Ekologija srca

Enciklika Laudato sì (2015.) pape Franje o brizi za zajednički dom zorno opisuje ono što se trenutno događa na planetu Zemlji: onečišćenje i klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, pogoršavanje kvalitete ljudskog života i srozavanje društvenosti, planetarna nepravda, slabost protivljenja, i slično. Lijek koji papa predlaže jest promicanje ekološke mudrosti, odnosno cjelovite ekologije i ekološke duhovnosti.

Čini se da danas u jednom dijelu ekološkog pokreta postoji „slijepa točka“: potpuno je zanemareno ljudsko srce, odnosno uzajamni odnos brige za okoliš i brige za ljudsko srce. Jer, kakav je smisao naših napora u očuvanju prirode, ako u nama umre ljudskost? Ako su razrušeni ljudski odnosi? Ako više ne vidimo smisao života? Ako smo izgubili kontakt s Bogom? Ako ljubimo prirodu i životinje, a ne i braću ljude?

U Svetom pismu čitamo: „A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život!“ (Mudre izreke 4, 23) To je razlog zašto se leb, srce u Pismu vidi kao jezgra ljudske osobe, jedinstven i dragocjen izraz čovjekove biti. Srce označava ono središte našega bića u kojem postaju jedno i naš razum i volja i osjećaji, duh i tijelo, prošlost i budućnost. Srce ima ulogu onoga koji usklađuje i omogućuje iskazivanje izvornog bića. Ono obuhvaća zapravo sve ono što se podrazumijeva pod pojmom „osoba“.

No, riječ „srce“ ne znači odmah i ljubav. Jer, ovo intimno središte, ljudsko srce, može biti zatvoreno, bez ljubavi. Isus jasno kaže da iznutra, iz srca izlaze „sva zla i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7, 23). Zato u kršćanskoj duhovnoj tradiciji svaka obnova srca, kao mističnog središta ljudske osobe, pretpostavlja potrebu „čišćenja srca“ jer je ljudsko srce često zastrto tamnim velom kroz koji teško probija svjetlost Božje ljubavi. Cilj duhovnog života jest čistoća, pažnja srca.

U velikoj smo pogibli da u svakidašnjem životu zaboravimo na snagu, „moć srca“, na onu puninu života koja znači zahvalnost srca i mir duše

Danas živimo u informatičkom društvu koje dominira našim životnim okruženjem. Kompjuterizacija stvarnosti uvelike mijenja našu percepciju i odnos prema svijetu. Krećemo se prema trans i post-humanom dobu u kojemu će ljudski život biti puka razmjena informacija. Digitalizacija je logični korak na putu dokidanja „humanuma“. No, informacijsko-komunikacijsko „ludilo“ ima svoje posljedice. U velikoj smo pogibli da u svakidašnjem životu zaboravimo na snagu, „moć srca“, na onu puninu života koja znači zahvalnost srca i mir duše. Je li naše srce toplo, humano, otvoreno, suosjećajno? Ili je pak strašljivo, slomljeno, zatvoreno, ranjeno, ogorčeno, obrambeno? Podižemo li u svom srcu nevidljivi zid oko sebe? Koliko blizu dopuštamo da nas život dotakne?

U glasovitoj knjižici Mali princ postoji prizor koji ilustrira što su to „stvari srca“ koje čine ljudsku sreću i na koji način kultivirati vrijednosti „srca“.

Mali princ susreće lisicu. Poziva je da se s njim igra. Lisica mu odvrati da se s njim ne može igrati jer nije „pripitomljena“. Nato je mali princ upita što to znači „pripitomiti“.

Ona mu odgovara: „To znači ‘stvoriti veze'(…) To je nešto sasvim zaboravljeno – reče lisica. Ti si još za mene običan dječak, nalik na stotinu tisuća takvih dječaka. I ja tebe ne trebam. Niti ti trebaš mene. Ja sam za tebe samo lisica nalik na stotinu tisuća lisica. Ali ako me pripitomiš, postali bismo potrebni jedno drugom. Ti bi za mene bio jedinstven na svijetu. Ja ću za tebe biti jedinstvena na svijetu.“

Stabilne i trajne veze danas postaju sve manje značajne. One su neproduktivne jer samo slabe veze ubrzavaju potrošnju i komunikaciju. Tako profitno upravljanje svijetom (kapitalizam) ljudske odnose sustavno pretvara u komercijalne odnose. I „stvari srca“ su danas rijetke. One ustupaju mjesto jednokratnim predmetima.

Lisica nastavlja: „Ljudi više nemaju vremena bilo što upoznavati. Oni u trgovca kupuju već gotove stvari. Ali, kako nema trgovaca prijateljima, ljudi više nemaju prijatelje.“ Možda bi danas lisica spomenula „trgovine“ virtualnim prijateljima, koji nazivamo Facebook ili Tinder.

Tek nakon susreta s lisicom mali princ shvaća zašto je jedna ruža za njega jedinstvena na svijetu: „Ja samo je zaklonio vjetrobranom. (…) Jer sam je čuo kako kuka, ili se hvali, ili čak ponekad šuti.“

Ljubav prema drugima počinje kada ih naučimo slušati cjelokupnim bićem. Drugi treba osjetiti da smo ga čuli i shvatili. Iz etike slušanja proizlazi zatim i etika odgovornosti za drugoga

Moderno društvo nastoji novim tehnologijama ublažiti osjećaj osamljenosti, ali to ne funkcionira. Imamo Internet, e-mail, SMS-ove i objavljivanje informacija, aplikacije, mobitele. Imamo sve. Ali ipak nije nimalo izvjesno da smo poboljšali komunikaciju. Mali princ ima vremena da svoju ružu „sasluša“. Postoji glad za slušanjem koja je mnogo mučnija od tjelesne. Istinski slušatelj na neki način mora napustiti, zaboraviti sebe i izložiti se drugome. Zato ljudi s velikim egom ne znaju slušati jer čuju samo sebe kako govore. Ljubav prema drugima počinje kada ih naučimo slušati cjelokupnim bićem. Drugi treba osjetiti da smo ga čuli i shvatili. Iz etike slušanja proizlazi zatim i etika odgovornosti za drugoga.

No, mi danas više nemamo vremena za druge. Vrijeme koje imamo posvećujemo samo sebi, a to nas čini slijepima i gluhima za druge. Samo vrijeme posvećeno drugima stvara intenzivne odnose, prijateljstvo, zajedništvo. „Vrijeme koji si dao svojoj ruži, čini je toliko važnom. (…) Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lisica. Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Zauvijek postaješ odgovoran za ono što si pripitomio. Odgovoran si za svoju ružu…“

Lisica želi da je mali princ uvijek u isto vrijeme posjećuje tako da to postane obred. „Ako budeš dolazio bilo kada, neću znati za koje vrijeme pripremiti srce. Obredi nam trebaju.“

Mali princ pita što je to obred. „I to je već davno zaboravljeno – pojasni lisica. To je ono što jedan dan čini toliko različitim od drugih, jedan sat od drugih sati.

Obredi ili rituali stvaraju osjećaj da smo kod kuće, da posjedujemo svoje boravište. Oni stabiliziraju život tako što strukturiraju vrijeme. Jutarnja šalica kave, obiteljske večere, izlazak u šetnju i drugi rituali našim životima daju kontinuitet i značenje te nas povezuju s voljenim osobama.

Srce čuje glas duše i poziv da služimo životu i svim živim bićima. U prostoru srca, neposredno osjećamo drugoga spram kojega ne ostajemo ravnodušni ili površni. Iznutra smo dodirnuti sudbinom drugoga

Danas vremenu nedostaje čvrsta struktura. Postalo je nestabilno, neurotično. Sve mora ići brzo. Nalik bijesnoj bujici koja sve pred sobom nosi. Takvo nestalno vrijeme nije pogodno za susretanje. Zato rituali i navike stabiliziraju naše vrijeme. A takvo vrijeme karakterizira ponavljanje. Prisila proizvodnje i potrošnje dokida ponavljanje. Potiče za nečim uvijek novim: novim podražajima, novim informacijama. Ponavljanje je ritam. Sada, upravo ovoga časa, moje srce otkucava u ritmu ponavljanja. Život u kojemu nema ponavljanja, život je bez ritma, bez takta. Ritam stabilizira psihu. Čovjekova je bit u miru, u mirnoći.

Na rastanku lisica malom princu odaje tajnu. „Vrlo je jednostavna: samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nevidljivo je očima.“

Tankoćutni Antoine de Saint-Exupéryi shvatio je o čemu je u životu riječ. Oči srca. Samo analitičko razmišljanje ne vodi nikamo, ako ne živimo sa svojim srcem. Shvati razumom, ali osjeti srcem. Srce čuje glas duše i poziv da služimo životu i svim živim bićima. U prostoru srca, neposredno osjećamo drugoga spram kojega ne ostajemo ravnodušni ili površni. Iznutra smo dodirnuti sudbinom drugoga. Srce nas čini aktivnim sudionicima života na našem planetu.

---

Anđelko Domazet, polis.ba

---