DUHOVI | Od skupine ustrašenih do zajednice Isusovih svjedoka

Svetkovinom Duhova slavimo važne tajne vjere: završnu objavu, konačno očitovanje trojednoga Boga kao Duha, objavu Boga u duhovnim darovima (duha velikodušnosti i strpljivosti, uzdržljivosti i praštanja…) koje Bog izobilno «izlijeva», poklanja svakome čovjeku, ponajprije duha istine i duha slobode; na Duhove, također, slavimo rađanje Crkve, spominjemo se jeruzalemske skupine učenika koja se nakon Isusova razapinjanja i smrti zavukla u svoj strah, i koja govori samo sebi razumljivim jezikom, a onda je uskrsli Gospodin ohrabruje da raskine okove prestrašenosti, iziđe u javnost, pred ljude, pred malene, pred vrhovništva i vlasti za malene, da postane «svjetskom», «katoličkom», sveopćom Crkvom, da počne govoriti jezikom ljubavi svih naroda i ljudi.

Kada pak kažemo Duh Sveti, onda to nije nikakva zasebna veličina odvojena od Boga, nego upravo onako kako su od davnina Duh predstavlja: kao Božja svjetlost, kao sunčeva zraka, kao neodvojivi dio jednoga te istoga božanskoga života. Bog je Duh, i samo u Duhu imamo pristup k Bogu. Kršćani uz to vjeruju da se definitivna objava Boga Duha događa po povijesnom čovjeku Isusu, te da čovjek, svatko od nas, ima zajamčen pristup Bogu u Duhu po Isusu, po Isusovim riječima (evanđelju) i praksi.

Sve ovo govorimo jer su neki u kršćanstvu skloni zamagljivati Boga i o Božjem Duhu govoriti mistificirajući objavu ili privatizirajući vjeru ili svodeći je na neku spiritističku magiju. Slike za Božjega Duha, koje navodi Biblija, a u Novom zavjetu o tome najviše piše evanđelist Luka (evanđelisti Marko i Matej i ne spominju događaj Duhova, Evanđelist Ivan darivanje Duha veže za sam dan Isusova uskrsnuća): poput vjetra, ognja, plamenih jezika, bijeloga goluba, samo su ljudske slike. Kada kažemo «samo», onda mislimo da te slike nisu nipošto nebitne, niti beznačajne, naprotiv, nego da su ipak samo ljudski način kako vjernici posreduju svoje iskustvo vjere. Bog je uvijek veći od nas i svih naših skica i slika. U Svetom pismu i stoji za Duha da je «poput šuma s neba», «poput plamenih jezika», «kao golubica», svi ti poput i kao kažu da se Božji Duh ne može bez ostatka poistovjetiti s ljudskim iskustvenim predodžbama.

Božji Duh za kršćane je uvijek Očev i Isusov duh. Očito je to iz Ivanova evanđelja i to toliko da Ivan slikovito govori o tome kako Isus «puše» svoga duha u svoje učenike. Uplašene učenike Isus prodahnjuje, produhovljuje svojim dahom, svojim Duhom. U tom ima nešto silno oslobađajuće i ohrabrujuće. Kad god u vjeri pomislimo ili zazovemo Isusa, njegov Duh, mi se opuštamo; i naše vlastito tijelo ulazi u mir; naš se ljudski duh hoće protegnuti u blagosti povrh i izvan trenutnih svezanosti, nervoza i tjeskoba.

Nužno je naglasiti da je Bog jedino duhovno prisutan među nama i u nama, da je Isus prisutan svojim Duhom Braniteljem, Advokatom i Tješiteljem. Taj Duh unosi ne estatički nemir nezajažljiva duhovnjaštva niti mir sebične lijenosti, nego mir aktivne dobrote i neumorna plemenita zalaganja za radost bližnjih.

Božji Duh od ljudi čini priznavaoce i svjedoke Božje dobrote. Oslobađa ih mračnog propovjedništva Božje kazne. Isusov Duh donosi oslobađajuću istinu, jer je Isus bio navjestitelj istinske slobode od unutarnjih ili vanjskih privida i prisila, od laži i robovanja. Tko se uputi za Isusom, tko sluša Isusa, osjetit će njegov duh kao branitelja i odvjetnika, tješitelja i nepokolebljiva nadahnitelja bez obzira na prepreke. Bog nam se, zaključimo s Apostolom Pavlom, objavljuj u Duhu po Isusu Kristu.

Na Duhove slavimo i svetkovinu rađanja Kristove zajednice, Crkve. U Vjerovanju uz članak vjere u Duha Svetoga vezana je vjera (u) Crkvu, svetu i katoličku, zatim općinstvo svetih i oproštenje grijeha. Koliko je velikih istina ovdje kazano!?

Crkva se rađa iz Božjega Duha po nasljedovanju Isusa Krista. Izgrađuje kroz općinstvo svetih, što znači najprije kroz svetinje – riječ i kruh, kroz otajstva, sakramente, kroz tajnu euharistije i krštenja (i pomirenja) koji su okupljališta (zbor/skupština) Isusovih učenika, jedinstvena prilika susreta ljudi s milosrdnim Bogom u Kristu te prilika molitve za opraštanje grijeha, za novi početak, zahvala za postajanje novim čovjekom, novom zajednicom. Tek na drugom mjestu općinstvo svetih odnosi se na svece (kanonizirane ili ne) kojih štovanje (ne klanjanje, jer klanjamo se samo Bogu) nije nužnost ni dužnost u vjeri, nego je «dobro i korisno» (Trident: bonum atque utile) u vjeri.

Općinstvo svetih ne zamjenjuje niti se smije brkati sa svetošću i katolicitetom Crkve. Svetost Crkve ne dolazi od ljudi, nego grešnim članovima Crkve svetost dolazi od Boga, Bog je svet, i od Isusova izabranja, on je Božji svetac. (Ne izabirete vi sebe, nego vas ja izabirem!) Katolicitet je zahtjev i zapovijed Božje volje, ne ljudske volje ili volje rimskoga ili nekoga drugoga biskupa, ne dakle neki institucionalni ili organizacijski sistem da se bolje i lakše ovlada narodima i politikom, društvom i svijetom, nego katolicitet označava Isusovo poslanje od Boga Oca da se svi ljudi spase kroz otpuštenje dugova, grijeha, i da je svim ljudima ponuđeno spasenje, novo rođenje.

Na Duhove više je nego znakovito da se ne govori o rađanju crkvene hijerarhije i institucije. I odlomci iz Ivanova evanđelja i Luka u Djelima apostolskim govore o maloj Isusovoj zajednici koja iz svoga straha i zaključanosti izlazi u javnost, u svijet, među ljude. Nema govora o zapetljavanju u funkcije i pozicije, časti i prelature, ni u kakve poslušnosti i pravne uredbe tko ima pravo pripadati ili ne pripadati Isusovoj zajednici. To će doći kasnije. Temeljna je, nužna je vjera u raspetoga i uskrsloga Isusa, u smislenost njegova puta; nužna je odluka da se ljubi na njegov način. Osnovno su riječ i molitva, kruh i aktualizirano spominjanje Isusovih riječi i djela i njihovo prenošenje, ostvarenje u svakodnevnici. Kristove zajednice braće i sestara čine Božji duhovni zavičaj, dom razumijevanja i ljubavi na svim ljudskim jezicima.

Najljepše su one male, gotovo kućne, obiteljske i prijateljske crkve u kojima se otvoreno prima vjera, velikodušno ugošćuju i Bog i ljudi, u kojima se pozorno sluša Božja i ljudska riječ, u kojima se sjeća Isusa i čezne željom za obraćenjem, za puninom života; najljepše su one crkve u kojima nema izbjegavanja javnosti ni javnoga svjedočenja istine, u kojima nema zavlačenja po mračnim zakucima, nikakva spletkarenja, zavisti i tajnih poslova; najljepše su one crkve u kojima nema izdvajanja i takmičenja, paradiranja pameću, obredima i strukturama, nego se jednodušno slavi, moli i zahvaljuje Bogu za život, za Isusa, za bližnje i daljnje, za uzajamno nošenje tereta života. «Jer, Crkva obično nije ondje gdje se organizira, reformira, upravlja i vlada, nego u onima koji jednostavno vjeruju te u njoj primaju dar vjere koja im daje život. Samo onaj koji je, bez obzira na promjene njezinih služitelja i njenih oblika, osjetio kako Crkva ljude uzdiže i pruža im zavičaj i nadu – bolje reći, zavičaj koji jest nada: put u vječni život – samo onaj zna koji je to iskusio, zna što je Crkva, jučer i danas» (J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, 320).

Fra Ivan Šarčević