DUHOVI: Od zemaljskoga Isusa do uskrsnuloga Krista

Ne znam jeste li ikada razmišljali o tome kako je bilo moguće da jedan nepoznati mladi čovjek koji je javno djelovao u zabačenoj pokrajini Rimskog Carstva dvije ili tri godine i zatim kao zločinac smaknut na križu, kako je bilo moguće da se nakon njegove smrti već dvije tisuće godina ljudi okupljaju u njegovo ime. Takav neobičan fenomen mora imati svoj razlog. Pokušajmo ga barem donekle objasniti.

Razmišljajući o odnosu između Isusa i prvih učenika – apostola, skloni smo previdjeti jednu ključnu činjenicu: odnos prvih učenika prema Isusu Kristu doživio je bolnu ali nužnu promjenu. Apostoli su bili duboko dirnuti Isusovom pojavom i nastupom. Prihvatili su, bez oklijevanja, njegov poziv i spremno pošli za njim. Tijekom zajedničkog druženja imali su priliku sve dublje upoznati svoga Učitelja. Isusova osoba u svojoj poniznoj i nenadmašnoj ljudskosti bila je za njih veliko svjetlo. Isus je postao središte njihova života. Bili su očevidci njegova propovijedanja i čudesnih djela, osjetili silinu ižaravanja njegove božanske ljubavi. Odjednom se sve promijenilo. Isus je izdan, uhićen, procesuiran, osuđen na smrt i okrutno razapet. Nije nam moguće zamisliti dubinu očajanja i utučenosti prvih učenika u tim trenutcima. Učitelj koji im je značio sve u životu, sada je nasilno uklonjen.

I kada se činilo da je sve nepovratno izgubljeno, velika i neočekivana radost: „Što tražite Živoga među mrtvima“ (Lk 24,5). Raspeti je Isus živ! Evanđeljâ nam opisuju poslijeuskrsna ukazanja i susrete učenika s Isusom Kristom prisutnim u Duhu. Opet je s njima, ali na jedan drugačiji način nego za vrijeme zemaljskoga života. Njegov lik iščezava i opet se pojavljuje. Naposljetku, slijedi događaj Uzašašća kada se prvi učenici moraju zauvijek rastati od Isusova fizičkog lika. Ali sada opet doživljavaju nešto sasvim novo, neprotumačivo, neopisivo. Uskrsnuli Krist nastavlja ih i dalje voditi, poučavati i nadahnjivati. Kristov Duh sada živi u njima.

Mnogi misle da sve to skupa zvuči „bajkovito“ i utješno, ali daleko od stvarnosti i raširenog osjećaja Božje odsutnosti. Isus pripada prošlosti. Dao nam je primjer sebedarne ljubavi. On je uzor humanosti, zaključit će.

Za vrijeme svoga zemaljskog poslanja Isus je bio ograničen uvjetima ljudske povijesne egzistencije. Radikalna transformacija nakon uskrsnuća oslobodila je njegovo ljudsko stanje prostorno-vremenske ograničenosti. Sada nazočan u Duhu može utjecati na živote ljudi stvarajući novo zajedništvo između ljudi i Boga

Međutim, Evanđelja tvrde da to nije sve. Isus je uoči svoje smrti obećao da će opet doći i ostati sa svojim učenicima sve do kraja vremena: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama“ (Iv 14,18). Za vrijeme svoga zemaljskog poslanja Isus je bio ograničen uvjetima ljudske povijesne egzistencije. Radikalna transformacija nakon uskrsnuća oslobodila je njegovo ljudsko stanje prostorno-vremenske ograničenosti. Sada nazočan u Duhu može utjecati na živote ljudi stvarajući novo zajedništvo između ljudi i Boga. Apostol Pavao izričito govori o duhovnom tijelu: „Ima tjelesa nebeskih i tjelesa zemaljskih, ali drugi je sjaj nebeskih, a drugi zemaljskih“ (1 Kor 15,40).

Isus ispunja svoje obećanje da će opet k nama doći na dva načina, jedan je unutarnji i nevidljiv, a drugi vanjski i vidljiv. Najprije, to čini šaljući nam Duha Svetoga: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati u pamet sve što vam ja rekoh“ (Iv 14,26). Duh Sveti je, ističe Evanđelist Ivan, način/modus prisutnosti Krista tijekom povijesti svijeta. On nas stavlja u osobni odnos s raspetim i uskrsnulim Kristom. Duh Sveti je neposrednost našeg odnosa s Kristom. Sveti Augustin zato govori o Kristu kao „unutarnjem učitelju“ (magister interior) koji stupa u subjektivnu svijest vjernika.

Drugi način Isusove duhovne prisutnosti vezan je uz zajednicu vjernika. Uskrsnuli Krist u njoj zadobiva „vanjski lik“. Isus živi i djeluje u Crkvi kao uskrsnuli Gospodin. To je središte iz kojega živi naša vjera. Oni koji su povjerovali u Isusa i sebe smatraju braćom i sestrama dolaze u zajednicu vjernika koja ih poznaje i prihvaća onako kako je to Isus želio. Vrhunac Kristova uprisutnjenja sama sebe slavimo u euharistiji. Toma Akvinski na jednom mjestu ističe da uskraćivanje Kristove fizičke prisutnosti otvara mogućnost da uskrsnuli Gospodin vjernicima može biti i iznutra blizu. Upravo u uskraćivanju tjelesne Kristove prisutnosti leži preduvjet za produbljenu pneumatsku prisutnost. U riječi naviještenja, u slavljenju sakramenata, ali i u drugome koji trpi nevolje, Krist dolazi blizu.

Možda nitko kao Apostol Pavao nije iskustveno doživio i shvatio dalekosežne posljedice Kristove pneumatske prisutnosti. Njegove poslanice dokumentiraju za sva kasnija vremena odlučujući skok ili proboj u kršćanskoj svijesti. Kršćanstvo ne živi više od susreta s povijesnom osobom Isusa, kao što su to činili prvi njegovi sljedbenici. Za njega se Kristova prisutnost sada ostvaruje u prisutnosti njegova Duha. Nema sumnje da je za Apostola Pavla Isusovo uskrsnuće stvarni, povijesni događaj (usp. 1 Kor 5,1-2), ali, za razliku od nas danas, on jedva da se zanima za uskrsnuće kao čisto povijesni događaj. Značenje uskrsnuća leži isključivo u trajnim, sadašnjim, iskustvenim učincima Kristova uskrsnuća. Uskrsnuće je nazočnost Krista i njegovo trajno uprisutnjenje koje omogućuje stanovanje Duha Kristova u ljudima. U Pavlovim poslanicama uvijek se ponavlja jedan izraz: „u Kristu“ (usp. 1 Kor 12; 16,24; Rim 8,1; 16,9; Fil 4,3; Kol 2,6). Na osobit način Pavlova izjava: „Ne živim ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20) potvrđuje ono odlučujuće u kršćanskom odnosu prema Kristu: biti kršćanin znači ući u živo, životno „stanovanje“ u Kristu. Prisutnost Duha Kristova sada postaje egzistencijalni stav. Ako smo kršteni, nismo više „ispred“ Krista, nego „u Kristu“, njemu pritjelovljeni. Milosni darovi (karizme) i plodovi Duha svjedoče o „snazi odozgor“ koja ispunja vjernike. Tako je apostol Pavao odgovorio na odlučujuće pitanje: na koji način Krist i njegovo povijesno-spasenjsko značenje ostaje prisutno u svijetu sve do danas.

Bez ulaska Duha Svetoga, Duha Kristova u vrijeme i ljudsku nutrinu, nije moguće da svaki vjernik danas egzistencijalno susretne živoga Isusa u Duhu. Događaj Duhova čas je rođenja kršćanske vjere kao ‘bitka u Kristu’. Prije Duhova Krist je stajao ‘pred’ učenicima. Kroz duhovski događaj odnos se mijenja. On im je sada postao ‘unutarnjim’; ranije su stajali ispred Krista, sada su bili u Kristu; ranije su govorili o njemu, a sada govore iz njega

Bez ulaska Duha Svetoga, Duha Kristova u vrijeme i ljudsku nutrinu, nije moguće da svaki vjernik danas egzistencijalno susretne živoga Isusa u Duhu. Događaj Duhova čas je rođenja kršćanske vjere kao „bitka u Kristu“. Prije Duhova Krist je stajao „pred“ učenicima. Kroz duhovski događaj odnos se mijenja. On im je sada postao „unutarnjim“; ranije su stajali ispred Krista, sada su bili u Kristu; ranije su govorili o njemu, a sada govore iz njega (Romano Guardini). Duhovsko-zbiljski Krist postaje unutarnja moć, moć koja može ući u stvoreni bitak, u vjerniku biti, djelovati, živjeti. U ovom svjetlu valja shvatiti i poziv na nasljedovanje Krista. Dok je nasljedovanje u evanđeljima našlo svoju odnosnu točku u zemaljskom Isusu, poslijeuskrsno ima svoju odnosnu točku u Duhu Svetom koji je Duh Kristov i djeluje u kršćanskoj nutrini. I tek iz nje vjernik u punom i pravom smislu ostvaruje Isusov nalog.

U vremenu kad su mnogi „kršćani bez Krista“ i kada se postavlja pitanje kako učiniti Krista „relevantnim“ za moderne ljude i moderni svijet, ne trebamo biti zaokupljeni isključivo povijesnim likom Isusa. Zacijelo, bitno je pokazati kako je povijesni Isus dovodio u pitanje religijske i društvene pretpostavke svoga doba svrstavajući se uz siromašne, ali takav pristup koliko god je plodonosan nije dovoljan. Događaj Duhova poziva na susret s Kristom kao sa živom, aktivnom silom u nama samima, u sadašnjem trenutku. Moramo poći dalje i otkriti unutarnjeg Krista. Umjesto da tek „slijedimo“ Krista, ili „vjerujemo“ u Krista, mi tada postajemo Krist (usp. Cyprian Smith, Put paradoksa, str. 95). Razmatrajući susret Marije Magdalene s uskrsnulim Isusom (usp. Iv 20,11-17), papa Grgur Veliki lijepo reče: „Ona ga je naime tražila izvanjski, a on ju je poučio da ga traži nutarnje.“

Anđelko Domazet