Enes Karić: Za savez jevreja, kršćana i muslimana protiv spaljivanja Kurʼāna

 

Već godinu, dvije ili više, slušamo strašne vijesti o ekstremistima koji spaljuju Kurʼān. Scene tih gnusnih prizora dolazile su iz Sjedinjenih Američkih Država, ali se sada uglavnom vide u gradovima u Švedskoj i Danskoj, a strepi se i od širenja ove zastrašujuće mržnje.

Spaljivanje Kurʼāna odvija se u nekoj vrsti ʼsekularne i građanske scenografijeʼ, prvo se pribavi dopuštenje od vlasti, najčešće policijskih, e da se u ime Slobode Izražavanja obavi ʼritual sekularnog spaljivanja Kurʼānaʼ, a onda do tog spaljivanja i dođe. Obično svemu tome ružnom prisustvuju dvije skupine ljudi, oni koji bodre ʼžrtveno prinošenje Kurʼāna na lomačuʼ i oni koji se toj lomači protive, muslimanski vjernici koji stoje sa druge strane i skandiraju neku od islamskih svetih izreka ili dogmi.

Spaljivanje Kurʼāna, spaljivanje Biblije (srećom, vijesti o tome gotovo da zasad i nema) ili spaljivanje bilo koje knjige, svete ili nesvete, jeste samo po sebi ogavan i gnusan čin.

. Baš kao što iza Holokausta nema nikakvo ʼaliʼ, niti ima ʼaliʼ iza bilo kojeg sudski dokazanog počinjenja genocida, onog u Srebrenici, na primjer.

Dolazak muslimanskih migranata u Evropu i na Zapad, u sve većim i većim valovima, nije nikakva izlika za ritualno ʼprženje Kurʼāna u improviziranom Pakluʼ. Jednako tako, nedemokratska praksa mnogih vojnih hunti ili totalitarnih režima u nekim zemljama sa muslimanskom većinom ne može biti izlika za spaljivanje Kurʼāna na drugoj strani svijeta, u Evropi i na Zapadu. Putinov ruski napad i zastrašujuća agresija na Ukrajinu ne može biti izlika za spaljivanje Biblije. Naime, spaljivanje Kurʼāna ili Biblije (ili spaljivanje bilo koje druge svete ili nesvete knjige) jeste čin za svaku civiliziranu i zakonitu osudu. Stoga se spaljivanje Kurʼāna treba osuditi kao čin za gađenje iz dna duha, duše i iz samih temelja razuma i uma.

Kako do saveza jevreja, kršćana i muslimana protiv unižavanja svetinja?

U ovih nekoliko odlomaka želim da skrenem pažnju da ima nade da se pomogne jedno javno mijenje koje je za uzajamno poštovanje svetih izvora i uvora u religijama. Ovom prilikom želim reći nešto o djelima o Kurʼānu i Bibliji iz pera katoličkog teologa iz Njemačke, sa Univerziteta u Tübingenu, profesora dr. Karla-Josefa Kuschela (rođen 1948.). Karl-Josef Kuschel je, po svemu što već desetljećima intelektualno radi, dostojan nasljednik profesora Hansa Künga (1928-2021) koji je na moćan način pokrenuo mnogovrsne dijaloge među religijama usred ere u kojoj je sekularizam u Evropi i na Zapadu doživio svoj vrhunac. I Küng i Kuschel svojim djelom i djelovanjem zalažu se za suživot sekularnih i religijskih komponenti savremenih društava, oni su za zajedničko življenje svih vjernika, jevreja, kršćana, muslimana…, kao i za suživot sekularnih izdanaka iz svih njih.

Bosanskohercegovačka javnost doznala je šire za profesora Kuschela 2011. godine, kad je izdavačka kuća Svjetlo riječi u Sarajevu objavila njegovo voluminozno djelo ʼŽidovi, kršćani, muslimani: podrijetlo i budućnostʼ (prijevod s njemačkog Ladislav Z. Fišić). Historijski kazano, u ovoj knjizi Kuschel polazi od tri religijska svijeta, judaizma, kršćanstva i islama, prati kako se pradavna ideja semitskog jednoboštva promišljala i prakticirala u velikim platnima vremena, kako historijskog tako i povijesnog. Rekli bismo, to je rijetko iskrena knjiga, ali njezina otvorenost ne ide na račun njezine naučnosti. Djelo ʼŽidovi, kršćani, muslimani: podrijetlo i budućnostʼ govori o ove tri velike grupacije vjernika, o tome šta svaka duguje svojoj svetoj knjizi, ali i o tome šta svaka znači i važi u/prema svetoj knjizi ʼonog drugogʼ. Posebna vrjednota ove Kuschelove knjige široko stanuje u otvorenom istraživanju prijateljstava i, nažalost, neprijateljstava među sljedbenicima semitskog jednoboštva. Ukratko, Kuschelova knjiga ne udvara se niti jednoj vjerskoj zajednici, nego ih podstiče, njihove teologe prije svega, da temeljito promisle o tome da li svaka od njih, u svome teološkom /i dogmatskom/ ekskluzivitetu, ima milosti i za one vjernike /ili nevjernike/ koji nisu u redovima ʼtvoje vjereʼ.

Uporedna proučavanja Biblije i Kurʼāna

Ako se u knjizi ʼŽidovi, kršćani, muslimani: podrijetlo i budućnostʼ profesor Kuschel bavio komparativnim historijama ili uporednim povijestima ta tri religijska čovječanstva, on se u svoje druge tri knjige bavi proučavanjem njihovih svetih knjiga: 1) Hebrejske Biblije, 2) kršćanskog Novog Zavjeta i 3) ʼmuslimanskogʼ Kurʼāna.

Te Kuschelove tri knjige, sada već klasična djela u evropskoj naučnoj javnosti, nose naslove “Weihnachten und der Koran“ (Rođenje Isusovo/Isaovo i Kurʼān, Ostfildern, 2008), “Goethe und der Koran“ (Gete i Kurʼān, u koautorstvu sa Shahidom Alamom, Ostfildern, 2021), “Die Bibel im Koran, Grundlagen für das interreligiöse Gespräch“ (Biblija u Kurʼānu, temelji za međurelijski razgovor, Ostfildern, 2022).

O Kuschelovoj knjizi “Weihnachten und der Koran“ (Rođenje Isusovo/Isaovo i Kurʼān) ovdje nema potrebe govoriti, čitateljstvo Oslobođenja upućujemo na naš prijevod predgovora te knjige koji slijedi odmah iza ovog našeg teksta. Knjiga “Goethe und der Koran“ (Gete i Kurʼān) predstavlja pravi dragulj u povijesti dobroćudne literature o Kurʼānu na tlu Evrope i Zapada. Kuschel u koautorstvu sa Shahidom Alamom pokazuje, na intelektualno ozbiljan i obavezujući način, kako je možda najveći Evropljanin, pjesnik Gete, pristupio Kurʼānu. Gete je, zapravo, vjesnik najserioznije obavljenih studija o Kurʼānu u Evropi i na Zapadu u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. U svojim djelima pjesnik Gete je, posredno, ustao protiv demoniziranja islama. On je u islamu prepoznao posestrimsku vjeru judaizma i kršćanstva, tražio je raskid sa tradicijom prikazivanja islama kao tuđe, strane i čudne religije i kulture. Gete je na primjeru svoga proučavanja islama odlučio da se pokaže kao osoba koja se “oslobađa i dolazi do vlastitog viđenja kulture i religije islama. Posve u duhu parole prosvjetiteljstva da se čovjek treba poslužiti vlastitom pameću“, kako kaže Kuschel u jednom intervjuu posvećenom svojoj knjizi “Gete i Kurʼān“.

Ukratko kazano, Geteovo vrijeme je bilo lomno kao i ovo naše, on kao pjesnik strepi nad svijetom, on pjeva:

“Sjever, Zapad, Jug se lome
Carstva tresu, prijestolja tonu …“

Gete je u jednom takvom vremenu pružio ruku islamu i muslimanima, i svim drugima, poruka je profesora Kuschela u ovoj njegovoj knjizi.

Biblija kao jedan od komentara Kurʼāna. Napokon treba spomenuti i voluminozno Kuschelovo djelo “Die Bibel im Koran, Grundlagen für das interreligiöse Gespräch“ (Biblija u Kurʼānu, temelji za međurelijski razgovor). Svako ko je makar četiri semestra izučavao klasične komentare Kurʼāna jako dobro zna da su muslimani iz formativnog doba islama, pa i kasnije, nakon što se formirala islamska ortodoksija, posve slobodno posezali za Biblijom u ranim arapskim prijevodima i njome tumačili tekstove Kurʼāna. Davni muslimani smatrali su da je to dopušteno, da je vjerski legalno i legitimno. Karl-Josef Kuschel u svojoj knjizi “Die Bibel im Koran, Grundlagen für das interreligiöse Gespräch“ pokazuje, ali sada na način koji nas oslovljava svojom savremenošću i u jeziku naše epohe, da nema nikakve smetnje izvršiti duboke komparacije između svetih knjiga jevreja, kršćana i muslimana.

Božanska Riječ Kurʼāna poručuje Muhammedu, a.s.: “A tebi se ne govori ništa drugo osim ono što se i [Božjim] poslanicima prije tebe reklo!“ (sura 41:43). Sa svoje strane bismo rekli da upravo od ove alineje Kurʼāna polazi profesor Kuschel u knjizi “Biblija u Kurʼānu“. On ozbiljno i odvažno prati, dakako na jedan realan i historijski način, onu neizmjerno vrijednu komparaciju čitave plethore monoteističkih poruka i namisli koje se nalaze u biblijskom i kurʼānskom tekstu.

I kao što Božanska Riječ Kurʼāna poručuje Poslaniku Muhammedu da Božiji poslanici prije njega nisu tuđini u odnosu na njega, tako su i komentari Kurʼāna prije osamsto, prije hiljadu i više godina pokazivali da Kurʼān potvrđuje monoteističku tradiciju jevreja i kršćana, kao i misije njihovih Božijih poslanika. Islam je svojom sintezom učinio da njihovi Božiji poslanici budu i naši Božiji poslanici!

Karl-Josef Kuschel pozabavio se upravo time, da na historijski način otčita ona brojna mjesta u Bibliji koja su Kurʼānu korespondirajuća. Zapravo, Kuschel je u knjizi “Die Bibel im Koran“ pokazao kako je Kurʼān, ne manje od Biblije, onaj slavni baštinik monoteizma u globalnim razmjerama.

Evo, ukratko, to su neki razlozi zašto muslimani danas, zajedno sa kršćanima i jevrejima, zajedno sa svim ljudima koji su za dobrobit svijeta i mir u njemu, treba da prionu sklapanju saveza protiv spaljivanja Kurʼāna, protiv spaljivanja svetih ili bilo kojih drugih knjiga.

Upravo je Karl-Josef Kuschel u svojim djelima napisao stotine stranica koje mogu biti temelj za uspostavljanje tog jednog dobrobitnog saveza za štovanje Svetog u ovom našem vremenu.

---

Karl-Josef Kuschel

NAGOVOR NA DIJALOG I MIR

(Predgovor engleskom izdanju knjige “Christmas and the Qurʼān“, Gingko Library, London, 2017)

Ova knjiga je napisana u duhu dijaloga. Ovaj autor je kršćanski teolog koji je proveo mnogo godina pokušavajući da stekne bolje razumijevanje islama, uglavnom proučavanjem Kurʼāna po dubini i uspoređujući ga sa Biblijom da bi pripremio temelj za dijalog između kršćana i muslimana. Ova knjiga je plod moga detaljnog razmatranja kako se Biblija i Kurʼān odnose jedno prema drugom, knjiga je podržana mojim uvjerenjem da naše Svete Knjige sadrže u sebi temelje za raspravu o sržnim člancima vjere.

Dijalog [među religijama] ne znači da je sve jednako, niti dijalog znači negiranje ili prikazivanje nevažnom činjenice da postoje trajne razlike između kršćanskih i muslimanskih vjerovanja. Međutim, u jednom pozitivnom smislu, dijalog znači da učinimo sve što možemo da jedni druge bolje razumijemo kroz proučavanje važnih tekstova i susretanje ljudi. A razumijevanje jednih spram drugih na bolji način znači analiziranje, sve dok je to prikladno, onoga što imamo zajedničko i što nas dijeli kako bi mogli naučiti da poštujemo naše drugosti. Kurʼān ne podstiče jevreje, kršćane i muslimane da gaje preziranje ili čak neprijateljstvo jednih prema drugima, već zapravo da “budu najistaknutiji u činjenju dobrih djela“ (sura 5:48). U pisanju ove knjige ja sam uzeo ove riječi vrlo ozbiljno. Kao rezultat mojih dugotrajnih proučavanja i mnogih susreta sa muslimanima, ja sam također došao do zaključka da kršćani i muslimani ʼtreba da nadmaše toleranciju, da prihvate razlike, ostajući pritom svjesni zajedničkih stvari, pritom zahvaljujući Bogu na njima,ʼ da navedem riječi iz zajedničke deklaracije Papskoga vijeća za međuvjerski dijalog (Vatikan) i Centra za međureligijski dijalog Organizacije za islamsku kulturu i odnose (Teheran) iz 2008. godine.

Moje zauzimanje za ozbiljan dijalog između kršćana i muslimana seže unatrag dobrih dvadeset i pet godina, sve do mog otkrića ʼabrahamskogʼ korijena iz koga su nastali judaizam, kršćanstvo i islam. Sve tri religije poštuju Abrahama kao praoca svoje vjere, od koga su naučile središnju lekciju za čovječanstvo pred Bogom – dokazati se odanim/predanim. Hebrejska Biblija opisuje Abrahama kao blagoslov za ʼsve porodice na zemljiʼ (Postanak, 12:2-33); u Novom Zavjetu Abraham je ʼotac svih nas […] u prisustvu Njega u Kojeg je on vjerovao – Bogaʼ (Poslanica Rimljanima, 4:16-17); prema Kurʼānu, Abraham je ʼpredvodnik ljudiʼ (Sura 2:124). Međutim, jevreji, kršćani i muslimani ne vjeruju ʼu Abrahamaʼ već u Boga Kome on iskazuje poštovanje kao stvoritelju, zaštitniku i sucu čovječanstva. Odatle sve tri Svete Knjige  Abrahama nazivaju ʼprijateljem Božijimʼ: prorok Izaija (Izaija, 41:8), Novozavjetna knjiga Jakovljeva (Jakovljeva poslanica, 2:23) i sura 4:125. u Kurʼānu.

Moje otkriće ovog abrahamskog korijena imalo je značajne posljedice za moj potonji rad, i ja sam ga koristio u moje dvije prethodne knjige. Prva je ʼAbraham: Sign of Hope for Jews, Christians and Muslimsʼ (Abraham: Znak nade za jevreje, kršćane i muslimane), a druga je naslovljena ʼDie Bibel im Koran. Grundlagen für das interreligiöse Gesprächʼ (Biblija u Kurʼānu. Temelji za međureligijski dijalog, 2017). Ja mislim da same Svete Knjige osiguravaju priliku za jevreje, kršćane i muslimane da više jedni druge ne bojkotiraju kao ʼnevjernikeʼ, ʼneoslobođene od grijehaʼ, ʼzastarjeleʼ ili ʼmanjkaveʼ (kakav je slučaj bio tako često kroz povijest), već da se umjesto toga pokaže uzajamni obzir jednih za druge kao ʼdjecu Abrahamovuʼ, koja sva slijede svoje vlastite puteve pred Bogom i prema Bogu. Jevreji, kršćani i muslimani dijele zajedničko nasljeđe koje ih stavlja zasebno naspram drugih religija – na primjer azijskih religija kao što su hinduizam, budizam i konfučijanizam. Abrahamsko nasljeđe uključuje kazivanja o Adamu (Ademu) i Stvaranju, Noi (Nuhu) i njegovom izbavljenju iz Velikog Potopa, Mojsiju (Musau) i njegovoj borbi protiv paganskog despota [faraona], Josipu (Jusufu) i njegovoj burnoj sudbini pod Božijim okriljem, Davidu (Davudu) kojem je Bog dao njegovu vlastitu knjigu, Psalme (da navedemo tek neke primjere iz abrahamskog nasljeđa). Ovo nije vrijednosni sud, ovo samo pokazuje da jevreji, kršćani i muslimani imaju dužnost da priznaju svoju zajedničku odgovornost pred Bogom kao ʼdjeca Abrahamovaʼ zarad zajedničkog dobra čovječanstva.

Čitanje Biblije i Kurʼāna naporedo jednog s drugim tekstom jeste važan čin vjere u vremenu podjele kakvo je naše, kad se ʼreligijaʼ često zlopotrebljava da bi se ljudi podijelili, da bi se podjarilo nepovjerenje i mržnja. I drugim proučavanjima su udareni temelji. Pomišljam na jednu grupu francuskih kršćana i muslimanskih istraživača čija je prva publikacija, 1987. godine, bila “Ces Écritures qui nous questionnent: La Bible et le Coran“ (Izazov Svetih Knjiga. Biblija i Kurʼān, New York, 1989). Pomišljam, također, na važna proučavanja koja je uradio kanadski kršćanski teolog Brian Arthur Brown, uključujući djelo “Noahʼs Other Son. Bridging the Gap between the Bible and the Qurʼan“ /Noin/Nuhov drugi sin. Premošćavanje jaza između Biblije i Kurʼāna/, New York/London, 2007. godine, kao i “Three Testaments. Torah, Gospel and Quran“ /Tri zavjeta. Tora, Evanđelje i Kurʼān/, New York/Toronto/Plymouth u Ujedinjenom Kraljevstvu, 2012. Ja također pomišljam na uzbudljiv poduhvat koji je poduzeo britanski kršćanski proučavatelj islama Colin Chapman pod naslovom “The Bible Through Muslim Eyes and a Christian Response“ /Biblija u muslimanskim očima i kršćanski odgovor/, Cambridge, 2008., ovo djelo je pisano u nadi da će “jednoga dana jedan musliman u Velikoj Britaniji napisati knjigu sličnoga naslova, ʼKurʼān u očima kršćana i muslimanski odgovorʼ“. Ima također i jedna knjiga koja je objavljena kao odgovor na pionirsku, čak senzacionalnu, “Zajedničku Riječ“ (A Common Word), tekst koji je potpisalo 138 muslimanskih učenjaka 2007. godine. Ta knjiga se zove “A Common Word: Muslims and Christians on Loving God and Neighbor“ /Zajednička Riječ: muslimani i kršćani o voljenju Boga i Susjeda/, napisali su je Miroslav Volf, Ghazi bin Muhammad and Melissa Yarrington (Grand Rapids, MI/Cambridge, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2010), ali više o tome govoriću u šestom i posljednjem poglavlju ove svoje knjige. Trebam također spomenuti projekt koji je uslijedio, uradila ga je američka kršćanska teologinja Barbara J. Hampton, “Reading Scripture Together. A Comparative Qurʼan and Bible Study Guide“ /Zajedničko čitanje Svete Knjige. Vodič za uporedno proučavanje Kurʼāna i Biblije/, 2014. godine. Na kraju, ali ne i najmanje važno, postoje također mnoge male inicijative u njemačkim gradovima. Erlangen zaslužuje da se posebno spomene, jer tu su mladi ljudi organizirali ʼKafanu Abrahamʼ (Café Abraham), stvarajući forum za susretanje jevreja, kršćana i muslimana, za zajedničko pomaganje i razgovor.

Jedna druga stvar koja je posebno važna za kršćane jeste da oni također dijele sa muslimanima pripovijedanje o Ivanu [Jahjau], kojeg Kurʼān naziva vjerovjesnikom (sura 3:39) a Novi Zavjet ʼKrstiteljemʼ (Evanđelje po Mateji, 3:1-8), o Isusu (Isau), koga muslimani poštuju kao ʼposlanikaʼ (sura 5:75) a kršćani ʼSinom Previšnjegaʼ (Evanđelje po Luki, 1:32) i o Mariji (Merjemi), koja je posebno blagoslovljena žena i za kršćane i za muslimane (Evanđelje po Luki, 1:30), dok je Kurʼān naziva ʼodabranomʼ od Boga (sura 3:42). Marija (Merjema), majka Isusova (Isaova), jeste jedina žena koja je poimenice spomenuta u Kurʼānu, što objašnjava visoko poštovanje koje pobožni muslimani iskazuju Mariji (Merjemi) do današnjeg dana. Ova knjiga će raspravljati o tim stvarima detaljno. Takva “preklapanja“ između dvije tradicije povezuju kršćane i muslimane u jednu posebnu vjersku zajednicu, iako Kurʼān eksplicitno ne priznaje jednu potpuno novu objavu, kakve nije bilo prije u vjerskoj historiji, koja briše sve prethodne objave. Zapravo, Kurʼān nastoji iznova uspostaviti drevnu vjeru koju je Bog prethodno povjerio jevrejima i kršćanima: ʼvjeru Abrahamovuʼ (sura 2:130-135). Stoga se Kurʼān obraća muslimanima:

“Vi recite: ʼMi vjerujemo u Boga,
i u ono što je nama objavljeno,
i u ono što je Ibrahimu objavljeno,
i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima njihovim!
I u ono što je dato Musau, i Isau,
i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova.
Mi ni među jednim od njih ne gradimo nikakvu podjelu
i mi smo predani Bogu!ʼ“ (Sura 2:136).

Od naročitog značaja za kršćane jeste to da Kurʼān poklanja veliku važnost – zapravo, jednu duboku teološku interpretaciju – rođenju Isusovu (Isaovu – the birth of Jesus). Dvije sure, 19:16-35., i 3:45-59., izvještavaju o Božanskoj najavi Mariji (Merjemi), o rođenju njezinoga sina i njegovim djelima na takav način da Isus (Isa) postaje ʼznakom za sve ljudeʼ i znakom Božanskog ʼblagoslovaʼ (sura 19:21). Nadalje, sura 19:32. eksplicitno izjavljuje da Isus (Isa) nije ʼonaj koji vladaʼ, već je čovjek ʼmiraʼ. ʼNeka je mir meniʼ, Kurʼān navodi Isusovu (Isaovu) izreku, ʼna dan kad sam rođen, i na dan kad umrem, i na dan kad proživljen budemʼ (sura 19:33).

Rođenje Isusovo se također navodi i u dvjema knjigama kršćanske Biblije, u Evanđelju po Mateju i u Evanđelju po Luki. Ja sam pokušao da uspostavim razgovor između ove dvije tradicije – između Kurʼāna i Novoga Zavjeta – u ovoj svojoj knjizi. Čineći to, analizirao sam kako razlike među njima tako i sličnosti, i pokazao da je kazivanje o rođenju Isusovu (Isaovu), praktički, podesnije od bilo kojeg drugog kazivanja za uspoređivanje Svetih Knjiga i podsticanje razmjene preko vjerskih granica da bi se okupilo kršćane i muslimane zajedno u duhu dijaloga. Moja knjiga će osigurati neke odgovore na pitanje zašto je to tako.

Isuviše često u prošlosti, zajednice su živjele jedna uz drugu u uzajamnoj ravnodušnosti. Bilo je isuviše mnogo neznanja na obje strane, često kombinirano sa arogantnošću da je religija toga i toga navodno superiornija nad svim drugim religijama. Međutim, krajnje je vrijeme da se učine ove rane godine trećeg milenija jednim periodom razmjene među religijama, početkom jedne nove kulture međureligijskog komuniciranja. Umjesto da ih bude isuviše mnogo, postoji isuviše malo miroljubivih inicijativa u našem uzburkanom svijetu, koga obično potresaju djela nasilja. O kako bi se samo izgradilo povjerenje među vjernicima diljem svijeta kad bi kršćani i muslimani ozbiljno prihvatili poruku mira! Svetkovanje rođenja Isusa Krista (Isaa al-Masīha) jeste idealna prilika za to, kada bi kršćani i muslimani mogli izmijeniti želje mira: ʼMir neka je vama i vašima, mir neka je vašem domu i porodici.ʼ Ovo bi ojačalo povjerenje i međusobno miroljubivo življenje u susjedstvima, gradovima i zajednicama gdje kršćani i muslimani žive zajedno. To bi ohrabrilo kulturu pozornosti na to da postoje oni drugi, ta kultura bila bi alternativa barbarizmu nepovjerenja i isključivosti. Mir bi mogao zavladati u ime Onoga koji je bio najavljen Mariji (Merjemi) sljedećim riječima: ʼO Marijo (o Merjemo)! Bog ti doista radosnu vijest šalje, od Njega Riječ! Mesija Isusa (Mesīh Isa), sin Marije (Merjeme), biće mu ime, i častan, i ugledan biće na Ovome Svijetu, i na Onome Svijetu, i on će biti od onih Bogu bliskih!ʼ (Sura 3:45). Kršćanstvo i islam utječu na ponašanje preko dvije milijarde ljudi na ovoj planeti. Ako oni ne mognu postići sklad, onda svijet kao cjelina neće nikada živjeti u miru.

Do vrhunca sam sretan što mogu podijeliti moje misli iz ove knjige sa čitateljima koji govore engleski u prijevodu Simona Parea. Ovaj prijevod pridružuje se italijanskom i perzijskom izdanju ove knjige. Želim se zahvaliti Simonu Pareu za njegov strpljivi, savjesni i predan rad. Nadam se da će ova knjiga ohrabriti ljude da još odlučnije teže ka promoviranju dijaloga.

Tübingen, august 2017.

Karl-Josef Kuschel

Preveo i tekst priredio Enes Karić

---

Autor: Enes Karić. Tekstovi izvorno objavljeni u Oslobođenju, 5. kolovoza 2023. Na Polisu ih objavljujemo uz dopuštenje autora.

---