Evanđelje: Izvještaj u službi navještaja

Suvremeni proljetni blagoslov polja i usjeva kod vjernikâ našega podneblja neosporno zauzima kudikamo manje, nevažnije mjesto u odnosu na starinu, tj. prošlost, premda je to još uvijek događaj na koji se dolazi u velikom broju, između ostalog i zbog toga što se on u pravilu događa na groblju pa je to onda i prigoda da se susretne sa svojim mrtvima. Razlozi manje važnosti proljetnih blagoslova nisu samo vjerske prirode, nego dakako i praktični: mnoga sela zjape (polu)prazna, polja su sve zapuštenija i samo rijetko obrađena, a samo uistinu mali broj osoba živi samo od zemlje.

Iako, dakle, proljetni blagoslov polja i usjeva nije što je nekada bio, ipak ga se i dalje vrlo često veže uz svetoga Marka, sveca koji se u Katoličkoj crkvi slavi 25. travnja i kojem se utječe protiv nevremena, munje, tuče, uopće zla vremena – kako stoji u jednome od molitvenih obrazaca. Kako se Marko Evanđelist prometnuo u sveca zaštitnika od nevremena i neizostavnog člana plejade svetaca čiji se nebeski zagovor prilikom blagoslova polja i usjeva zaziva, priča je za sebe – kao što je i put koji je pisac evanđelja prevalio da bi postao zaštitnik zidara, staklara, zatvorenika, odvjetnika te Egipta i Venecije. Premda i priča i put zacijelo zavrjeđuju pozornost, ipak ćemo se usmjeriti na ono doista bitno: na Marka kao Evanđelistu, kao pisca najstarijeg evanđelja, Evanđelja po Marku.

Za razliku od Evanđelja po Luki koje u svojem uvodnom dijelu donosi autobiografske podatke o svome autoru (usp. Lk 1,1-4) ili od Evanđelja po Ivanu koje na koncu barem indirektno govori o svome piscu (usp. Iv 20,30-31), Evanđelje po Marku ne donosi ni jedan jedini podatak o tome tko ga je napisao. Prema tradicionalnom poimanju, počevši još od 2. stoljeća, Marko je bio Petrov suradnik i tumač te se obično poistovjećuje s Ivanom Markom iz Djela apostolskih. Marko je, nadalje, pratio Pavla i Barnabu na Pavlovom „prvom misijskom putovanju“ i pomagao Petru i Pavlu u Rimu 60-ih godina. Jednako je stara i teorija – danas uglavnom odbačena – da je Marko zapravo mladić koji je u noći Isusovog uhićenja bio zaogrnut samo plahtom, no kada su i njega htjeli uhvatiti, u bijegu je ispustio plahtu i gol pobjegao (usp. Mk 14,51-52). U svakom slučaju, tradicionalno pripisivanje autorstva Marku, Petrovom i Pavlovom „pomoćniku“, danas je uglavnom odbačeno te se smatra da je autor najstarijeg evanđelja „nepoznati“ kršćanin imenom Marko. On je svoje djelo napisao u Rimu (Siriji?, Dekapolisu?, Transjordaniji?, Galileji?) ili koncem 60-ih ili početkom 70-ih godina.

Markovo djelo je zapravo svojevrsni novuum, nova, do tada nepoznata književna vrsta: evanđelje. Zbog čega Marko piše svoje djelo i što je ono zapravo?

Budući da se kršćanstvo nepojmljivo brzo širilo i vrlo brzo ušlo u helenistički svijet, potreba pripovijedanja povijesti Isusa Nazarećanina bivala je sve veća, budući da se naviještalo Isusa Krista osobama koje nisu nikada ni čule za njega, a kamoli imale osobno iskustvo s njim. Stoga Marko spaja naviještaj i izvještaj: doksologiju Naviještenog i pripovijedanje o Navjestitelju. On nije žrtvovao navještaj zbog pripovijedanja povijesti, nego je povijest stavio u službu navještaja. Njegovo djelo je i dalje prvenstveno navještaj, poruka spasenja u Isusu Kristu, no u njemu je Isus istovremeno i sadržaj i propovjednik tog sadržaja. On kerigmu Pracrkve, tj. Isusovu muku, smrt i uskrsnuće, utemeljuje u povijesti zemaljskog Isusa iz Nazareta, objašnjavajući da su isti Raspeti i Uskrsli, Učitelj i Čudotvorac.

Marko spaja naviještaj i izvještaj: doksologiju Naviještenog i pripovijedanje o Navjestitelju. On nije žrtvovao navještaj zbog pripovijedanja povijesti, nego je povijest stavio u službu navještaja. Njegovo djelo je i dalje prvenstveno navještaj, poruka spasenja u Isusu Kristu, no u njemu je Isus istovremeno i sadržaj i propovjednik tog sadržaja. On kerigmu Pracrkve, tj. Isusovu muku, smrt i uskrsnuće, utemeljuje u povijesti zemaljskog Isusa iz Nazareta, objašnjavajući da su isti Raspeti i Uskrsli, Učitelj i Čudotvorac

Pisac Markovog evanđelja nastoji harmonizirati i kronološki poredati razne predaje i perikope o Isusu u teološkom konceptu putovanja iz Galileje u Jeruzalem: slijed događaja kod Marka, dakle, nije povijesni nego teološki. Njegovo evanđelje je zapravo, kako to reče M. Kähler, povijest muke s proširenim uvodom. On vrlo uspješno povezuje povijesne i kerigmatske namjere, izvještaj i navještaj, te se njegovo djelo može opisati kao izvještaj u obliku navještaja ili kao izvještaj koji služi navještaju.

Od povijesnoga Marku je još važniji kerigmatski interes koji dolazi do izražaja i na samom kraju njegovog djela. On, iznenađujuće, svoje djelo završava rečenicom da žene „o tome nikome ne rekoše ništa, jer se bojahu“ (Mk 16,8b). To je u biti Markov otvoreni završetak koji želi potaći čitatelja/slušatelja da zauzme stav prema svemu do tada rečenom, prema poruci Raspetog i Uskrslog. Čitatelj/slušatelj bi trebao, u svjetlu uskrsnuća, sam odlučiti kakav će biti njegov završetak: šutnja ili vjera u Uskrsloga.

Moguće je da je Marko kod koncipiranja svoga djela imao neki literarni uzor poput aretalogije, antičke biografije, starozavjetne idealne biografije ili knjige narodnih legendi, no on je i u teološkom i u literarnom smislu stvorio nešto novo, tj. evanđelje. On svoje djelo, istina, ne naziva evanđeljem, nego izraz evanđelje i za njega i za njegove suvremenike označava poruku (dobru vijest) koju treba navijestiti. Zato svoje djelo započinje rečenicom „Početak evanđelja o Isusu Kristu, Sinu Božjem“ (Mk 1,1): sadržaj njegovog djela je dakle navještaj, dobra vijest o Isusu Kristu, točnije dobra poruka Isusa Krista.

Marko je, dakle, vrlo umješno povezao Navjestitelja (Mk 1,14) i Naviještenog (Mk 1,1) i stvorio posebnu književnu vrstu, evanđelje, koje će kasnijim piscima – napose drugoj dvojici sinoptika, odnosno piscima Matejevog i Lukinog evanđelja – biti uzorom: ne samo s obzirom na sadržaj Markovog evanđelja nego i u njegovu literarnu koncepciju.

Ne ulazeći dublje u teološku posebnost Markovog evanđelja, poput mesijanske tajne, naglašenog Kristovog čovještva ili učeničkog nerazumijevanja, valja stalno imati na umu – i kod Markovih tekstova i kod drugih evanđelja – da se radi o posebnoj književnoj vrsti, o izvještaju u obliku navještaja i obratno. Drugim riječima, da evanđelja imaju više kerigmatsku nego povijesnu nakanu, da je piscima evanđelja važnija teološka od povijesne/stvarne istine. Kada bi se barem trudili tako pristupati evanđeljima, u našem slučaju Markovom evanđelju, onda bismo bili svjesniji da je navještaj evanđelja navještaj samoga Krista i onda bi naše tumačenje evanđeoskih riječi bilo sve drugo samo ne fundamentalističko iznošenje onoga što tamo piše. Drukčije rečeno, tada bi nam evanđelje doista bila dobra poruka, radosna vijest. Pisac Markovog evanđelja, sveti Marko Evanđelist čiji blagdan slavimo, svoje je učinio: u obliku izvještaja o Isusu Kristu prenio nam je navještaj Isusa Krista. Naše je da ga kao takvoga razumijemo i prenosimo drugima. I po njemu živimo – razumije se.

Stipo Kljajić