Drama vjere Isusovih učenika

Imao je Isus različite učenike. I učenice. I svi su se oni, naročito na posljednjem ispitu prijateljstva – u njegovoj muci – različito ponijeli. O većini njih jedva što znamo, možemo samo nagađati. Prema evanđeljima većina se Isusovih učenika razbježala čim je počeo Isusov sudski proces. Najdosljednije su ostale žene, uz križ, uz grob. One su, među njima uvijek prva Marija Magdalena, i prve svjedokinje da je njihova rabija Bog uskrisio, da je raspeti živ.

Od posljednje večere do raspeća evanđelja posebno ističu dvojicu Isusovih učenika, Judu i Petra. I u svojim naracijama predstavljaju ih gotovo tipski. Juda je izdao, Petar zatajio Isusa. Juda je političar-vjernik, kako tvrde neki tumači. I nije sam takav. Većina je Isusovih učenika bilo sljedbenicima političke religije i očekivala je od Isusa da bude politički Mesija, nacionalno-vjerski osloboditelj svoga naroda od rimske okupacije. Juda je tipični primjer učenika političara koji se razočarava u svoga učitelja i prijatelja. On ne može podnijeti učiteljevu «nemoć». On Isusa hvata u nedosljednosti. Sjetimo se kako mu prigovara što žena iz Betanije troši tolike dragocjenosti na njega, na njega koji je učio da sva svoja dobra treba davati siromasima. Političar vjernik lažno se sablažnjava nad rasipanjem (ljubavlju!) drugih.

Političar-vjernik, Juda, poziva na univerzalne principe (M. Recalcati), na brojke, na novac. Za njega nisu važni pojedinci, konkretna ljudska lica, ni uosobljena ljubav. On priča o velikim ciljevima i u općenitim pojmovima. Njemu su važni uzvišeni povijesni projekti: nacionalno oslobođenje, čisti teritorij domovine, domoljublje, rodoljublje… On pojedince utapa u uloge za kolektiv, u nacionalno čistunska načela, u korisne i isplative brojke, pogotovo ako su pojedinci žrtve za nacionalnu stvar. Toj stvari i Isus i Bog trebaju služiti. Juda je naposljetku političar-vjernik i zato što mu ne predstavlja poteškoću promijeniti partiju, političku opciju. Od Isusova učenika i člana učeničke zajednice promeće se u njihova protivnika, izdajnika, odlazi Isusovim protivnicima, mijenja «stranku», posve suprotnu od prijašnje. Juda se ustvari ne mijenja: uvijek je bio u strahu za sebe, bojao se da ostane bez moći, bez novca, uvijek je potkradao zajedničko, trgovao ljudima, prodavao ih za obične sluge, za trideset srebrnjaka.

U vjeri naime nema jakih. Vjera je uvijek ljudska, malena i ranjiva. Sjetimo se da taj «junak» (Petar), koji je istrčavao i prije nego što je razmislio kakav je uistinu, zanijekao i sebe, i svoj jezik, i svoje podrijetlo i radikalno zatajio, odrekao se učitelja – i to ne pred nekim moćnicima i javnim sudištem, nego pred običnim sluškinjama i političkom služinčadi koji nisu imali neku vlast.

Petar je, s druge strane, tip lakomislena vjernika, nadmen, iako također vrlo strašljiv. Petar hoće vladati bez slušanja i bez služenja; hoće sve kontrolirati, sve znati, sve određivati. On i učitelju Isusu govori što treba činiti; npr. da ne bi smio ići u Jeruzalem… Petar je uvijek prvi, pa tako nedomišljeno i samouvjereno govori da je spreman za Isusom poći svuda, i u vatru i u vodu, a kad dođe prva kušnja, on se prvi i odmah pokoleba. Petar ne shvaća nijanse, nego je doslovan, luta iz ekstrema u ekstrem. Tako u svojoj bahatoj lakovjernosti najprije ne može podnijeti da mu itko čini dobro, da mu, na primjer, Isus pere noge, a onda traži da ga čitava opere.

Hvastavi i malovjerni Petar, baš je ljudski, jer ne uključuje svoju ljudsku uvjetovanost, lomnost i slabost. U vjeri naime nema jakih. Vjera je uvijek ljudska, malena i ranjiva. Sjetimo se da taj «junak», koji je istrčavao i prije nego što je razmislio kakav je uistinu, zanijekao i sebe, i svoj jezik, i svoje podrijetlo i radikalno zatajio, odrekao se učitelja – i to ne pred nekim moćnicima i javnim sudištem, nego pred običnim sluškinjama i političkom služinčadi koji nisu imali neku vlast. Ipak, ipak, lakovjerni i umišljeni Petar znao se pokajati, gorko zaplakati nad svojom bijedom i priznati učiteljevu veličinu, dok učenik Juda, usprkos tome što se pokajao, pao je u očaj, nikome više nije vjerovao, ni sebi, ni ljudima, i što je najtragičnije ni u Božju milost i mogućnost Božjeg bezuvjetnog opraštanja i novoga početka, osobnoga uskrsa i iz najgorega pakla. Umjesto da je digao ruke od sebe i predao se Božjem uskrsnom zahvatu, digao je ruku na sebe.

Velika zapreka za vjeru su izdaja i zataja učenika vjernika, ponašanja poput Jude i Petra, Petra prije pokajanja i obraćenja. Oba su samodovoljno umišljeni da su pravovjerni. Slični pravovjernici određuju crkvene i uopće vjerske zajednice. Doista, nigdje toliko izopačene vjere kao u sebeljubivih vjernika, nigdje toliko nedovršenih i nezrelih ljudi kao među duhovnicima, svećenicima, redovnicima. Kažemo nigdje, ne zato što takvih nigdje više nema, nego zato što se u Kristovoj zajednici očekuje najmanje licemjerja i korupcije, kao što se od policajaca ne očekuje da kradu i sudjeluju u kriminalu.

Ima još Isusovih učenika osim ove dvojice. Primjerice, dva Jakova; jedan od njih, onaj stariji, bit će glava jeruzalemske zajednice. Tu je i Ivan, ljubljeni učenik, kojega je Petar koristio da od Isusa sazna tajne, koji je, čini se, imao dobre veze i s velikim svećenikom pa je radoznaloga Petra vjerojatno i uveo u predvorje dvora velikoga svećenika. Tu su i žene, Isusove učenice, među njima razne Marije, koje su sigurno imale veće značenje, ali u muškoj kulturi kada su nastajala evanđelja, njihovo značenje se nije smjelo isticati. Tu su i zanimljiva dva Isusova učenika, Nikodem i Josip Arimatejac, koji imaju zapaženu ulogu pri ukopu i oko groba. Oni su različiti od Jude. Nisu bili politički vjernici, nego vjernici, Isusovi učenici u politici, čini se vijećnici i relativno imućni, bogati ljudi, ali solidarni s učiteljem.

Većina se Isusovih učenika, ne samo onih koje znamo po imenu, ne dakle samo dvanaestorica, uopće ne spominje za vrijeme Isusova procesa. Bilo je bez sumnje opasno biti prepoznat, pa su se ili skrivali ili razbježali.

Spašavamo se u zajedništvu koje nema interesa za dominacijom, vladanjem, ponižavanjem, dehumaniziranjem. Gozba prijateljstva, gozba je bezinteresne ljubavi, himan je zahvale za postojanje nekoga tko nas bezgranično ljubi do mjere gubitka samoga sebe.

Među obične Isusove učenike mogu se ubrojiti i ona dvojica o kojima piše samo Luka Evanđelist. Kleofa i još jedan kojemu Luka ne spominje ime. Oni su se nakon subotnje zabrane hodanja, prvoga dana u tjednu, dakle u našu nedjelju, na dan Isusova uskrsnuća, zaputili u Emaus, vjerojatno natrag u svoje mjesto odakle su krenuli za Isusom. Ova dva učenika, ponovimo, najobičnija su Isusova učenika. Nisu ni Juda ni Petar, ni Nikodem ni Arimatejac, jasno ni žene. Nezapaženi su, baš kao oni za koje primjenjujemo riječ «obični».

Ako su obični, to ne znači da ih sve ljudsko mimoilazi. Naprotiv. I u ovoj dvojici Isusovih učenika ogleda se drama i put vjere. Počinje slično svim ljudskim očekivanjima. Zapravo početak je u radikalnom razočaranju u sve, u ljude, u Isusa, u proroštvo i mesijanstvo, razočaranje u Boga jer je dopustio trijumf zla i takav skandalozan poraz pravednom Nazarećaninu. Ništa se ne uljepšava: kriza vjere je kraj, bijeg iz Jeruzalema i od križa kao vrhunac puta s Isusom. Kleofa i njegov drug napuštaju sve, vraćaju se u anonimnost svoga sela. No, već tu, na putu, dva su faktora važna: pismo i gozba, Biblija i euharistija. Iako slomljeni i skrhani, putnici su otvoreni i gostoljubivi da slušaju o svojoj vjeri kroz pismo, da se ponovno susretnu tekst objave i kontekst života. Onome komu se «srušio svijet» važno je ugostiti Isusa i to najprije u riječi, a onda u gozbi. Poraženi slušaju stranost Pisma, slušaju drukčija tumačenja od stranca Isusa.

Nema vjere bez slušanja. I to i onoga što nam se ne uklapa u sviknuto i onih riječi koje nas dovode u radikalne sumnje i pitanja. Slušaju se drukčija tumačenja, novi smislovi se otvaraju. Mijenjaju se perspektive u memoriji.

Međutim, ni riječi nisu sve, i kada su predivne, i onda kada srce gori od novih spoznaja i dalekih horizonata znanja i umnosti. Prepoznavanje Isusa događa se u «lomljenju kruha», u onome što predstavlja darivanje; u vjeri da se ne spašavam sam, da mi ljudi ne spašavamo jedni druge, nego da nam spasenje biva od samo Boga darovano kao lomljenje kruha, kao darovana ljubav koja ne isključuje ni slom na križu; spašavamo se u zajedništvu koje nema interesa za dominacijom, vladanjem, ponižavanjem, dehumaniziranjem. Gozba prijateljstva, gozba je bezinteresne ljubavi, himan je zahvale za postojanje nekoga tko nas bezgranično ljubi do mjere gubitka samoga sebe.

Kleofa i njegov drug su doista obični vjernici. I baš to što su obični pokazuje kakvi smo svi mi ljudi. Njih dvojica hoće zadržati trenutak prijateljskoga zajedništva za vječnost. Hoće Isusa zadržati, zaposjesti, hoće ljepotu prolaznosti pretvoriti u vječnost. Baš ljudski! Svi su Isusovi učenici u jednom isti, i Kleofa i Juda, i onaj nepoznati i Petar, svi hoće raspolagati učiteljem. Svi vjernici (i nevjernici ako baš hoće takvi da budu) isti su u tome što žele da Bog bude po njihovoj mjeri, da ga bude i ne bude po vlastitoj želji. Svi ljudi imaj želju da se obogotvore.

Drama vjere, put vjere dvojice emauskih putnika dosiže kulminaciju u trenutku iščeznuća lijepoga druženja, u prekidu gozbe ljubavi, onda kada nestaje «glavni svat», kada zaručnik, glavni sustolnik napušta feštu, kada se sve opet vraća u tvrdu svakodnevnicu, ispremještanu zavišću i mržnjama, lukavstvima i podmetanjima, moćnicima i lažljivcima, bolestima i patnjama. Otrježnjenje je to za nastavak bijega ili za povratak u mjesto odakle se pobjeglo, u situaciju poraza i među poražene sa svim njihovim slabostima i grijesima.

Put vjere nema kraja. Nema gotovih rješenja s Bogom, nema recepta za nasljedovanje Isusa. Vjera je sam put naprijed. Vjera u uskrsnuće je tihi pristanak na obasjanje odozgor, razumna nada da sve ovo postojanje ima smisla, da povrh svega ljubav ima smisla, naravno ne ljubav bez razuma i osobnoga razumijevanja, nikada bez samostalne i slobodne odluke. Čvrste odluke!

Toliko je različitih Isusovih učenika i učenica te nije uputno zalijepiti se samo za jednoga, za jednu ili samo neke. Juda i Petar, Kleofa i njegov drug, Nikodem i Magdalena nude nam se kao pozivi i putokazi da sami krenemo na put osobne vjere. Možda od križa, možda od praznoga groba, možda do vlastitog Emausa. Možda i mi začujemo slične riječi da ne tražimo živoga među mrtvima, da se ne bojimo ili da čujemo teški prijateljski ukor zašto smo tako «bezumni i srca spora» da vjerujemo što su drugi prije nas kazali, da smo tako tvrdoglavi za gubitke i poraze; ili možda i nama valja, poput učenika Tome, sunovratiti svoje sumnje u nečije rane, u nečije nepravde i nepravedni križ bližnjega da bismo povjerovali.

Put zrele vjere često kreće od poraza i razočaranja, od nemoći i nesnošljivih pitanja do oboljenja i raspuknuća duše, počinje često kao bijeg od križa svoga ili ispod križa tuđega, kao bijeg u sumnju i nevjeru, ali i kao gostoprimstvo tanane nade koja nam dolazi od drugdje!

---

Ivan Šarčević, polis.ba

---