Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Dan sjećanja
Otac će se iznervirati zbog onih koji opet ‘prigone’ s plastičnim ikebanama, duplim cvjetnim aranžmanima, pa će uvredljivo reći: ‘nisu ih pazili za života, a sad meću na njih tu silnu plastiku, ne daju im da dišu’. Nasmijat ću se toj njegovoj izjavi, iako znam da je u pravu. Ljubav se daje živima, mrtvima ne treba ništa, osim da ih se sjećamo
Bliži se Dan mrtvih. To je Dan kada svi negdje putuju. Naročito nas, koji smo raseljeni, vuče želja da obiđemo svoje pokojne i svoja rodna mjesta. Kupuju se cvjetni aranžmani, svijeće, lampinjoni, plastične krunice, gipsani anđelčići. Sve to uredno smještamo u auta, vučemo sa sobom preko nekoliko granica.
Kolone auta kreću put mjesnih groblja, kad stignemo, trebali bismo utješiti svoje mrtve, svojim dolaskom im dokazati da ih nismo zaboravili. Trebali bismo utješiti sebe. U zraku se osjeća svečanost kao da idemo na svadbu. Na sebi nosimo lijepa odijela, nikad se ne zna koga ćemo sresti. Treba ostaviti dojam na mrtve i na žive. Ranjivi smo, na licima nosimo sjenke prošlosti, nosimo svoje križeve, o kojima ne pričamo. Iza sebe ostavljamo zemlje u kojima živimo, brzo vozimo prema domovini, radujemo se susretima s prijateljima i rodbinom.
Groblja su iz godine u godinu sve veća, nas, koji dolazimo, sve je manje.
Kad stignemo u svoja rodna mjesta, povezat ćemo se sa svojim precima, plakati na njihovim grobovima, sjećat ćemo se istetoviranih ruku naših baka, koje su nas milovale po kosi, i riječi naših djedova, ako smo ih imali, ako nisu nestali u ratu. Popričat ćemo s našim pokojnim roditeljima ili našim ljubavima koje leže pod hladnom zemljom. Kad smo već stigli, posjetit ćemo i naše komšije, upaliti svijeću na njihovom grobu, zastati, sjetiti se zgoda i nezgoda, razvući usne u blagi osmijeh. Raspored njihovih grobova je sličan rasporedu njihovih kuća. Tko je bio komšija za života, taj je komšija i u vječnom životu.
Mjesno groblje, na kojem se nalaze moji preci i moj mlađi brat, nalazi se na kraju sela. Na njemu stoluje tišina, i uvijek piri blag vjetar. Osjeti se miris bilja, voska i sjete, koja te zapljusne čim prođeš kroz kapiju groblja. Taj dan groblje izgleda kao more u kojem se bibaju hrizanteme svih boja i veličina. Noću se pretvori u polje vatrenih cvjetova, koji trepere i razgone tamu na zemlji i u nama.
Bože, čemu toliko cvijeće taj jedan dan, pitam se!
Ljepotom se uvijek ublažavala bol. S cvijetom u kosi su djevojke prikrivale tjeskobu. Cvijeće je tu da nas opusti, ali i da nas upozori da je čak i ljepota prolazna, da i ona umire.
Naše mjesto, na sjeveru Bosne, je lijepo, tipično iseljeničko. Kuće imaju nove krovove, svježe fasade, savršena dvorišta s velikim terasama, i nerijetko se da vidjeti sazidan bunar, čisto umjetničko djelo. Posavljaci su uvijek imali smisla za uređenje okoliša, naročito otkako su se „obogatili“ na radu u nekoj od zapadnih zemalja svijeta. Rijetko u tim kućama gori svjetlo, roletne su spuštene skoro cijele godine. Dižu se tek ljeti ili za Uskrs. Poneki dođu zimi, za Božić. Takvih je sve manje. Za Dan mrtvih skoro svi dođu na tu jednokratnu svečanost. Niti jedna svečanost nije tako uzvišena, kao svečanost budućeg grobnog mjesta. Krećemo se između grobova, prisjećamo mrtvih i zamišljamo taj Dan, kada će tu biti i naša kuća. Naša nebeska domovina na zemlji.
Prošle godine mi je otac ponosno pokazao svoje grobno mjesto. Već je izlio temelj, između svoje majke i svoga brata. Eto, samo da znaš gdje ćeš me pokopati, rekao je, i dodao: dobro sam prošao, uspio sam prije poskupljenja.
Gledajući taj prazan okvir, zamišljala sam svoje grobno mjesto. Rekla sam ocu: i ja bih s vama, nekako mi se učinilo toplo, prisno, u meni se probudila želja da budem tu, s njima, sve do sudnjeg dana. A sviđa mi se i pogled na Dančik, brdo na koje smo kao djeca odlazili kradom, i po cijeli dan lunjali u starim zapuštenim vinogradima. Otac se nasmijao, odgovorio je: rano ti je da razmišljaš o tome, ako budemo išli po redu, prvo ću ja pa onda ti. Otac je mudar, zna on da je bolje otići prije, drugima ostaviti da zalijevaju cvijeće na grobu i plaćaju mise zadušnice. A možda samo zato što zna da je lakše onom koga oplakuju nego onima koji plaču.
Ljudima moga mjesta je jako važno da se odlazi po redu, po starini. Tako je bilo sve do devedesetih. A onda se sve poremetilo. Umirali su mlađi ljudi, neki u ratu, a neki poslije rata od teških, iznenadnih i kratkih bolesti. Otac je bio ubijeđen da je to sve zbog ratnih trauma, zbog tjeskobe u godinama izbjeglištva, nezdrave hrane, nitko više u selu ne drži krave, sve se kupuje, čak i voda, žalio se. A i tuga ubi ljude, roditelji željni djece, djeca sve rjeđe dolaze, imaju svoju djecu. Sve im je teže prevaljivati put iz Njemačke, Švedske, Švicarske, a da ne govorimo o onima koji žive u prekookeanskim zemljama.
Smrt je postala nepredvidiva, zahtijevala je od nas da budemo pripravni. Da o njoj razmišljamo kao o odlasku na godišnji odmor, ili svadbu. Na vrijeme se treba znati mjesto pogreba, troškovi, uzvanici.
Ove godine, zbog bolesti, neću ići kuci za Dan mrtvih. Bit će mi teško. U mislima ću proći kroz groblje. Prvo ću navratiti do svoga brata, potom ću posjetiti baku i djeda s očeve strane, i mog dragog strica Juru. Na koncu ću se uputiti prema drugoj strani groblja, na kojoj počivaju Jagići, roditelji moje majke.
Otac će se iznervirati zbog onih koji opet prigone s plastičnim ikebanama, duplim cvjetnim aranžmanima, pa će uvredljivo reći: nisu ih pazili za života, a sad meću na njih tu silnu plastiku, ne daju im da dišu. Nasmijat ću se toj njegovoj izjavi, iako znam da je u pravu. Ljubav se daje živima, mrtvima ne treba ništa, osim da ih se sjećamo. Ja ću svima donijeti po jednu hrizantemu, upaliti svijeću, promrmljati molitvu: svjetlost vječna neka im svijetli, počivali u miru Božjem. A onda ću se sjetiti njihovih teških života. Tu će mi zadrhtati brada, suze će se sliti niz lice. Nijemo ću jecati i pitati se zbog koga smo došli, zbog njih ili zbog sebe.
Neki će se, poslije mise na groblju, vratiti u svoje, savršeno namještene, prazne kuće, neki će sjesti u auto, i krenuti nazad, naročito oni iz Hrvatske, koji su tamo izgradili svoj novi dom.
Neki će završiti na obiteljskom ručku, a susret s rodbinom otvorit će stare rane, zbog neriješenih ostavinskih rasprava. Oni najoptimističniji će završiti s prijateljima u kafiću, počet će s pelinkovcem ili nečim ljutim, da se zagriju, a završit će na desetoj rundi piva, dok se izredaju svi koji će viknuti: daj još jednu i od mene. Takav je običaj kod nas u Bosni.
Sjeta i tuga će prerasti u smijeh, počet će tapšanja po ramenu, drago mi je što te vidim, gdje živiš, koliko imaš djece? A završiti pitanjem: kad se vraćaš? Pitanjem zbog kojeg me uvijek zaboli stomak, presjekne u grudima.
Raseljenici će se razići kasno u noć, zahvalni svojim pokojnima što su ih još jednom pozvali da se sjećaju sebe, i svojih bivših života.
Ružica Miličević, polis.ba