www.polis.ba

Duhovnost ili opijum za mase?

Duhovnost koju proizvodi suvremena kršćanska glazba gradi jasne zidove između vjernika i svijeta. Iako se ne da eksplicitno uvidjeti u riječima tekstova, glazba s takvom duhovnošću proizvodi sektaški mentalitet

Hrvatska, ali i regionalna javnost je prije nekoliko mjeseci, u lipnju 2022., svjedočila zaista „povijesnom događaju“, kako su ga nazivali vjerski mediji – koncertu Progledaj srcem koji se održao na zagrebačkom stadionu Maksimir. Procjene govore da je koncertu prisustvovalo preko 50000 ljudi. Na razne su načine mediji opisivali ovaj događaj – od vjerskih koji su u njemu vidjeli duhovno buđenje i osnaživanje raznih molitvenih zajednica diljem Hrvatske i BiH, čak i preobrazbu Hrvatske, do sekularnih koji su ili neutralno izvijestili o događaju ili su ga prikazivali kao nastavak „crkvene infiltracije u društvo“, infiltracije „klerikalnog mišljenja u svaku društvenu poru“ te nastavak onoga što se naziva „katolibanstvom“. Ovi potonji su samo dijelom u pravu, no svakako nisu u pravu da se radi o klerikalizaciji. Čini mi se da ovakvi pokreti mogu predstavljati veliku prijetnju institucionaliziranoj religiji zbog pojave raznih „karizmatičnih vođa“, od kojih mnogi smatraju da su izravno od Boga pozvani. Sve to može narušiti autoritet čuvara institucije. Također, ovakva duhovnost snažno potiče individualni susret s Bogom koji često vodi prema opiranju institucionalnoj kontroli.

U (pr)ocjene odnosa prema instituciji crkve i prema društvu ovdje nećemo ulaziti, budući da će tek daljnja gibanja u društvu i crkvi pokazati hoće li okupljanja velikog broja ljudi na nominalno nepolitičnom događaju ishoditi u društvenom (ili pak političkom) angažmanu koji ima za cilj osnaživanje kulturalnih ratova kojima svjedočimo posljednje desetljeće (i nešto više) u Hrvatskoj.

Uz odmak od takvih procjena, malo ćemo se pozabaviti fenomenom suvremene kršćanske glazbe te njezina utjecaja na duhovnost sljedbenika i sudionika takve glazbe. Svaka duhovnost ujedno je i politički čin, budući da duhovnost vjernika odgaja za oblike njegova odnošenja prema široj zajednici u kojoj se nalazi.

Osobno, nisam poklonik te glazbe, uglavnom mi je presladunjava. Ipak, u njoj nalaze sjajni albumi i izvođači, kao npr. fantastičan album grupe Delirious? „King of Fools“ ili pak rana faza američke rap grupe Gospel Gangtaz koja je mojoj ekipi, tokom 1990-ih, značila koliko i albumi Public Enemyja. U ovome tekstu, ne zanima nas toliko kvaliteta, koje nesumnjivo ima, nego duhovnost koju proizvodi takva glazba i duhovnost koja ističe iz takve glazbe.

Uzlet

Progledaj srcem od svojega je početka 2014. godine, kada je krenuo iz omanje dvorane Hypo centra u Zagrebu, preko Cibonine dvorane, Doma sportova, Arene Zagreb pa sve do maksimirskog stadiona, snažno obilježen duhovnošću koja je u domaćem katoličkom miljeu poprilično nova. Naime, radi se o koncertima u kojemu se pretežno pjevaju prijevodi američkih i britanskih kršćanskih glazbenika, izniklih u nama drugačijoj kulturi, društveno-političkom okruženju, ali i duhovnosti. Te su pjesme na Maksimiru izvodili isključivo bendovi iz katoličkih krugova, uglavnom okupljenih oko molitvenih zajednica diljem Hrvatske. No, gledajući neki dan taj koncert na Laudato televiziji ostao sam zapanjen količinom pjesama koje smo mi još od mladosti pjevali na bogoslužjima u baptističkim crkvama u Hrvatskoj, pjesama koje su nama trudom brojnih glazbenika stizale raznoraznim kanalima te su u kratkom vremenu postale sastavnim dijelom bogoslužja. Od otprilike četrdesetak pjesama koje su izvedene na Maksimiru, barem trideset su bile pjesme koje stižu iz inozemnih protestantskih krugova (uz izuzetak pjesama fra Marina Karačića, fra Ivana Matića i Romane Bilaver). Zanimljivo, no na koncertu se niti jednom riječju nije spomenulo da je osovina sadržaja cjelokupnog događaja zapravo… protestantska, i to karizmatsko protestantska.

Upliv onoga što se naziva „suvremena kršćanska glazba“ (Contemporary Christian Music), glazbenoga žanra koji hara crkvama, dvoranama i stadionima raznih protestantskih zajednica diljem Europe i šire, u hrvatsku crkvenu javnost zanimljiv je proces za kojega tek treba otkriti što će donijeti i crkvenim zajednicama, ali i društvu u cjelini. (Inače, malo privatizacije teksta, ključnu ulogu u uvođenju takve glazbe u Hrvatskoj i regiji, uz motivaciju da kršćanska glazba okuplja, a ne dijeli pripadnike različitih denominacija, kao i da se približe različiti glazbeni izričaji našim crkvenim zajednicama, odigrao je moj brat Andrej Grozdanov, višestruki dobitnik Porina za duhovnu glazbu, koji od 2003. godine vodi emisiju na Hrvatskom katoličkom radiju pod nazivom „Inozemna kršćanska glazba“, a potom je u Zagreb dovodio „velikane“ suvremene kršćanske glazbe, Michaela W. Smitha, Hillsong, Matta Redmana, Martina Smitha itd. Godina je dakle 2003. – postojali su tada tek kantautori (Čedo Antolić i drugi) te župni bendovi s malom ili nikakvom vidljivosti van svojih zajednica. Tek njihovim upoznavanjem sa suvremenom kršćanskom glazbom putem te radio emisije, CD-a koje je uvozio i prodavao, koncerata, počinje pokret koji je svoj vrhunac doživio na Maksimiru).

Praksa

Kako bismo pokušali barem malo razjasniti upliv i utjecaj takve glazbe, neizbježno je poigrati se vlastitom biografijom. U mojim formativnim tinejdžerskim i adolescentskim godinama koje su se zbivale u ratno doba, slobodne protestantske crkve u Hrvatskoj (baptističke, pentekostalne…) bile su snažna meta raznoraznih misionarskih organizacija iz Velike Britanije i SAD-a. Da se pretpostaviti da su te organizacije, kao i misionari koji su dolazili u naše zajednice, ovo naše područje smatrali svojevrsnim poljem za uvođenje vjere stanovništvu koje je živjelo pod komunizmom, pa mu je zbog toga vjere, smatrali su, i nedostajalo. Takva zapadna misionarska agenda posve je odražavala kolonijalni mentalitet koji uvodi civilizaciju i vjeru tamo gdje ni jednog niti drugog prethodno nije bilo. Slijedom toga, u naše zajednice su dolazili stranci koji su već baštinili ili su bili dijelom tog velikog suvremenog pokreta „duhovnoga buđenja“. On se ticao osuvremenjivanja klasičnih izraza kršćanskoga bogoštovlja kombinacijom pop i rock glazbe, uz brojne tekstopisce koji su željeli biblijsku poruku prenijeti i učiniti atraktivnom mladim naraštajima, odraslima na MTV glazbi. Nama, u Hrvatskoj, to je bilo veliko otkriće. Kao mladi dečki i cure, moji prijatelji i ja smo odlazili na velike konferencije u Englesku početkom 1990-ih, gdje su svoje prve korake činili glazbenici koji će u narednom desetljeću kršćansku glazbu učiniti i relevantnim društvenim faktorom (pjesme suvremene kršćanske glazbe redovito su se pojavljivale na top ljestvicama slušanosti sekularnih radio postaja i televizija). Sve su to naše oči vidjele i probale već 1990-ih. Tih smo godina, a ovo sada pišem i zbog preuzetnosti nekih pomodnih novoobraćenika na hrvatskoj kršćanskoj sceni, čak i osnovali rap grupu, isprva zvanu Plugged in Jesus, a kasnije Boanerges (da, Marine Ivanoviću Stoko/Stole, prije 30 godina). Netko je u adolescenciji bunt pokazivao punkom, mi smo bili „teški“ alternativci s vjerskim rapom.

Martin Smith, Matt Redman, autori mnogih pjesama koje su se zborno pjevale na Maksimiru u lipnju, na tim su konferencijama (Spring Harvest i druge) bili tek mladi i talentirani kantautori koji su djelovali uglavnom u svojim crkvenim zajednicama. Uglavnom, ta je glazba kod nas stigla još prije tridesetak godina i uz popratnu „katehizaciju“, oslonjenu na takvu duhovnost, duboko je oblikovala naše svjetonazore, našu duhovnost, razumijevanje sebe, Boga i svijeta oko sebe. Činila je to tako da je zajednica, nakon naleta i ogromne izloženosti takvoj vrsti duhovnosti, u vrlo kratkom roku izgubila gotovo sve mlade ljude koji su bili vrlo aktivni u svojim tinejdžerskim i adolescentskim godinama. Što se dogodilo? Ti mladi ljudi krenuli su na fakultete ili su se pak na druge načine osamostalili, promijenili su krug ljudi kojima su okruženi te su shvatili da svijet oko njih ne funkcionira onako kako ih je odgojila takva duhovnost.

Kakva je to, dakle, duhovnost koja se prenosi takvom vrstom glazbe, odabirom riječi koje se koriste u tim pjesmama, emocijom koju pobuđuje, da je posljedica bila veliki nesrazmjer između entuzijazma mladih ljudi i njihove zbunjenosti, pa čak i udaljavanja i razočarenja zajednicom kojoj su zdušno pripadali?

Fenomen

Taj fenomen je vrlo složen no pokušat ćemo dati bar neke njegove obrise koji se ne odnose samo na zajednicu u kojoj sam sam odrastao, već ima i puno šire implikacije.

  1. Nastala u zapadnom anglosaksonskom društvu, čitava ta duhovnost i pjesme koje su posljedica (ili uzrok?) te duhovnosti, naglašeno je hiperindividualistička. Bez obzira što su pjesme prožete i bazirane na vapaje Kristu i zazivanju Duha Svetoga, one se obraćaju isključivo meni i potrebi za potvrdom vlastite vrijednosti te vjere kojoj nitko drugi nije potreban osim „mojega Isusa“.
  2. Kada pomno slušate riječi pjesama koje su se pjevale na Maksimiru, nećete pronaći gotovo niti jednu uputu na društvo, društvenu pravednost, siromahe (osim ako nisu siromasi duhom, što se mnogostruko tumači, uglavnom u hiperspiritualiziranom kontekstu). Niti jednu uputu nećete pronaći na ono što je, prema riječima autora suvremene kršćanske glazbe, njihovo nadahnuće – na Psalme, koji su snažno ukorijenjeni u stvarnosti i govore o Bogu pravednosti konkretnim ljudima u njihovim konkretnim socijalnim i fizičkim nedaćama. Ne samo pjesme psalmista, već i možda najpoznatiji izdanci duhovne glazbe – crnačke duhovne pjesme – nastale su u kontekstu socijalne, egzistencijalne i fizičke muke, kao vapaji Bogu da promijeni postojeće stanje i donese pravednost. I zbog toga je ta glazba utjecala na društvene promjene koje su se zbile s crnačkim stanovništvom. Suvremena kršćanska glazba, za razliku od toga, uglavnom nastaje u okrilju dobro situirane većine u društvu, koja ne vapi Bogu zbog socijalne i egzistencijalne muke i ne poziva ga da se uključi u muku onih koje se susreće pred vratima crkve – sirotinju, prezrene. Ona nastaje kako bi se ispunila potreba za emocionalnim ili duhovnim prazninama. Mojim, naravno.
  3. Također, nastala u zapadnom društvu koje je proteklih desetljeća na društvenom, političkom, ali i crkvenom planu, postalo izrazito racionalizirano, ta duhovnost bazira se na emocijama (i suvremeni uspon populizma upravo se temelji na emocijama koje su zanemarene u racionalnom društvenom i političkom diskursu). U protestantskom, a vjerujem i u karizmatskom katoličkom kontekstu, slušanje i sudjelovanje u toj glazbi nerijetko biva praćeno onime što se naziva „izlijevanje Duha Svetoga“, osjećajima istovremenoga mira, ushićenosti, ali i popratnih znakova, kaže se, Božje prisutnosti – padanjem, govorenjem u jezicima, „čudesnim izlječenjima“ itd. Ta glazba i te riječi, slobodno možemo reći, mantrička je – dovode sudionika u posebna stanja. Mantrički aspekt bogoštovlja nije nov, imamo ga i u institucionalnim religijama, poput molitve krunice, litanijama, neprestanog ponavljanja istih riječi pjesama. No, ovaj mantrički aspekt u suvremenoj kršćanskoj glazbi je naglašeno emocionalan.
  4. Duhovnost koju proizvodi suvremena kršćanska glazba izrazito je transdenominacijska, što je u ovom nizanju njezinih obilježja vrlo pozitivna vrijednost. Da povučemo paralelu, izraziti poklonik takve duhovnosti na popisu stanovništva potpadat će pod rubriku „ostalih kršćana“. U angloameričkom kontekstu, teško ćete saznati je li autor ove ili one kršćanske pjesme baptist, episkopalac, pentekostalac, budući da i oni, ali i poklonici takve duhovnosti sebe razumiju kao kršćani, a ne kao pripadnici pojedine konfesije. Oko takve glazbe i duhovnosti okupljaju se svi vjernici te se pozivaju svi vjernici. Stoga je zanimljivo, u našem hrvatskom maksimirskom kontekstu, istražiti koliko se protestanata i katolika koji su zdušno pjevali te pjesme, međusobno prepoznaju kao braća i sestre ili baš isti ti u svojem svakodnevnom životu imaju međusobni zazor. I kod nas ta glazba okuplja i protestante i katolike, ali oko čega i za što?
  5. Duhovnost koju proizvodi suvremena kršćanska glazba gradi čvrste zidove između vjernika i svijeta. Iako se ne da eksplicitno uvidjeti u riječima tekstova, glazba s takvom duhovnošću proizvodi sektaški mentalitet. Ako smo tu Otac, Isus, Duh Sveti i ja, kao i jedinstvo, ushit i istoumlje koje doživljavam sa sudrugovima u takvoj duhovnosti, svijetu oko mene želim isto to prenijeti. No, teško to ide, teško se ljudi oko mene mogu u takvoj duhovnosti Sve što tada mogu činiti je da molim za njih i upozoravati ih na grešni i neispunjeni život koji vode, a vode ga jer ne mogu doživjeti izravno iskustvo Boga. Također, iako ne eksplicitno, takva duhovnost odgaja da izvan Boga i izravnog i emocionalnog iskustva s njim ne samo da nema smisla života, nego nema moralnih ni drugih vrednota. (Banalan primjer, razlog zbog koje zajednice koje su oslonjene na takvu duhovnost imaju najveću fluktuaciju svojih vjernika, upravo se nalazi u činjenici da vjernici, kada počnu živjeti svoje svakodnevne živote, uviđaju da ljudi „u svijetu“ nisu nužno niti nemoralni niti nepošteni, da „svjetovna“ glazba, pa i ona „najsvjetovnija“ ima u sebi toliko pozitivnih vrednota, u što su oni bili uvjereni u takvoj duhovnosti. Posljedica: razočaranje crkvom, duhovnošću, a počesto i Bogom kojega tu najčešće niti nema, već najčešće predstavlja samo sliku mojih neispunjenih potreba).
  6. Duhovnost koju proizvodi suvremena kršćanska glazba obilježena je jezikom koji je posve odvojen od stvarnosti. Ima u toj glazbi dosta gnosticizma. Drugim riječima, jezik koji se koristi i stav prema životu koji se zadobiva putem toga jezika odiše posebnim spoznajama ili doživljajima Boga što su rezervirani samo za odabrane, tj. za one koji dožive „izljeve Duha“ ili pak dožive emocionalno ispunjenje koje potom poistovjećuju s duhovnim. Iz tog emocionalnog (teško se on može nazvati mističnim) doživljaja mjeri se svijet, kao i iskustvo Boga. Duhovnost koja se tu proizvodi, već smo spomenuli, nema konkretnog odnosa sa stvarnošću. Isus koji „premješta planine“, premješta ih u duhovnome smislu, čineći sudionika u tom doživljaju nepobjedivim, sigurnim u svoju vjeru. Tu nema mjesta sumnji, tu nema mjesta gledanju u stvarnost koja vrlo često pobija svemoć Boga, njegovu suverenost, sučelice svim patnjama koje nas okružuju. Tu nema mjesta postavljanju pitanja, traženju ili onome što sami psalmisti neprestano koriste – krik optužbe Boga. Ovaj suvremeni jezik je jeftin, plitak, zapravo ništa ne košta i ne traži, osim potpune duhovne posvećenosti Bogu koja najčešće skončava u preziru prema svijetu. Taj nam svijet pak postavlja pitanja koja nam ne dopušta nevini smiraj duše. U tome smislu, suvremena duhovnost vrlo često je puno bolje oslikana i daje složenije odgovore na stvarnost u posve sekularnoj glazbi i sekularnim glazbenicima, primjerice Nicku Caveu, Bruceu Springsteenu ili da se spustimo na domaći teren, Damiru Urbanu.
  7. Duhovnost koju proizvodi suvremena kršćanska glazba u sebi nema niti patnje niti muke. Ne smatram da je nužno uvoditi patnju i muku gdje je ne bi trebalo biti, no susret s Bogom neminovno je vezan uz proturječja koja nam bivaju očita u savršenstvu Boga i patnji koja nas okružuje. Ta proturječja su neodgovorena pitanja koja se ne smiju zaobilaziti. Slavljenje Boga nužno za sobom povlači „krik i bijes“. No, poprilično je lako zaključiti zašto toga nema – ta duhovnost je, kako smo već naveli, nastala u bogatom, zapadnom društvu koje se više od svega plaši bolesti i smrti. Pogledajmo samo kampanje za zdravlje, dugovječnost, ljepotu… i uvidjet ćemo da je duhovnost naprosto slijedila društveni i ekonomski kontekst u kojemu je nastala. Ima tu mnogo elemenata onoga što se naziva prosperity Gospel (evanđelje blagostanja) koje je sve utjecajnije i u hrvatskom kontekstu. Vjera u Boga, naime, za sobom povlači blagostanje, kako zdravstveno, tako i ekonomsko i društveno. I takvo evanđelje zatvara oči pred patnjom u svijetu, bježeći u nepregledne Božje poljane koje nas odvajaju od te stvarnosti.

Supkultura kao mjera kršćanstva

Dakle, gdje smo i gdje ćemo biti s takvom duhovnošću? Procjene nekih komentatora da je ovo nastavak upliva „klerikalnih“ vrijednosti u društvo samo je donekle točna. Naime, one nisu nit’ klerikalne, nit’ su one po svoje sadržaju političke. Na Maksimiru, pažljivo sam poslušao, nije bilo niti jednoga spomena o društvenim/političkim agendama koje bi trebale proizaći iz toga događaja. No, u tome i jest (skriveni) problem. Naime, ovakva duhovnost gradi određenu vrstu snažne supkulture koja je u nas prisutna već neko vrijeme. Vjernici, za svoj svakodnevni život, skoro pa uopće ne moraju biti izloženi bilo kakvom sadržaju osim „kršćanskom“. Imamo kršćansku televiziju, kršćanski radio, kršćanske izdavače knjiga, redovita okupljanja (molitvenih) zajednica koje, između ostaloga, stvaraju snažne društvene veze kokve vrlo često postanu jedini društveni prostor druženja vjernika, a sada imamo i kršćansku glazbu koja može zadovoljiti svačiji vjernički ukus. Potpuno smo okruženi vjerskim sadržajem, ako to želimo.

Na društvenom i političkom planu, ta supkulturna, čak i sektaška duhovnost koja čitav sadržaj svojega vjerničkog života ima isključivo unutar vjerskoga kruga, teško se miri s pluralizmom u kojemu žive naša društva i političke zajednice. Ta duhovnost, iako ima namjeru nadilaziti (samo i isključivo denominacijske) granice, jasno crta zidove između svetog i profanog, a profano je sve ono što ne pripada skupu uvjerenja pripadnika te duhovnosti. Nadalje, takva supkulturna i sektaška duhovnost, mnoga su istraživanja pokazala, u društvenom i političkom smislu izrazito su desnoga društvenog i političkog opredjeljenja. Čak ne toliko niti umjerenog konzervativnog, već ultrakonzervativnog. Ta duhovnost gaji snažne osjećaje, snažan osjećaj pripadnosti i snažan osjećaj poslanja grešnome svijetu koji „tek treba upoznati Boga“. A Bog, osim osjećaja pripadanja i emocija, također je i skup vrijednosti koje streme prema stabilnosti, učvršćivanju identiteta i granica između „nas“ i „njih“. Pripadanje Bogu nužno se veže uz pripadnost obitelji, zajednici istoga mišljenja/vjere, a društvene i političke opcije koje zagovaraju takve identitete upravo su vrlo konzervativne – kod njih nema fluidnih identiteta, dolaska do rješenja putem (kompromisnog) dijaloga na društvenom planu, već samo snažnih, dobro utvrđenih identiteta, s jasnim skupom moralnih uvjerenja i pravila. Naravno, ovime ne želimo reći da svi pripadnici te duhovnosti imaju jasno definirane desne društvene i političke stavove, no, takva duhovnost ili proizvodi takve stavove ili pak od vjernika stvara apolitične i adruštvene građane. Ovi potonji potom svoju vjeru koriste za odmak od bilo kakvih društvenih angažmana, čime se onda povratno postavlja pitanje kakvo je to razumijevanje vjere koja u svojoj srži nema želju za onime što psalmisti navode kao čežnju za Bogom koji će onima marginaliziranima konačno donijeti svoju pravdu? Apolitičnost najčešće skončava u prešutnoj legitimaciji režima vladanja koji marginaliziranima i drugačijima oduzimaju prava ili ih pak ugnjetavaju.

Protestantizacija katoličanstva?

I, na kraju, potrebno je osvrnuti se i na neke od komentara malo konzervativnijega dijela naše vjernike javnosti i medija koji tvrde da je ovdje, na Maksimiru, na djelu protestantizacija kršćanstva. Jest, svakako jest, i to ne prešutna već voljna i spremna. No u tome ne treba vidjeti veliki problem. Važne su i dugotrajne veze međusobnog utjecaja protestantizma na katoličanstvo i obratno. Uzmimo samo primjer katekizama – Lutherova želja za vjerskim obrazovanjem svih vjernika, budući da je proglasio „svećenstvo svih vjernika“, dovela je do masovnog stvaranja i raspačavanja katekizama. Vrlo brzo, unutar jednoga stoljeća, katekizme je preuzela i Katolička crkva, uvidjevši veliku korist od njih te su ostali do dana današnjega. Da spustimo to na domaći kontekst. Nije tajna da su se važne osobe u hrvatskom karizmatskom pokretu, poput Zvjezdana Linića, u svojim začecima obilato obrazovale upravo pentekostalnom literaturom kako bi pronašli metode, načine i sadržaje karizmatskoga djelovanja. Protestantizacija sama po sebi nije problem, dapače, treba je još i više, kao i utjecaja katoličanstva na naš protestantizam, ali i međusobnog dijaloga. Doduše, nisam siguran da će taj transdenominacijski aspekt ovakve duhovnosti imalo utjecati na ekumenski dijalog i međusobno obogaćivanje. Dijalog koji se u nas vodi, a tiče se različitih kršćanskih konfesija, najčešće se svodi na suradnju oko imenovanja i angažmana „protiv“ – društva i politike koje ne promiču „kršćanske vrijednosti“, a skoro isključivo se tiču moralnih pitanja. Istovremeno se da iščitati međusobni prezir ili tek međusobno omalovažavanje zbog načina vjerovanja zajednica koje se okupljaju oko zajedničkoga neprijatelja.

Problem „protestantizacije“ predstavlja ono što se preuzima od nekih frakcija protestanata – u ovom našem slučaju, pretvaranja kršćanstva u supkulturu koje Isusa, Duha Svetoga, crkvu… čitav svijet (i vjernike i ateiste i drugačije vjernike) više ne promatra kao mjesto Božjega boravka, kao „njegov svijet“, kao mjesto od kojega treba učiniti da bude više pravedno, više milosrdno, posebno prema onima „najmanjima“. Također, ne i najmanje važno, kao „svijet“ od kojega treba učiti duhovnosti i vjeri.

I za kraj, srce Isusovo i srce domovinsko

I na kraju, koncert je završio s pjesmom „Dajem ti srce, zemljo mila“. Čitav koncert srce se davalo Isusu, Duhu Svetome, Bogu (čak ne niti crkvi!), što se, prema koncepciji samoga koncerta i njegovim grand finalom s Doris Dragović, izjednačava s davanjem srca domovini. Zanimljivo je naime vidjeti da se neprestano naglašava kako je ova duhovnost putem pjesama biblijska i zbog toga okuplja sve denominacije. Otkud na biblijskome štovanju predaja srca domovini, nije nam jasno, no ta kombinacija karizmatizma i nacionalizma posve je nov moment inkulturacije suvremene kršćanske duhovnosti u hrvatski kontekst i zaslužuje posebnu analizu.


Zoran Grozdanov, polis.ba