Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Franjevački način naviještanja evanđelja
Svojim propovijedanjem fratri nisu smjeli širiti strah u narodu od Božje kazne zbog učinjenih grijeha, nego biti znak nade. Ulazeći u njihove kuće, tj. u njihovu svakodnevicu, pozvani su naviještati radosnu vijest, mir u srcu kao istinsku želju svakog čovjeka
Ovo je drugi tekst u seriji tekstova autora dr. fra Marinka Pejića o životu, duhovnosti i aktualnosti poruke koju bi sveti Franjo mogao imati u našem vremenu. Djela i riječi Pape Franje uveliko se nadahnjuju primjerom sveca iz Asiza, posebno njegovo zalaganje za stvaranjem bratstva među ljudima, traganje za rješenjima o zaštiti prirode te brigom za siromašne, izbjeglice i marginalizirane. Tekstovi koji će biti objavljivani na Polisu u narednim mjesecima pomoći će čitateljima da se upoznaju s Franjom iz Asiza kako bi otkrili dubinu njegove duhovnosti te tako bolje razumjeli kakvu Crkvu želi Papa Franjo.
Prema Prvom životopisu sv. Franje, Tome Čelanskog, u trećoj godini svoga obraćenja, Franjo u napuštenoj crkvici zvanoj Porcijunkula, konačno otkriva način života na koji ga je Gospodin pozvao:
Kad se jednog dana u spomenutoj crkvi čitalo evanđelje o tome kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio i kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru. Odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim svim srcem izvršiti“ (1 Čel 9,22).
Životopisac, dalje, pripovijeda kako je Franjo od tada počeo propovijedati pokoru i kada su mu se pridružila prva braća, slao ih je po dvojicu da svemu svijetu naviještaju evanđelje. Nakon povratka prve braće s „misijskog putovanja“ (10.-12. poglavlje), Čelanski u naredna tri poglavlja (12.-15.) donosi neke zanimljive informacije, koje bi mogle poslužiti kao shema za rekonstruiranje nekih tipičnih elemenata u načinu naviještanja evanđelja Franje i njegovih prvih drugova.
U Čelanovoj pripovijesti mogu se uočiti tri važna elementa ili teme: tema naviještanja pokore i mira kao specifični sadržaj ranog franjevačkog propovijedanja; propovijedanje u podložnosti institucionalnoj Crkvi kao garancija pravovjernosti, i na kraju, propovijedanje usko povezano sa siromaštvom i molitvom.
Naviještati pokoru i mir kao „manja braća“
U 12. poglavlju, Toma Čelanski opisuje Franjinu odluku da pođu u svijet naviještati evanđelje, dok ih je bilo tek osmorica. Smisao njihovog zajedničkog življenja jasan je već od početka. U tom kontekstu, središnje mjesto zauzima Franjin govor braći pred polazak na četiri strane svijeta, a u njemu su jasno naznačeni sadržaj i stil franjevačkog propovijedanja:
Idite predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svijeta, navješćujte ljudima mir i pokoru za oproštenje grijeha! U nevoljama budite strpljivi i sigurni da će Gospodin ispuniti svoju odluku i obećanje. Onima koji vas što zapitaju odgovorite ponizno, blagoslivljajte one koji vas progone, zahvaljujte onima koji vam nanose nepravdu i uvrede, jer nam se za sve ovo pripravlja vječno kraljevstvo (1 Čel 12,29).
Već smo primijetili kako se u tekstu uočavaju dva tipa uputa koje Franjo daje svojoj braći. Jedan se odnosi na sadržaj, a drugi na način naviještanja. Teško je znati je li Franjo uistinu uputio braći sličan govor prije polaska u svijet, ali njegov sadržaj i stil se sigurno mogu bez velikih teškoća dovesti u vezu s onim što čitamo u Franjinim spisima.
Prva uputa braći je da propovijedaju „mir i pokoru za otpuštenje grijeha“. Dva izraza su ovdje donesena paralelno, ali se vidi da postoji među njima precizan redoslijed: naviještanje pokore treba dovesti do mira, koji je oproštenje grijeha.
Svojim propovijedanjem fratri nisu smjeli širiti strah u narodu od Božje kazne zbog učinjenih grijeha, nego biti znak nade. Ulazeći u njihove kuće, tj. u njihovu svakodnevicu, pozvani su naviještati radosnu vijest, mir u srcu kao istinsku želju svakog čovjeka. Mir koji je Isus došao donijeti, jer on je sam mir čovjeku.
Da bi se to moglo dogoditi, Franjo im predaje i drugu važnu riječ: a to je pokora, koja predstavlja put do mira. Pokora se ne treba ovdje razumjeti kao popis nekih asketskih praksi ili samokažnjavajućih čina koji bi trebali ublažiti Božji gnjev, nego u biblijskom shvaćanju kao obraćenje (metanoia). Fratri su svojim riječima trebali pomoći ljudima da uvide kojim putem hode: putem kreposti ili putem mana i grijeha. Ako uvide da idu putem mana, da se mogu od tog puta odvratiti, da se „okrenu na drugu stranu“ (metanoia) i da krenu ispravnim putem.
Pokora je ono što je sam Franjo doživio na početku svoga obraćenja: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru“ (Opor 1), tj. prijelaz iz života usredotočenog na samog sebe (na obožavanje samog sebe, kako će to kasnije reći R. Manselli), prema kreposti darivanja samog sebe u ljubavi, slijedeći Isusov primjer. Fratri su, dakle, trebali poticati vjernike da se upute putem pokore, tj. da žive u obraćenju, usmjereni stalno prema Onome koji je uzor istinskog čovještva, hodeći za njim i odbacujući logiku moći i posjeda, da bi započeli odnose utemeljene na milosrđu i darivanju, tj. onu logiku koja jedina donosi mir među ljudima i u srcima.
Drugi dio upute, koje Franjo predaje svojoj braći, nije manje važan. Čelanski mu posvećuje podosta prostora, a tiče se načina propovijedanja. Sadržaj, koji treba biti usredotočen na mir postignut pokorničkim načinom života, bit će istinit i učinkovit samo ako fratri načinom života potvrde ono što su govorili. Prije polaska, Franjo opominje braću da žive u strpljivosti, poniznosti, blagoslivljanju i zahvaljivanju, što su vrednote koje bi trebale biti evanđeoski odgovor na teške situacije na koje će vjerojatno nailaziti u svome poslanju. Naviještanje mira, dakle, trebalo je dolaziti od ljudi koji su osobno živjeli u miru u okolnostima neprijateljstva i neuspjeha. Samo je na taj način propovijedanje mira uvjerljivo i snažno. Njihov način života potvrda je da je evanđelje moguće živjeti: ono oslobađa onoga koji ga živi od nasilja uspostavljajući nove odnose među ljudima.
Podložni Crkvi
U 13. poglavlju Prvog životopisa Toma Čelanski donosi drugi važan element za temeljno usmjerenje prvotne franjevačke zajednice, a to je podložnost Apostolskoj stolici:
Kad je blaženi Franjo vidio kako Gospodin Bog danomice povećava broj braće, napisao je sebi i svojoj braći, tadašnjoj i budućoj, jednostavno i kratko, način i pravilo života. Prvenstveno se služio riječima sv. evanđelja, jer je čeznuo samo za evanđeoskim savršenstvom (1 Čel 13, 32).
O istom događaju, Franjo piše u svojoj Oporuci:
A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje. I ja sam to u malo riječi i jednostavno napisao, a Gospodin papa mi je potvrdio (Opor 14-15).
Ovaj kratki tekst iz Oporuke, kasnije poznat pod nazivom „Protoregula“, daje dvije važne dimenzije ranoj franjevačkoj zajednici: prva se tiče evanđeoskog identiteta, utvrđenog s malo riječi, ali na učinkovit način, a druga se tiče odnosa fratara i Crkve, jer će od pape tražiti odobrenje svoga načina života.
Nije se radilo toliko o traženju dopuštenja za evanđeoski način života, koji je Franjo s braćom mogao provoditi i bez papine odluke, već da se može propovijedati evanđelje. Susret s papom, na kojem Franjo dobiva odobrenje, prema Tomi Čelanskom završava zanimljivim riječima, koje u određenom smislu potvrđuju i stvarni razlog Franjinog susreta s papom: „Idite, braćo s Gospodinom, i kako se Gospodin udostoji nadahnuti vas, svima propovijedajte pokoru“ (1 Čel 13, 33).
Zbog mnogih laičkih evanđeoskih pokreta, koji su kao i Franjo bili vođeni željom da propovijedaju evanđelje, ali u vrlo polemičkom tonu prema hijerarhiji Crkve, koju su smatrali protivnom duhu evanđelja zbog svoga života udaljenog od siromaštva i jednostavnosti, Sveta stolica je tražila eksplicitno odobrenje za propovijedanje evanđelja.
Franjina molba papi plod je njegove temeljne odluke: njegovo navjestiteljsko djelovanje mora se odvijati u potpunoj poslušnosti Crkvi. Onaj koji je osobno od Boga primio objavu da treba živjeti u siromaštvu i poslušnosti, da bi učinio uvjerljivim evanđelje, podlaže se autoritetu crkvene strukture, koja zbog svoje političke i ekonomske moći, često izdaje to isto evanđelje.
Međutim, garancija naviještanja Krista ide, za Franju, preko apsolutne poslušnosti njegovom sakramentu, koji je Crkva.
Iako se za takvu odluku ne mogu potpuno isključiti “ljudski” razlozi kao što su strah od raskola i hereza, potreba nove zajednice da bude prihvaćena od strane feudalne Crkve, jer je poticala jedan drugačiji odnos među ljudima, pravi razlozi za takva stav prema Crkvi su sigurno teološkog, možemo reći i mističnog karaktera. U Crkvi, u njezinim sakramentima (naročito u euharistiji), svećenicima (pa i onim nedostojnim), njezinim teolozima, Franjo vidi prisutnost preuzvišenog Sina Božjeg na zemlji. Franjo je na neki način očaran temom Isusove tjelesne prisutnosti (on tjelesno želi doživjeti njegovo tijelo, njegove riječi, njegova imena). Tu prisutnost on nalazi u Crkvi, Crkva ga po svojim svećenicima i teolozima drugima dijeli. Stoga je u njegovim očima pozvana da, kao Marija, donosi na svjetlo dana i svaki puta iznova ljudima daruje Gospodina Isusa, Sina Boga Svevišnjega.
Zbog ovakvog “sakramentalnog” viđenja Crkve, ne biti u jedinstvu s Crkvom za Franju znači isto što i ne biti povezan s Isusom. Njegova vjera u Crkvu neka je vrsta ispita vlastite vjere u otajstvo Isusa Krista. Za njega je Crkva mjesto svemoći, ali i mjesto Božjeg poniženja, svakodnevne ponizne Božje ljubavi; mjesto svetosti, ali i grijeha; mjesto slabostili i Božje pobjede i milosti.
Izmjenjujući propovijedanje i molitvu
Nakon odobrenja prvotnog pravila Franjo i braća vraćaju se u Spoletansku dolinu i putem razgovaraju koji su temelji njihovog načina života. Zaključuju da je prvi svakako siromaštvo, jer trebaju živjeti uvijek i posvuda siromašno (usp. 1 Čel 14, 35). Drugo pitanje ticalo se eventualne dileme, trebaju li se u potpunosti posvetiti propovijedanju ili naizmjenično kombinirati propovijedanje i molitveni život?
U prvom slučaju, glede siromaštva, odluka se čini zajednička, dok je u drugom pitanju, bar prema Prvom životopisu, odluka bila samo Franjina. Nakon što je u molitvi tražio od Boga prosvjetljenje, dobiva jasan i nedvosmislen odgovor:
Odabrao je da neće živjeti samo sebi nego onome koji je umro za sve. Bio je svjestan da je za to poslan da bi Bogu privodio duše koje je đavo nastojao odvući (1 Čel 14, 35).
Slična sumnja, prema Bonaventuri, javlja se Franji pri kraju života, kada opet traži od Boga savjet. Bog mu opet daj isti odgovor. Ovaj puta preko dvoje kontemplativaca, Klare i Silvestra, kako se Franjo i njegova braća trebaju prvenstveno posvetiti propovijedanju među ljudima (usp. 1 Bon 12, 2).
Iako je očito da Bonaventura svojim životopisom zapravo potvrđuje već ustaljeni način života franjevačke zajednice, nedvosmisleno se odlučujući za propovijedanje, jasno je da kontemplativni i molitveni život nije potpuno nestao niti iz Franjinog života niti iz života prvotne franjevačke zajednice.
Sam je Franjo najradije kombinirao ova dva načina života, što je u određenom smislu vidljivo i iz njegovih spisa, gdje se izmjenjuju pastoralni spisi i molitve. Rana franjevačka zajednica se odlučila za jedan poseban oblik života koji je kombinirao život u samotištu i nazočnost u gradu. Umjesto jednog ili drugog oblika života, izabrali su dakle sintezu i jednog i drugog.
Dakle, prvotno franjevačko bratstvo odlučuje se za život obilježen poniznim fizičkim radom i hrabrim svjedočenjem evanđelja među ljudima. Trudili su se nasljedovati „poniznost i siromaštvo Gospodina Isusa Krista“, što je za njih bila logična posljedica razmatranja tajne utjelovljenja, ali ne isključivo, jer su braća od početka provodila određeno vrijeme i na samotnim mjestima. Ubrzo, za mnoge, život u samotištu postaje jedan od modela za nasljedovanje Isusa Krista.
Marinko Pejić, polis.ba
Povezano: Aktualnost Franje Asiškog u suvremenom svijetu