Fra Ljubo Lucić, uz 25. obljetnicu smrti

Fra Ljubo Lucić (1931– 1995) je tragično nastradao u Zagrebu u prometnoj nesreći pred Božić 1995. godine. Bio je čovjek i fratar koji spada u plejadu značajnijih bosanskih franjevaca. Književnik Ivan Lovrenović govoreći o fra Ljubi istaknuo je između ostalog jednu etimološku zanimljivost: „U korijenu njegova imena jest – ljubav, u korijenu njegova prezimena jest – svjetlost. Pred tom slučajnošću možemo se nasmijati, kao što bi se sigurno nasmijao i fra Ljubo, a, opet, ne možete se oteti dojmu kako to niti će biti sasvim slučajno, niti je bez značenja“. Da nije slučajno ni bez značenja pokušat ćemo predstaviti ovim kratkim tekstom.

Život u Sarajevu i smrt u Zagrebu

Dr. fra Ljubo Lucić, krsno ime Tadija, rođen je 2. listopada 1931. u Jaklićima, općina Prozor – Rama, od oca Stjepana i majke Kate r. Sliško. Osnovnu školu završio je na Šćitu (1939-1942), srednje školovanje u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom u ratnom vremenu, s prekidima (1942-1949. i 1950-1952), godinu novicijata u Kraljevoj Sutjesci (1949-1950), a filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1953-1958). Za svećenika je zaređen 1957. Postdiplomski studij upisao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani, gdje je 1960. magistrirao, a potom 1964. i doktorirao iz teologije s disertacijom Motivi vjerodostojnosti i privlačnosti kršćanske objave u apologetici svetog Augustina.

Radio je kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1961. do 1995, gdje je predavao više teoloških predmeta: fundamentalnu teologiju, nauk o vjeri, povijest spasenja, sakramente. Naročito se zanimao i s posebnim je interesom predavao povijest religija i u komparativnom pogledu na religije prepoznavao i priznavao njihovu bit, isticao vrijednost i relativnost ljudskih religioznih formi. Sudjelovao je na mnogim znanstvenim skupovima te pisao o raznovrsnim temama u mnogim revijama, kalendarima, časopisima i novinama, u Bosni Srebrenoj, Jukiću, Biltenu Franjevačke teologije, Dobrom pastiru, Kalendaru sv. Ante, Svjetlu riječi, kojemu je bio glavni urednik od 1985. do 1993, Stećku, a za vrijeme rata pisao je i u sarajevskom tjedniku Dani.

Obavljajući puno službi u zajednici kao profesor, pomoćnik meštra, vikar, gvardijan, dekan Teologije, prefekt studija, novinar i urednik, neprekidno se bavio također pastoralnim radom u crkvi Sv. Ante u Sarajevu, gdje je za mlade organizirao susrete na kojima ih je oduševljavao za studij, za ljubav prema transcendentnom. Bio je također blizak svima u potrebi; mnogi su dolazili na razgovor, po savjet. Fra Ljubo je imao mnogo prijatelja i poznanika izvan franjevačke zajednice posebno za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, jer je cijelo vrijeme rata ostao u Sarajevu. Bio je sudionik svih važnijih događaja tih godina. Sam je dijelio humanitarnu pomoć, spašavao uhićene, pregovarao s najvišim civilnim i vojnim vlastima.

Sudjelovao je i u kulturnim i međureligijskim događajima grada Sarajeva. Primao je strane veleposlanike i diplomate, ali i one najpotrebnije, za koje je slabo tko imao vremena i srca. I na kraju kad je rat završio, otišao je održati predavanja studentima Franjevačke teologije, za rata izmještene u Samobor, odakle se nije vratio u Sarajevo. Zatekla ga je smrt u prometnoj nesreći u Zagrebu, 20. prosinca 1995. godine. Fra Ljubo je pokopan u fratarskoj grobnici na groblju u Ripcima u Rami, 23. prosinca 1995. godine.

 

Praktična ljubav

Ako bismo prema onome što je fra Ljubo govorio i pisao pokušali napraviti osobnu iskaznicu, na prvo mjesto trebali bismo istaknuti njegov franjevački identitet. Jednostavnost života sv. Franje, prema kršćanskoj poruci, fra Ljubo je shvatio kao idealni put prema Bogu. Taj put jednostavnosti, iskrenosti i uvjerenja morao se očitovati u licima drugih ljudi, posebno onima u potrebi. Poput sv. Franje, koji se pojavio u vremenu velikih previranja u zapadnom svijetu posebno izraženom u podjeli ljudi na plemenite i proste, bogate i siromaše, svećenike i laike, fra Ljubo je u Bosni, posebno u vremenu rata, bio nada običnom čovjeku tako što mu se približio i darovao. U svojim nastojanjima nerastavljivo je bio povezan sa svojim vremenom u kojemu je bio blagoslov za mnoge. Na pitanje koje je postavljao u razmišljanjima o budućnosti franjevaštva u Bosni, dao je na prvi pogled jednostavan odgovor, ali sa zahtjevnim moralnim imperativom – franjevački svjedočiti evanđelje i u Bosni tražiti braću. Taj je imperativ vidljiv gotovo na svakoj stranici njegovih razmišljanja, koja su nastala u svakodnevnim provjerama vlastite ljudskosti.

Predavao je, kako je već spomenuto, na Franjevačkoj teologiji niz predmeta, a s posebnim interesom se zanimao i predavao povijest religija uvijek ističući njihove vrijednosti. Zbog toga mogli bismo reći da je bio i čovjek dijaloga, jer je vjerovao u zajednički život različitih religijskih i društvenih svjetonazora. Poput sv. Franje i fra Ljubo je odabrao put dijaloga i međureligijskog prihvaćanja koji je posebno u Bosni, usprkos stalnim destruktivnim pokušajima, jedna od osnovnih paradigmi bosanskih franjevaca. Ta je paradigma posebno u ratu i naovamo često osporavana nacionalističkim ludilom, koje u ovome vremenu poprima sve snažnije forme.

Fra Ljubo je znao da je put dijaloga uvijek teži put i stalno je u svojim tekstovima kroz jednostavne primjere iz svakodnevnog života naglašavao vrijednost toga puta. Isticao je: „Za ljubav je potrebno tisuću razloga a za mržnju samo jedan! Prijateljstvo se može izgrađivati godinama (pa i stoljećima) a neprijateljstvo može planuti u trenutku. (…) Stara je izreka da će na kraju svijeta ‘Bog pitati za mačku i za komšiju’: kako smo se ponašali prema Božjim stvorenjima i prema ljudima. Na to se u ovoj zemlji uvijek gledalo. Komšija je uvijek bio važniji od svoga čeljadeta, jer svoje si smio i naružiti i prebiti, ako ne sluša, a komšinsko si morao uvijek paziti pa ako ti je što i skrivilo, morao si se strpiti i mirno upozoriti komšiju kakvo je pa nek mu on ‘ušesa čupa’ a ti čuvaj dobre odnose!“

Usprkos ratu fra Ljubo nije izgubio vjeru u dijalog i zajednički život na ovim prostorima. Prolazi, kako ističe Ivan Lovrenović, kroz pakao Sarajeva i Bosne i Hercegovine, svakodnevno gledajući prizore ubijanja, smrti, pakla, razaranja, zločina, ali u njegovim rečenicama on pred tom smrću ne pada ničice, ne predaje joj se. On je to odbijao jer je bio uzoran čovjek života. Iako se ponekad i činilo, posebno je to vidljivo u reportažama za vrijeme rata u Bosni, da je izgubio nadu u život, da je Bosna ubijena, ipak nas njegova objektivnost, želja da što istinitije prikaže trenutnu situaciju bez imalo pristranosti, tjera na pomisao da ljubav prema istini znači ljubav prema životu. Jer samo gledanje istini u oči budi nadu u novi život.

 

Svjetlo njegove riječi

Fra Ljubo je široj javnosti posebno bio poznat po “Sarajevskom dnevniku”. To je dnevnik o životu u opkoljenom Sarajevu nastao 1992-1995. godine i on nam ne daje samo pouzdane informacije o Sarajevu, nego i događaje zabilježene putovanjima kroz Bosnu za vrijeme rata. To nisu samo činjenične i šture informacije o posljedicama koje ratne strahote za sobom nose, nego u njemu nastoji raskrinkati i pronaći uzroke zavađenog stanja. A uzroke prije svega vidi u nacionalnim politikama koje su svoj nacionalni teritorij htjele očistiti od pripadnika drugih nacija i religija.

Iako je Dnevnik svojevrsni spomenik ljudi i događaja u vremenu rata u Bosni, on je također potvrda i sažetak fra Ljubina života. Jednostavnost života po primjeru sv. Franje, koja se očitovala u tolikim ljudima kojima je fra Ljubo bio svjetlo u tami rata i vjera u mogućnost zajedničkog života svih ljudi na ovom području, čini neprekinutu nit njegova života.

Fra Ljubo je i za ovo naše vrijeme “mirnoga rata” opomena i putokaz kako da se ne uklopimo u nametnute aršine. Putokaz je u neprihvaćanju mržnje i prezira, odnosno podjela koje nam se svakodnevno serviraju, nego da iskreno i zajednički stvaramo „nikad ostvarenu sintezu Bosne i Hercegovine, u kojoj ima mjesta za radost s drugim ljudima, narodima, kulturama i religijama“. Taj izazov naša je obveza prema svim onim bosanskim franjevcima koji su u to vjerovali. A jedan od njih bio je i fra Ljubo Lucić.

Danas se mnogi još uvijek živo sjećaju fra Ljube, neki teško prihvaćaju činjenicu da je već toliko godina prošlo otkako ga nema. Ali primjer njegova života i svjetlo njegove riječi ostaju i dalje živjeti u onima koji su ga poznavali, i u onima koji su ga upoznali možda tek kroz njegove tekstove.

Ivan Tučić, polis.ba