Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Franjino “napuštanje” svijeta
Mladi Franjo ne susreće Boga napuštajući ljude, već naprotiv, on „ulazi“ u Božji svijet, duboko uranjajući u svijet ljudi, i to svijet bijednika, ostavljenih i prezrenih, svakako, neprikladnih za traženje „spokoja“ u Bogu
Franjo Asiški je jedan od rijetkih velikih svetaca koji je iza sebe ostavio autobiografiju, koju čini kratki ali dragocjeni spis, koji Franjo piše pred sam kraj života i predaje svojim fratrima u obliku Oporuke. Niz autobiografskih sjećanja u prvom djelu Oporuke može se podijeliti u dva kronološka momenta: prvi, pripovijest je o obraćenju i drugi o onome što je uslijedilo nakon što su mu se pridružili drugovi.
U razdvajanju ova dva važna momenta svoga života, Franjo umeće jednu važnu i tajanstvenu napomenu, koja izgleda kao neka razdjelnica između obraćenja i novog života: ‟Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet” (Opor, 3). Što konkretno Franjo ovim izrazom želi reći?
U srednjovjekovnom rječniku izraz „napustiti svijet“, ima uglavnom ujednačeno značenje. Znači uglavnom fizičku smrt, kada se iz vremena prelazi u vječnost, iz ovoga svijeta u Božji svijet. Tako, „napustit svijet“ u duhovnom smislu, značilo bi u prvom redu čin obraćenja Bogu. Izravna posljedica ovog nutarnjeg čina manifestira se u vanjskoj odluci kojom se napuštaju stvari, osobe iz svakodnevnog života, kako bi se približilo Bogu. Zato se ulazak u samostan i nazivao „napuštanjem svijeta“.
Iako koristi ovaj klasični izraz „napustiti svijet“ da opiše radikalnu promjenu svoga načina života i pogleda na zbilju, Franjo Asiški ipak ne napušta svoj svijet. Franjo ostaje u svom rodnom gradu, među svojim sugrađanima, ne povlači se u potpunu samoću, živi i umire među ljudima.
„Napustiti svijet“ za Franju prije svega znači novi način boravka u svijetu, onaj, radikalno novi način života, koji je naučio i živio u iskustvu s gubavcima. Prema onome što sam Franjo pripovijeda u Oporuci, ključni susret s Bogom, onaj koji ga je egzistencijalno usmjerio prema Bogu kao konačnom smislu njegova života, nije se dogodio u nekom čudesnom ili mističnom iskustvu, u samoći neke špilje ili u ljepoti bujne asiške prirode, pa čak ni pred križem Sv. Damjana. Mladi Franjo ne susreće Boga napuštajući ljude, već naprotiv, on „ulazi“ u Božji svijet, duboko uranjajući u svijet ljudi, i to svijet bijednika, ostavljenih i prezrenih, svakako, neprikladnih za traženje „spokoja“ u Bogu.
Kratka pripovijest o ovom događaju koju je svetac zapisao u Oporuci predstavlja, možda, i ključ za razumijevanje boravka među gubavcima. Mladi Franjo, koji je do tada stavio samoga sebe u centar svijeta, u ustrajnu potragu za vlastitom slavom, izlazi sada iz sebe i ide u susret drugome, bijednom i prezrenom. Osjeća da im treba pristupiti s nježnošću i suosjećanjem, ne samo darovati im nešto od svoga suviška, nego živjeti s njima, postati dio njihovog svijeta.
Po milosti je osjetio da treba odvratiti pogled od sebe samoga kao središta i usmjeriti ga prema gubavcima. U Franji se, očito, događa radikalna transformacija njegova dotadašnjeg svijeta: od želje da bude središte prema kome će se sve okretati, pristaje se okrenuti prema drugima, s poniznošću i strpljivošću.
Franjo izlazi iz svoga staroga svijeta i logike moći i uspjeha, da bi ušao u jedan drugačiji svijet, u drugačiju, Božju logiku koja se pokazuje kroz malenost, siromaštvo, milosrđe. Franjo je ovo otkriće doživio i opisao kao Božju objavu koju mu je dao preko gubavaca. Bila je to intuicija koja ga je navela da iz svijeta i ljudske logike uđe u vječnost Božje logike.
Ono što je otkrio tijekom svoga boravka s gubavcima, Franjo izabire kao svoj temeljni način života i novu logiku kao mjerilo prosudbe čitave svoje egzistencije. To nije značilo fizičko napuštanje svoga dotadašnjeg svijeta i ljudi, nego novi način života među ljudima, izabravši biti siromah među siromasima. Napustio je svijet jer je nasljedujući Isusa odlučio slobodno uroniti u sudbinu siromaha, postati jedan od njih. Ova, slobodno donesena odluka bila je Franjin definitivni „izlazak“ iz svijeta.
Iz ostatka autobiografije, kao ni iz drugih životopisa Sv. Franje, nije moguće utvrditi u kojoj mjeri je kontakt s ljudima nastavio igrati važnu ulogu i nakon njegova obraćenja. Iz Franjine autobiografske pripovijesti i iz životopisa može se zaključiti da su nakon obraćenja uslijedila dva perioda, koji su međusobno u kontinuitetu, ali i u svojevrsnom prekidu. Prvi period ide od obraćenja do dolaska prvih drugova, drugi nastupa dolaskom grupe mladića koji s Franjom žele dijeliti način života. O prvom periodu Sv. Franjo ne kaže ništa eksplicitno, jedine informacije o tom vremenu imamo iz životopisa, koji se u bitnom slažu da je Franjo nastavio živjeti u svome rodnom Asizu u svakodnevnom kontaktu sa svojim sugrađanima, ali promijenivši u potpunosti stil života. Iz svoga povlaštenog položaja, koji mu je omogućio očev novac, Franjo se sada poistovjećuje sa siromasima, prihvaća ga siromašni svećenik iz crkve Sv. Damjana, i obučen u eremitsku odjeću popravlja tu oronulu crkvicu. Franjo, dakle, u tom periodu provodi siromašan i molitveni život, tražeći milostinju od svojih sugrađana, koji ga smatraju ludim i zaziru od njega. Odlučuje ostati u svom svijetu, iako mu više ne pripada, odlučuje se na drugačiji život, ali se ne udaljuje od svoje svakodnevice.
O drugom periodu, koji je trajao sve do svečeve smrti, u Oporuci ima nešto više podataka, ali ipak ne dovoljno da bi se stekao jasan uvid u konkretne odluke koje je mlada zajednica poduzela glede njihovog odnosa s ljudima. To pitanje je očito moralo mučiti Franju i prvu braću, jer kaže kako mu nitko nije rekao što mu je činiti (usp. Opor, 14). Franjo se prvo prisjeća kako su bili siromašno obučeni, i ‟zadovoljni s jednom tunikom, zakrpanom iznutra i izvana” (Opor, 16). Potom nabraja niz odluka koje su donijeli kao odgovor na njihovo pitanje povezanosti s ljudima: U prvom redu ističe kako su bili ‟neuki i podložni svima” (Opor, 19), zauzimali su društveni i kulturalni položaj kao i velika većina naroda. Potom, u tekstu se prisjeća, da je on, Franjo, ‟radio svojim rukama” (Opor, 20), odluka koju je sigurno dijelio s prvom braćom, i u tome se poistovjećujući s drugim ljudima koji su se izdržavali svojim radom, i samo ako rad ne bi bio dovoljan za uzdržavanje, ‟utjecali su se stolu Gospodnjem”, proseći milostinju od vrata do vrata, kao i ostali siromasi (usp. Opor, 22). Posljednja informacija o stilu života prvotnog bratstva koju nam pruža Oporuka tiče se apostolata, koji se sastojao u navješćivanju mira: ‟Gospodin mi je objavio pozdrav da govorim: Gospodin ti dao mir” (Opor, 23), apostolsko djelovanje u kome su Franjo i njegova braća htjela biti izvor mira i nade za ljude s kojima su dijelili način života i rada.
Može se reći kako napomene koje sam Franjo daje u Oporuci jesu tek biografske indikacije, a manje precizne informacije o konkretnom načinu života koji je Franjo provodio s prvom braćom, i kako će one dobiti konkretnije značenje tek u dva pravna teksta (pravila) koji reguliraju život fratara. Ipak, ono što je u kratkim napomenama rečeno u drugom dijelu Oporuke o blizini i sudjelovanju prve braće u životu ljudi, čini se ostaje u kontinuitetu s iskustvom koje je Franjo imao s gubavcima. U jednostavnosti života i podložnosti, fizičkom radu i traženju milostinje i navještenju mira, mogu se naći temeljni elementi iskustva s gubavcima.
Iskazivanje milosrđa gubavcima, značilo je ustvari imati dijela u njihovoj podložnosti, postati gubavac među gubavcima, čineći tako Franjo je realizirao navještaj mira, jer je postao razlog nade tim patnicima.
Temeljno iskustvo što ga je Franjo imao s gubavcima proželo je sigurno i Franjin odnos prema braći i prema ljudima s kojima su živjeli, čineći ih siromašnim među siromasima i istinskim nasljedovateljima Isusa, koji je radi ljudi postao siromah i sluga svima.
Marinko Pejić, polis.ba
Povezano: Aktualnost Franje Asiškog u suvremenom svijetu, Franjevački način naviještanja evanđelja, Specifičnost franjevačke duhovnosti, Sv. Franjo i gubavac: psiho-dinamika duhovnog iskustva