Dušni dan: Pred tajnom smrti

Ako bi netko od starijih među nama, koji ima dobro pamćenje, sastavio popis svih onih koji su za vrijeme njegova života stajali na nekim višim pozicijama, imali vlast ili funkciju upravljanja, primjerice na čelu države, naroda, stranaka, skupština, milicije/policije, tvornice, tajnih službi, gradova, općina, biskupije i župa, dakle imena onih ljudi koji su vodili veće ili manje zajednice, institucije i organizacije, taj bi popis zacijelo bio vrlo velik. Uz rijetke iznimke, mnogi od tih ljudi sebe su smatrali neupitnim, neki čak besmrtnim. Ne samo komunističke glavešine nego i neki među prvacima-vjernicima mislili su da nikada neće umrijeti. A sada ih nema. Rijetko tko ih se sjeća. Biblijski kazano, mnoge ne pamti ni njihovo mjesto.

S druge strane, svatko od nas sjeća se ljudi, nepoznatih javnosti – roditelja, bližnjih, učitelja, franjevaca, svećenika, prijatelja – koji su nas zadužili svojom dobrotom, svojim postojanjem, svojim ljudstvom i svjedočanstvom vjere pa na njih mislimo i sada kad ih nema, spominjemo ih se, sjećamo ih se u trenucima dilema ili radosti; pred nas iskrsavaju njihova lica i oni još uvijek žive s nama, iako ih je smrt odnijela, i oni su u drugoj dimenziji. S njima i razgovaramo, molimo za njih, oni su nam sugovornici, pratnja i ohrabrenje za život.

Na Dušni dan, na spomendan pokojnih, razmišljamo o životu i smrti. Od smrti se nitko nije spasio. Ni Gospodin Isus. Lijek besmrtnosti nije pronađen, smrt je apsolutno neoboriva činjenica, a čovjek je prolazno biće na zemlji, njegov smisao se u potpunosti ne ispunja u ovostranosti. Ono što kršćanima preostaje u nesavladivoj tajni života i smrti jest nasljedovanje Isusova života i nada u uskrsnuće.

Isusova smrt potvrđuje da se može umirati u velikoj patnji i boli, u nerazumijevanju i krivim optužbama te da to krajnje loše, zlo i negativno ima neki viši smisao, ne u sebi, nego samo u Bogu i ljubavi za bližnje. Isusova smrt na križu svjedoči da na ovoj zemlji nema potpune pravde te da se za pravdu moramo zalagati do iskustva krajnje osame, do iskustva i Božje, Očeve odsutnosti, do darivanja života, opraštanja i ljubavi ne samo prema prijateljima nego i prema onima koji nepravdu čine, razapinju i ubijaju. Isus u smrti ne niječe zlo, nevolje i patnje, ne otklanja smrt, nego nudi smisao njihova podnošenja, njihove stvaralačke preobrazbe i otkupljenja.

A Isusovo uskrsnuće je ugaoni kamen naše vjere, naša nada da Bogu ništa ne promiče, da je sve pod Božjim milosrdnim sudom, da će se u smrti naših bližnjih a i u našoj smrti otkriti odgovori za sve čežnje i ljubavi, bit će obrisana svaka suza, razriješena svaka nepravda, obasjat će nas smisao i punina života; smrću će se dogoditi ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo, nastat će nova zemlja i novo nebo, novo stvorenje, novi život.

Dok pokraj grobova hodimo, dok ih uređujemo, dok u zahvalnosti razgovaramo sa svojim bližnjima, pokojnima, dok slavimo misu i molimo za njih, i za one kojih se nema nitko spomenuti, mi svjedočimo da naši pokojni nisu nestali u ništavilu, da čovjek ne nestaje u besmislu, nego da smrću ulazi u zajedništvo s dobrim Bogom, da biva probuđen u posve novi život i onda kada bude zaboravljen od ljudi.

Dušni dan je dan svjedočenja smisla života na zemlji po Isusovu primjeru čija je smrt pomirilište ljudi s Bogom i ljudi međusobno, i čije je uskrsnuće vedra i aktivna nada, postojana snaga vjere kako iskupljivati sve ono crno, teško i negativno u našoj svakodnevnici, kako rasti preko nerazumijevanja, odbacivanja, samoća i bolesti.

Smrt naših bližnjih kao i naša neizbježna smrt stalno nas vraćaju na ono bitno u sadašnjem životu. A bitno je da se smrću život mijenja, ali ne oduzima, ne poništava se naš ovozemaljski život. Mi nismo konačni suci naših života, dobri Bog se ne igra s nama da bi ovaj život bio samo neka bezvezna igrarija samovoljnog tiranina. Smrt nas opominje da se za taj prijelaz trebamo spremati poštenim životom, ljubavlju i žrtvom. Smrt nas opominje na vjerodostojan život, jer život možemo promašiti, možemo se isključiti iz zajedništva s Bogom, kao i da se vjernik nikada ne može biti na račun drugih ljudi, na unesrećivanju naših bližnjih, nego vlastitim izgaranjem za dobro, praktičnom ljubavlju prema bližnjima i svjedočanstvom sigurne nade da će Bog uskrsnuti sve naše napore, da će sabrati sve ljude od postanka do konca svijeta, i konačno odgovoriti na sva pitanja i nejasnoće, na sve potrebe i čežnje. Smrću počinje novi – vječni život.

Fra Ivan Šarčević