www.polis.ba

Emanuel Pietrobon: Između progona i marginalizacije – život kršćana u Turskoj

U budućoj Turskoj, osim ako ne interveniraju snage koje su zainteresirane za sudbinu kršćana – i općenito za ljudska prava -, kršćanstvo bi moglo preživjeti samo u obliku spomena vezanog uz knjige i muzeje

Cijenu politike reislamizacije turskog društva u velikoj mjeri počinje plaćati sve neznatnija i slabija kršćanska manjina. U posljednjem stoljeću, uz preseljenja stanovništva, pogrome i genocidne planove, kršćani su u Turskoj skoro nestali: još 1914. predstavljali su 20% cjelokupnog stanovništva, dok danas čine 0,2%, ili oko 160 tisuća ljudi.

Postepeni nestanak kršćanstva prihvaćen je povećanom diskiminacijom  i svojevrsnim prepredenim progonom. O ovome se već pisalo u jednom recentnom izvještaju.

Perfidni i tihi progon

Dana 7. prosinca objavljeni su rezultati izvještaja o promjeni uvjeta života kršćana u Turskoj počevši od 2016. Istraživanje su provele dvije nevladine organizacije: International Christian Concern i Middle East Concern. Njihovi zaključci su zabrinjavajući: kršćanstvo će biti izbrisano iz turskog pamćenja.

Ostaci crkve u Laodiceji s početka 4. st. (Foto: Mark R. Fairchild)

Situacija kršćana u Turskoj nikada nije bila jednostavna, ali u posljednje četiri godine, počevši dakle od srpnja 2016., diskriminacija i oblici perfidnog  progona zabilježili su izvanredni podstrek. Nakon što su eliminirani i posljednji rukavci kemalističke države u državi [deep state, derin devlet, prim. prev.], predsjednik Recep Tayyip Erdogan mogao je napokon obznaniti islamističke ambicije svojega plana ponovne obnove carstva – nikada potpuno skrivene, ali onemogućene u provedbi zbog rizika od intervencije vojske, čuvara revolucije Mustafe Kemala – dajući tako poticaj povratku islama u središte turske nacije.

Sredstva kojima se Erdogan koristi da bi izbacio iz društva ono što je od kršćanstva ostalo združeni su jednim zajedničkim elementom: legalitetom. Vješta instrumentalizacija zakona, izbjegavajući fizičku brutalnost, omogućava zatvaranje kršćanskih bogoštovnih mjesta, oduzimanja imovine koja pripada Crkvama i kršćanskim organizacijamate marginalizaciju kršćanske manjine u politici, kulturi, pa čak i sve do zapošljavanja.

Kršćani su građani drugoga reda

U izvješću se kaže da se „kršćanima onemogućava da u potpunosti žive svoju vjeru, a oni postaju zatočenici gušećeg legalizama i kulture koja nastoji ušutkati njihove glasove i uskratiti im utjecaj u društvu“. Ako se i zanemare legalizmi – koji su legitimirali nedavno ponovno pretvaranje Svete Sofije u džamiju – autori istraživanja ističu kako je u posljednje četiri godine znatno porasla kršćanofobijska retorika u politici, školstvu i kulturi. To je  posebno zabrinjavajuće jer bi se mogao pokrenuti začarani krug zlostavljanja i diskriminacije.

U posljednje četiri godine vraća se na scenu uvijek aktualno poimanje kršćana kao ‟domaćih stranaca” (yerli yabancilar), čime se opravdava ograničavanje njihovih individualnih i kolektivnih prava. Među ova ograničenja spada, na primjer, državni pritisak na Crkve, odgojne institucije i kršćanske organizacije, nadgledanje propovjedničkih aktivnosti i tretiranje kršćana kao građana drugog reda.

Ostaci bazilike sv. Ivana u Izmiru iz 6. st., sagrađene nad grobom sv. Ivana apostola i evađeliste. (Foto: bibliotravel.com)

Slučajevi koji su izazvali najveću zabrinutost kod autorā su uhićenje pastora Andrewa Brunsona, 7. listopada 2016. (oslobođen je nakon dvije godine, na insistiranje Donalda Trumpa), zatvaranje protestantske crkve u Bolu, 21. ožujka 2019., te kampanja oduzimanja imovine od Grčko-pravoslavne crkve, koja je dovela do prisilnog prijenosa vlasništva najmanje stotinu nekretnina samo u provinciji Mardin.

Ni kler nije pošteđen represije. Sefer Bilecen, svećenik na službi u provinciji Mardin, uhićen je početkom godine pod optužbom za suradnju s PKK-om (Kurdska radnička stranka) i još uvijek je u pritvoru. U pozadini ove kampanje perfidnog progona – perfidnog jer je legaliziran i nenasilan – stoji porast napada na bogomolje i kršćansku imovinu, uključujući i groblja, u obliku profanacije i vandalizma.

U budućoj Turskoj, osim ako ne interveniraju snage koje su zainteresirane za sudbinu kršćana – i općenito za ljudska prava -, kršćanstvo bi moglo preživjeti samo u obliku spomena vezanog uz knjige i muzeje, budući da je ono postalo moneta za potkusurivanje u raspirivanju nacionalističkih masa, upravo kao i u prošlim stoljećima.

Autor: Emanuel Pietrobon. Izvor: insideover.com. Prijevod s talijanskog: Marinko Pejić, polis.ba