje nad čovjekovom naravi. Obraćenje nije poništavanje osobe, rušenje prošlosti, nego je preobražavanje naravi i otkupljenje prošloga u punoj slobodi. Preobrazba pak nije revolucija, a ni kozmetička promjena, nego temeljita izgradnja nove osobe na osobnim potencijalima i starim talentima. To onda znači da nema loše naravi, nego je pred svakim pojedincem zadaća da svoju narav, prirodnost (natura) kultivira (cultura), humanizira, evangelizira.

Franjo nije poništio svoju prošlost, nego je dopustio da je Krist otkupi, evanđelje preoblikuje. U prošlosti je bio trgovac, vitez i trubadur. Obraćenjem je prestao trgovati novcem, ali svoju trgovačku narav nije uništio nego preobrazio.

Zoran primjer obraćenja koje je trajalo čitava života i u kojem nije poništena niti izvitoperena, nego preobražena narav je Franjo Asiški. Od mladenačkog udaranja u tamnički zid peruđanskog zatvora i neuspjeha u viteškom ratovanju, preko omraze trgovine i novca, preko doslovnog tumačenja riječi s križa da obnovi crkvu i doslovno shvaćenih biblijskih riječi, pa preko prekretničkog susreta s gubavcima, sve do mističnog iskustva Kristovih rana na La Verni i iskustva bolesti i smrti, traje Franjino obraćenje, ustvari osobno prijateljevanje i nasljedovanje Isusa.

Franjo nije poništio svoju prošlost, nego je dopustio da je Krist otkupi, evanđelje preoblikuje. U prošlosti je bio trgovac, vitez i trubadur. Obraćenjem je prestao trgovati novcem, ali svoju trgovačku narav nije uništio nego preobrazio. U vremenima sveopćeg sumnjičenja za herezu, uspio je, naravno nimalo bez muke, mudrošću trgovca proći da ne bude ekskomuniciran od crkvene moćne i bogate vlasti, ali i da u Crkvi ne ostane saducejski oportunist i kompromiserski aparatčik hijerarhije. Uspio je da njegov siromašni pokret Crkvi bude kritički lojalan, proročki i obnoviteljski – i za nju i za društvo.

Ako je Franjo prestao nositi oružje i biti ratnički bojovan, ipak je zadržao vitešku uljudnost: lijepo ponašanje, primjerene riječi i hrabrost, sve dotle da je mogao, bez licemjerja i oružja, susresti papu ili onodobnog «sotonskog neprijatelja», muslimanskog sultana, razgovarati s njime i gledati ga očima evanđeoskog poštovanja i mirotvorstva.

Ako je Franjo prestao odlaziti na fešte, nije se namrgodio niti izgubio veselje trubadura. Nenamještenom vedrinom obraćenika zagrlio je gubavca, onoga koji mu je prije bio mrzak i koga je izbjegavao. Trubadurskom radošću, već dobro oštećenoga vida, ispjevava nenadmašnu pohvalnu pjesmu Bogu po njegovim divnim stvorenjima. Odlazi s ovoga svijeta s tjelesnim bolovima, ali uz pjesmu.

Nema uistinu valjanijeg posla na zemlji od obraćenja, od preobrazbe svoje naravi u novoga, evanđeoskog čovjeka.

Ivan Šarčević, polis.ba. /Tekst je objavljen u Jajačkom vjesniku, svibanj 2023./