Duhovi nasuprot babilonskoj kuli oholog jedinstva

Post 11,1-9; Iv 7,37-39

Poznata nam je biblijska priča o babilonskoj kuli, koja se uspoređuje s događajem Duhova. Kao djeca zamišljali smo tu ogromnu građevinu (ziggurat) kako se stepeničasto penje u visine. Ljudi su se odlučili popeti do Boga, u Božje prostore. Poučavani smo da su takve građevine, kao npr. i piramide, gradili robovi, da su bili manje vrijedni od opeka i od tornja (radnik je mogao poginuti, ali se cigla nije smjela razbiti). Osim kule do neba, ljudi su, piše, htjeli «sebi pribaviti ime». O čemu se zapravo radi?

Babilonskom kulom se predočava ljudsko nastojanje da se stigne do Božjega doma, da se uzurpira Božje mjesto, da se koristi Boga za svoje ciljeve. Najmračnije zlo je «uposliti» Boga da ostvaruje naše želje i planove. Najgora perverzija je uništavanja ljudi s Božjim imenom na usnama: od pedofilskog zločina do ratova, progona i ubijanja. Babilonska kula slika je najtežeg grijeha protiv Boga i ljudi: sebepobožanstvenjenja.

Ono što Biblija kaže i što vjera uči jest da Bog ima inicijativu, on se objavljuje i dolazi ususret ljudima. A svako oholo presizanje na Božje mjesto, svaki umišljaj da se raspolaže Bogom, uvijek i bez izuzetka, završava tragično i uz velike katastrofe.

Slično je i s imenom. Čovjek sam sebi ne daje niti pribavlja ime. Bog daje čovjeku riječ, jezik i ime. Biblijska priča o stvaranju svijeta kaže da Bog privodi živa stvorenja da ih čovjek imenuje. Ništa, dakle, čovjek ne radi i ne može bez Boga.

Osim perverznog odnosa prema Bogu, babilonska kula predstavlja teški grijeh prema ljudima. Manja skupina ljudi zlostavlja i ugnjetava masu siromašnih, čini ih robovima koji za njih moraju raditi. Osim toga želi se osigurati u kuli, izolirati i ograditi od drugih. Ta manjina nastoji si pribaviti sve, ne ovisiti ni o komu, ni s kime se susretati niti miješati. Želi ostvariti jedinstvo i uživanje povlaštene nekolicine.

Zacijelo imamo iskustvo raznih jedinstava, posebno bez Boga i bez morala. U komunističkom sistemu naglašavalo se jedinstvo pod jednom partijom, kušalo se poništiti ne samo klasne nego i vjerske i nacionalne razlike, razlike mišljenja i uvjerenja. Danas se opet traži jedinstvo, pogotovo nacionalističko, i danas pod jednom partijom. I vjerski, crkveni poglavari kukaju često što nema jedinstva, a najčešće je to političko jednoumlje istomišljenika, a ne jedinstvo u vjeri u Isusa Krista. Što se više ugoni u tor i jedinstvo Prokrustove postelje, to se više ljudi raspršuju i bježe iz zatvora. Što više slijepe poslušnosti, to više agresivnih, nezrelih, neslobodnih ljudi i vjernika.

Ljudski projekti jedinstva bez Boga ili u lažnoj pobožnosti s Bogom u pozadini imaju nezajažljivu potrebu za moću, slijepu sebičnost (čuli smo: sebi načiniti grad, sebi pribaviti ime). I ovih dana čujemo uzvike: Samo nas jedinstvo spašava (Samo sloga…), Samo kad smo ujedinjeni možemo sve. Takvo jedinstvo zapravo znači pogubnu isključivost, poziv na bojovnost, na izolaciju od drugih i od svijeta. Mnoge obitelji, zajednice, narodi, nažalost, žive sebično i mrzilačko jedinstvo, «izvan svijeta», umišljeni u svoju veličinu i nadmoć, u otporu prema susjedima i različitima.

Bog ne dopušta takvo jedinstvo, nego urušava kulu, brka jezike, raspršuje ljude. Babilon postaje metafora sebepobožanstvenjenja ali i izolacije, tragičnog nerazumijevanja. «Brkajući jezik Bog čovjeka ne kažnjava već ga zapravo spašava od njega samoga: otvara prostor za različitost, za slobodu, za proročku kritiku» (B. Velčić).

Glavna poruka Duhova jest da ono što govore Isusovi učenici razumiju i govore svi: Židovi, Grci, Rimljani, Talijani, Hrvati, Srbi, Bošnjaci… Nažalost, mnogi crkveni ljudi, svećenici, vjernici, govore nerazumljivo, magijom i čaranjem, jezikom polubogova. Jezik Duhova je jednostavni jezika prihvaćanja drugih kao Božje djece, jezik sveopćeg bratstva i sestrinstva

U pozadini babilonske oholosti skriva se strah od drugoga, od drugog mišljenja, od slobode, na koncu strah od Boga, najveće razlike i Tvorca svih razlika. Gdje je strah, ondje se rađa želja da se sve zna, sve kontrolira i svime ovlada. U pozadini babilonskih projekata stoje perverzni ljudi, razna samoustoličena i samoproglašena božanstva (od kućnih do crkvenih i svjetskih bogova), koji ustvari i kad se suoče s nemoću, ne obraćaju se, nego i dalje tvrdokorno optužuju druge, i svoje «jedinstvo» sunovraćuju u propast.

Bog, međutim, vodi povijest k drukčijem jedinstvu, jedinstvu u dobroti i slobodi da ljudi Boga mogu i zanijekati i odbaciti. Bog ljubi sve pojedinačne razlike. Događaj Duhova koji opisuje Evanđelist Luka kao rađanje Crkve, rađanje Kristove zajednice učenika iz svih plemena i naroda, svetkovina je razlika, suprotnost babilonskoj kuli nasilnog jedinstva.

Isusovi učenici, prva kršćanska zajednica, na Duhove se našla zatvorena iako moli, kao i mi kad smo u obitelji, u kući, u crkvi na molitvi. Božji Duh, slikovito se predočava, u obliku plamenih jezika silazi na svakoga i od nas, oslobađa svakog od nas iz naših zatvora, od naših jezičnih prisila, jezičnih čistunstava i nerazumijevanja, od svih strahova zbog rasnih, kulturnih, vjerskih razlika.

Glavna poruka Duhova jest da ono što govore Isusovi učenici razumiju i govore svi: Židovi, Grci, Rimljani, Talijani, Hrvati, Srbi, Bošnjaci… Nažalost, mnogi crkveni ljudi, svećenici, vjernici, govore nerazumljivo, magijom i čaranjem, jezikom polubogova. Jezik Duhova je jednostavni jezik prihvaćanja drugih kao Božje djece, jezik sveopćeg bratstva i sestrinstva. Tko god se nekad zadesio u nekoj stranoj zemlji na misi, ako i nije poznavao jezik na kojem se slavila misa, osjetio je bratsko i sestarsko zajedništvo, jedinstvo u Isusu Kristu, u Bogu Stvoritelju svega. Isus je za nas ljudsko jedinstvo, utočište i sigurnost. On nam stiže s neba i vodi do neba, do Boga i do svakog čovjeka.

U našem vremenu novih ‘babilona’ i perverznog veličanja sebe, podivljalih posebnosti i razlika, vremenu politika i projekata koji traže od ljudi da se uvijek iznova osiguravaju u svoji etničkim i religijskim kulama i torovima, u vremenu kada nacionalizmi donose samo rušenja i propasti, potrebno je pronositi svijetom duh Isusa Krista: duh drukčije sigurnosti od one što je svijet daje, duh Isusova mira, zajedništva i praštanja.

Umjesto načela: Jedan teritorij, jedan narod, jedan vođa, jedno mišljenje; nasuprot lažnim širinama i kozmopolitizmima, otvorimo svoje zajednice – obiteljske, redovničke, crkvene, svoju župsku zajednicu kao Božji dom, kao dom braće i sestara u kojem će se svi osjećati dobrodošli, gdje će se ljudi rado skupljati na molitvu, gdje će biti osjetljivi i solidarni za potrebe malenih i siromašnih. Valja izgrađivati Kristovu zajednicu, Crkvu, kao materijalni dom, ali i kao Kristovu zajednicu koja je u pokretu, koja izlazi, ide u svijet, ususret ljudima; čiji članovi žive i rade u društvu s ljudima drugih vjera i narodnosti, koji se ne izoliraju od njih, nego, slobodni u svom dostojanstvu, prelaze etničke i religijske granice svjedočenjem Božje dobrote.

Kad nailazimo na patnje i muke, a one nas snađu i bez našega htijenja, kad ne uspijevamo odmah naći  ni utočišta ni mira, nikako ne bismo smjeli dati se zavesti od moćnih u neke kule i zidine, niti se zatvoriti u sebe, u svoje sebeljublje, gorčinu, izolirati se u samosažaljenju, nego valja uvijek ići među ljude. Ako se osjećamo žedni u pustinji ovoga svijeta, krenimo k Isusu izvoru vode žive. Ne zatvarajmo se u sebe, jer se u sebepobožanstvenjenju, u na sebe okrenutoj samoći gnijezde svakakve misli, bolesti, grijesi i mane. Susrećimo ljude, slušajmo ih, otvorimo se ljudima, budimo im gostoljubivi; idimo ljudima u susret, posebno potrebnima. Gradimo ljudsko bratstvo, njegujmo socijalnu osjetljivost, budimo posrednici Božje dobrote i Kristova duha – svjedoci njegova evanđelja gdje god jesmo pa do na kraj svijeta.

---

Fra Ivan Šarčević

---