«Da se ne prozlijemo» | Sjećanje na Dubravka Lovrenovića (1956-2017)

Nešto je više od pet godina kako Dubravko Lovrenović nije s nama. Za ovu prigodu, u Bugojnu [16. lipnja 2022.] , u povodu sjećanja na toga našeg prebrzo izgubljenog povjesničara, a u organizaciji i instituciji bugojanskog HKD Napredak , u okviru Napretkovih dana kulture i 120. obljetnice od osnutka toga društva čiju je Lovrenović kulturnu misiju cijenio i podržavao, pogotovo djelovanje područnih ispostava, usprkos određenim neslaganjima s glavnim čovjekom toga društva, predsjednikom Franjom Topićem, istaknuo bih nekoliko podataka o Dubravku Lovrenoviću. Ti su podaci uglavnom poznati, pogotovo njegovim najbližima.

Krenuo sam, vjerojatno za nekoga i neprimjereno, s ukazivanjem na određenu konfliktnost, ali ne zato da konflikte produbljujem, nego zato što bih odmah na početku – iz vlastitog iskustva druženja s Dubravkom – istaknuo da je dobar dio njegova života, ponajprije mislim na njegov profesionalni rad povjesničara, prošao u bistrenju konflikata iz prošlosti koji su utjecali i utječu na suvremenike, na nas, i određuju naše živote. Riječ je o konfliktima razumijevanja i tumačenje bosanske prošlosti, prošlih ljudi i događaja.

Prošlost je povijest konflikta, neshvatljivo razorne moći negativnoga, laži i zla ako govorimo u etičkim i religijskim terminima. Uloga historiografije, zadaća povjesničara je hermeneutička, da traga za istinom, istinom koja se bazira na činjenicama, na suhim podacima, da tu istinu razumije, što ne znači opravda, ali i da tu istinu protumači, da razlučuje uzroke i okolnosti, kontekst i aktere. Istina, i ona prošla, ima dimenziju pravednosti. Dakle, povjesničar ulazi u prošlost, uživljava se u konflikte prošlosti, traži istinu koja je povrh suhih činjenica, istinu koja oslobađa, istinu (spoznaju) koja vraća pravednost onima kojima su je nasilni pobjednici i manipulatori prošlosti oduzeli te nudi ključ razumijevanja vlastitog vremena. Prošlost je dakle neutralna, mrtva, mi je uskrsavamo. Povjesničaru je jedan od glavnih zadataka da posumnja u povijest koju pišu pobjednici, da provjeri napisano, istraži i dosegnuto usporedi s dostupnom građom, da u konfliktima prošlosti ne podlegne fascinaciji sile i moćnika, nego da dadne glas poraženima, gubitnicima, naposljetku da neumorno traga za povijesnom istinom.

Riječ je o tome da je javni život Dubravka Lovrenovića, dakle život profesora, predavača, kulturnoga pregaoca, političara, bio označen nimalo beznačajnim osporavanjima i sporenjima, polemikama i konfliktima. Radilo se o historiografskim pitanjima ponajviše srednjovjekovne Bosne, stećaka, karakteru Crkve bosanske, bogumilstvu, vrijednosti i zaštiti pojedinih nacionalnih spomenika; radilo se o aktualnim pitanjima visokoga obrazovanja, ili udžbenicima povijesti, ili o zapaljivim pitanjima etničkih identiteta i nacionalnih odnosa – Lovrenović je ulazio izravno u utakmicu. I volio je sportski jezik nadmetanja. Svi su njegovi radovi gotovo tematizirali složene, konfliktne odnose, od glavnoga historiografskog (doktorskog) rada, o odnosu Ugarske i Bosne, do njegova traganja za sobom i «muke po identitetu» u nastojanju da dokumentaristički romansira života fra Ante Kneževića (Sirat-ćuprija fra Ante Kneževića, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008.), ustvari da u tom fratru predstavi sebe i svoje ideale.

Je li uvijek bio spreman, dovoljno stručan i artikuliran u tim sporovima i znanstvenim kulturnim i javnim bojevima, treba mirno reći da nije, kao i da do kraja nećemo sve saznati. Više od toga, sigurno je da su institucije u kojima je Lovrenović zdušno radio dužne što je moguće objektivnije analizirati i valorizirati njegov po opsegu raznolik i osebujan rad.

Ono što bih također htio reći i podijeliti kao iznimnu ljudsku osobinu koja mi se kao otkriće nametnula iz cjeline Lovrenovićeva života «povijesnih konflikta», a pogotovo u posljednjim mjesecima bolesti na smrt, dakle konflikta s neizlječivom bolešću, jest njegov životni i predsmrtni napor da sve sporove nosi i iznese bez mržnje na ljude i bez gorčine nesretnog i poraženog čovjeka, čak s jednom dozom šeretskog humora kojim je inače išao kroz život, nekada relativizirajući probleme koji to ustvari nisu ni bili, nekada bježeći od problema i odnosa koji su mu bili nerješivi.

Dubravko je bio okrenut životu, vitalist, rekao bih čak do tvrdoglavosti i žilave upornosti čovjek vedre, aktivne nade. I nije da nije imao vremena baviti se lošim, nego je negdje duboko iz sebe osjećao da bi ga bavljenje negativnim osiromašilo, uskratilo bi mu ljepotu i radost života. Odatle je u nemoći da svlada pojedine probleme, čak bježao u šale i smijeh, u kretanja i aktivizam. Dakle, ako je imao konflikt s nekim, Dubravko Lovrenović nastojao je da se što više makne iz mračne zone osobnih animoziteta. Svjedočim da je takav i umro, u nekoj začuđujućoj pomirenosti sa svijetom, u nekoj izručenosti nepromjenjivom i faktičnom, a što je mene, po profesiji religioznoga čovjeka praštanja, nezlopamćenja i mirenja, velim po profesiji, pozivalo na poniznost, učenje i vježbanje u takvoj ljudskosti.

Dubravko je bio okrenut životu, vitalist, rekao bih čak do tvrdoglavosti i žilave upornosti čovjek vedre, aktivne nade. I nije da nije imao vremena baviti se lošim, nego je negdje duboko iz sebe osjećao da bi ga bavljenje negativnim osiromašilo, uskratilo bi mu ljepotu i radost života

Imao sam nutarnju potrebu da tako iščitam nenapisani «testament» Lovrenovićeva života. Nadam se da će se to shvatiti upravo u Dubravkovom smislu, da odsutnost zavisti, odbacivanje mržnje i negativne energije nije nešto urođeno i bogomdano, nego svakodnevna disciplina, samoodgoj, te kontinuirano odlučivanje, opredjeljenje za život, korištenje drugima i širenje pozitivne energije. Parafraziram prema njegovu romanu o Kneževiću: ogromno je zlo oko nas, živimo u zlom vremenu i strukturama. Treba tako živjeti da se sami ne prozlijemo. Bila bi to osnovna poruka i Lovrenovićev credo, određena okosnica kontekstualne teologije fra Ante Kneževića i bosanskih franjevaca.

Veliko poglavlje Lovrenovićeva života jesu bosanski franjevci. Na njih je bio vezan različitim razlozima i vezama i onda kada se s njima nije slagao. Prema nekima je gajio iznimnu vrstu poštovanja i zahvalnosti. Neki franjevci i neka franjevačka mjesta, posebno Kraljeva Sutjeska i tamošnji gvardijan i kasniji kustos muzeja, prof. fra Stjepan Duvnjak, bili su mu životni orijentiri i suputnici. Sutjeska i Duvnjakovo gostoprimstvo bili su mu presudni da iznova započne doktorat. Znao je sam ili s kćerima iznenada odjuriti u Sutjesku, i na kratko. Ondje bi obilazio Sjenokos, slušao šum Trstionice, penjao se na Grgurevo, brdo Grgura Čudotvorca zaštitnika Bosne, osluškivao glasove prošlosti «našega stolnog mista» (curia bani). Odatle je nekada trčao ili pješačio preko Poljana, lokaliteta gdje je urotnički ubijen rodonačelnik bosanske vlastele Pavlovića (Pavle Radinović) sve do Bobovca, do kojeg je, sav bi sa zanosom govorio, stizao čak silni Sigismund Ugarski, do Bobovca, čijim zalaganjem se ta važna utvrda s mauzolejom nekih bosanskih kraljeva istrgla iz zapuštenosti i devastacije primitivnog i selektivnog patriotizma.

Lovrenoviću su bosanski franjevci bili i suputnici i sugovornici, i oni prošli, poput Zvizdovića, Divkovića, ljetopisaca, poput historičara Lastrića, Jelenića, kulturnjaka i narodnih advokata kao što su Jukić, Knežević, Markušić. O nekima je i pisao. Gotovo nije bilo simpozija o bosanskoj franjevačkoj povijesti a da Lovrenović nije bio jedan od aktera. Sav se stavio i oko osnivanja Kulturno-povijesnoga instituta Bosne Srebrene. Među franjevcima se Dubravko osjećao doista kao među svojima, i njihovu povijesnu i aktualnu društvenu ulogu branio je pred neutemeljenim kritikama (usp. posebno ogromni polemički članak naspram Ive Lučića: Autorefleksija o bh. hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugoga i bajke o sebi. O gnjevu i historiografiji intriga pravednika «političkog hrvatstva», u: Status 15, Mostar 2011, 178-211). Lovrenović je bio gotovo «opsjednut» poviješću, i po onoj staroj, rado je govorio o onome što zna i čega mu je bilo puno srce. Tako je bez ikakve sebičnosti obdarivao znanjem svoje studente, oduševljavao ih za povijest i pratio u njihovim historičarskim počecima. Nimalo drukčije rado se odazvao pozivu da drži seminar o srednjovjekovnoj Bosni i na Franjevačkoj teologiji, svjestan što doista znači to franjevačko učilište, a što kada se samo dekorativno izvikuje za bosanske franjevce da su «čuvari Bosne».

Što se tiče znanstvenoga rada Dubravka Lovrenovića, kazao bih nešto više kao pratilac i čitač njegovih radova, a nipošto kao historičar. Mislim da je Lovrenović naš najveći medievist zadnjih pedeset godina. Njegova posebna važnost i doprinos u historiografiji tiče se teme odnosa Bosne i Ugarske, što je najduže istraživao i čega je plod njegov doktorski rad koji je dugo radio i iz toga objavio knjigu: Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska 1387-1463 (Zagreb-Sarajevo 2006). [Usputna napomena: Ne tek velikim obimom stranica i izvanrednim tehničkim uređenjem, nego upravo iznimno bogatim sadržajem ova je knjiga trebala biti nagrađena izdavačkim pothvatom godine u našoj zemlji. Nažalost, nitko, u zemlji telaljenog i praznog patriotizma to uopće nije prepoznao, ni do danas! Slično je naravno s još nekim, iako ne brojnim autorima i njihovim djelima!]

U tom radu Lovrenović je na historiografsko široko argumentiran način ispravno stavio, zapravo izvukao srednjovjekovnu Bosnu u kontekst istočno-srednje Evrope srednjega vijeka. Naime, neznanstveni i površni, najčešće ideološki pogledi na prošlost Bosne i uopće na ovu zemlju svode se na nekakvu unikatnost Bosne koje nema nigdje u prošlosti. Bosna je sastavni dio međunarodnih prilika i odnosa ovoga dijela srednjovjekovne Evrope, kao što će osmanskim osvajanjem, velikim dijelom prestati biti dio toga evropskog konteksta. [Možemo kazati da naša historiografija ima tri prvorazredna monografska djela o srednjem vijeku: djelo Marka Šunjića, Lovrenovićeva profesora, Bosna i Venecija. Odnosi u XIV i XV vijeku, HKD Napredak, Sarajevo 1996., spomenuto Lovrenovićevo djelo o odnosu Ugarske i Bosne, te iznimno vrijedna knjiga Emira O. Filipovića, Lovrenovićeva asistenta sada profesora, Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463), Orijentalni institut, Sarajevo 2019.]

Osim toga u toj knjizi Lovrenović je, neka više neka manje, obradio goruća kontroverzna pitanja bosanske povijesti, mitove i stereotipe, na neke inicijalno ukazao svojim studentima ali i drugim zainteresiranima na nužnost istraživanja tih tema kao i na primarnu literaturu, izvore i arhive, dakle na građu, kao i na moguće pravce istraživanja.

Posebna Lovrenovićeva preokupacija bilo je mjesto i značenje krunjenja prvoga bosanskog kralja Tvrtka I.

Te će teme i probleme posebno obrađivati i u svojim zasebnim tekstovima (u dnevnim listovima i znanstvenim časopisima) koje je pisao po pozivu na pojedine simpozije i skupove, a dobar dio njih su prigodne polemike od kojih treba istaknuti posebno polemike s Muhamedom Filipovićem, Mladenom Ančićem i spomenutim Ivom Lučićem (Ljubušakom). Njih je kasnije skupio i objavio u dvije knjige: Povijest est magistra vitae (Rabic, Sarajevo 2008) i Bosanska kvadratura kruga (Synopsis, Sarajevo – Zagreb 2012). I tu je Lovrenović nastojao ostati vjeran svome temeljnom etičkom načelu da u polemici ne difamira i ne diskreditira protivnika, da mu sačuva dostojanstvo koliko god se s njime ne slagao.

Vrijedi barem napomenuti temeljne kontroverzne teme, mitove i stereotipe kojima se Lovrenović čitava svoga znanstvenog života bavio: kojem kulturnom krugu, zapadnom, katoličkom, pravoslavnom ili nekom svome vlastitom pripada srednjovjekovna Bosna; što je značilo dislociranje biskupskog sjedišta iz Vrhbosne u Đakovo sredinom 13. stoljeća za razumijevanje odnosa Crkve i države, trona i oltara u Bosni; nastanak, karakter, učenje i organizacija bosanskih krstjana i Crkve bosanske te njezina neheretičnost (heretizirajuće etikecije, debogumilizacija bosanskih krstjana!) i šizmatičnost; posebna Lovrenovićeva preokupacija bilo je mjesto i značenje krunjenja prvoga bosanskog kralja Tvrtka I., zatim pitanje sveca zaštitnika bosanskoga kraljevstva. [Historiografsku raspravu o «bosanskim mitovima» Lovrenović je objavio i u zasebnom istoimenom članku: 1. Bosna i Hercegovina – srpska zemlja, 2. Bosna i Hercegovina – povijesni dio hrvatskog etničkog i državnog prostora (Hrvatska do Drine), 3. Mit o krunidbi Tvrtka I. Kotromanića u srpsko-pravoslavnom manastiru Mileševi 1377. godine, 4. Mit o bogumilstvu, 5. Bosna šaptom pade 1463., 6. Mit o tisućljetnoj bosanskoj državnosti i 7. Mit o idealnom bosanskom suživotu.]

Uz gornje teme svakako spada Lovrenovićevo opsesivno zanimanje za stećke od čega je nastala monografska knjiga Stećci. Bosansko i humsko mramorje srednjega vijeka (Rabic, Sarajevo 2009). Lovrenovićevom zaslugom – praktično novom sintezom prijašnjih radova o stećcima (posebno Šefika Bešlagića) – iznova je potvrđena stara činjenica da stećci nisu samo bosanski, jer se nalaze i izvan srednjovjekovne Bosne (u dijelovima Hrvatske/Dalmacije, Crne Gore i Srbije). Stećci su, najviše Lovrenovićevim zalaganjem, ušli na listu svjetske kulturne baštine (UNESCO). Smatrao je da je stećke nemoguće konfesionalno atribuirati. Slijedeći neke prijašnje istraživače – što po mjestu što po ornamentici i zapisima na njima – argumentirano je odricao njihovo ekskluzivno pripadanje Crkvi bosanskoj, posebno njihov nepostojeći bogumilski ili manihejsko-dualistički karakter. Iako u istraživanjima i knjizi o stećcima Lovrenović možda nije učinio neki novi pomak, čini se da ni tu kod stećaka kao i u nekim drugim njegovim radovima nije dostatno vrednovano njegovo istraživanje srednjovjekovnih Bošnjana u odnosu prema smrti, odnosno teologija smrti koja stoji iza naručioca i njegova pokojnika, «kovača» (klesara/umjetnika) simbola i epitafa sa stećaka.

Čitavo jedno drugo područje koje je godinama Lovrenovića zaokupljalo bila je briga oko sistematiziranja, nominiranja, obrazlaganja, obnove i očuvanja nacionalnih spomenika. Dugi niz godina bio je član državne Komisije za kulturno nasljeđe i zaštitu nacionalnih spomenika. I tu nije bio tek član, nego neumorni kulturni radnik, iznimne osjetljivosti i zalaganja za religijsku i uopće kulturnu baštinu, za spomenike svih konfesija i naroda.

Nimalo nevažno područje Lovrenovićeva zanimanja i rada jest područje obrazovanja, kako u matičnoj kući na Filozofskom fakultetu i Univerzitetu u Sarajevu, tako i u kantonu i zemlji kao cjelini. Posebno mu je bilo važno da imamo validne udžbenike iz povijesti. Pratio je dostignuća na tom području u drugim višeetničkim državama, i nastojao kroz usporedbe pripomoći ozdravljenju od povijesnih falsificiranja.

Budući da je mnogo radio i brzo živio, činilo mu se da se nema vremena čekati, pa pojedine radove nije stigao doraditi. Volio je anegdote, viceve, naracije, šale. Nekada je to bila tehnika odmicanja od muke ili odgađanja tereta života, a vrlo često izraz radosti susreta s ljudima i pohvala čistom postojanju

Ni u jednom području svoga rada Lovrenović nije bio bez konflikta, posebno u svom javnom i političkom životu. A s konfliktima je tako: ne treba ih tražiti, pa su i Lovrenovića sustizali i kad ih nije tražio. On se nije izmicao, a nekada nije ni mogao izmaknuti se. Nije krio svoje ambicije da bude u javnosti, da važi, i politički. Stizao je posvuda, imao prijatelja, ali je navlačio i odium na sebe. Proširio je svoja poznanstva s velikim historičarima, predavao je i gostovao na Yaleu, u Budimpešti, u Chicagu.

Nije uvijek uspijevao nositi težinu mnogih dužnosti i odgovornosti, ali nije bio ni skupljač članstva i sinekura, a da pritom ništa ne radi. Bio je iznimno aktivan i radin čovjek. Znao je imati tvrdu disciplinu nad sobom: rano ustajanje, trčanje, košarka, čitanje, pisanje članaka, odgovaranje na polemike, puno vožnje po čitavoj BiH da pregleda stanje spomenika, i stizanje u obitelj, posebno kćerima, ali stizao je i prijateljima, Karliću, Duvnjaku, franjevcima na Teologiju, drugima. Nije bio kavanski čovjek, nije podnosio alkohol, ni bio od čestih sjedeljki, iako je volio teferiče, pjesmu i veselja.

Posebna ljubav, posve razumljiva reći ćemo, Lovrenoviću je bio njegov rodni grad, Jajce, i mali njegov dio uz Vrbas, Kozluk. [Usp. i koautorsko djelo s Dankom Damjanović i Enesom Milakom: Fotomonografija: Jajce. Središte i margina povijesti i ljepote, Jajce 2007.] Kad god je imao vremena i prilike vraćao se u zavičaj, brinući se i za stare tetke, ali posebno da se smiri i da obnovi snagu nakon uzavrelih sarajevskih sedmica posla i konflikta. No ni u Jajcu nije uvijek bio dobrodošao. Imao je mnogo prijatelja, ali nove nacionalističke ideologije učinile su i neke inače smirene (i religiozne) ljude vrlo zagriženima i nepopustljivima. Lovrenović je imao puno muke, mnogoga pisanja, putovanja i na koncu teškoga iskustva bezuspješnosti oko kulturne obnove svoga rodnog grada, naročito što se Crkva sv. Marije i Toranj sv. Luke u Jajcu nisu uvrstili na UNESCO-vu listu svjetske spomeničke baštine.

Zato se Lovrenović nekada povlačio do kuće blizu plivskih mlinica, ili nestajao u šetnji do Hrvoje grada, pa preko Vrbasa do rodnog Kozluka. Tu su, naime, pougarski Lovrinovići [Lovrenovići] iz plemena Dobreta sprtljali. Odatle je dijete preživjelog bleiburgovca, druželjupca i radnika Elektrobosne te zatajno radine i religiozne majke odlazilo u školu, u igru s drugovima, na kupanje na Plivu. Tu se to dijete, pa dječak velikih, čeznutljivih i tužnih očiju pred tajnom života, nemirni svirač gitare i košarkaš, vrzmao oko posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Hrvojevih katakombi, jajačkih zidina, smjelo je stupao u pionirskoj odori na prvomajskim paradama do zgrade AVNOJ-a, ispitivao tajne obrede dok je ministrirao i odgonetao značenje svetih simbola s Antoninijevih slika u predratnoj jajačkoj crkvi; odatle je, iz mitskog Šopovog grada, odlučio prerasti djetinju vjeru i ulice, i uputio se na studij povijesti u Sarajevo; odatle, iz Jajca, započeli su još neki njegovi presudni odnosi i donošene životne odluke…

Dubravko Lovrenović je mnogo radio. I brzo. Napisao je dosta, ako se ima na umu koliko je bio angažiran i na drugim poljima. Dosta toga je ostalo nedovršeno, osobito njegova knjiga o bosanskim Hrvatima, o njegovoj najtežoj i neprebolnoj temi, o njegovim identitetskim nesporazumima i traženjima.

Puno je čitao, jer je znao da daleko više vrijedi čitati da bi se išta moglo napisati. Toliko se nekada oduševljavao napisanim da nije umio napraviti strožu selekciju. Budući da je mnogo radio i brzo živio, činilo mu se da se nema vremena čekati, pa pojedine radove nije stigao doraditi. Volio je anegdote, viceve, naracije, šale. Nekada je to bila tehnika odmicanja od muke ili odgađanja tereta života, a vrlo često izraz radosti susreta s ljudima i pohvala čistom postojanju. Zbog sklonosti naraciji, imao je snagu fabulacije, neka historiografska djela su mu jezično atraktivna ali preobilna.

Dubravko Lovrenović je ostavio neporeciv trag kod svojih studenata, kolega i prijatelja. On zasigurno ima važno mjesto i u bosansko-hercegovačkoj i istočno-srednjoeuropskoj historiografiji, što svakako čeka da bude preciznije određeno i valorizirano. Umješno je sintetizirao prijašnja povijesna znanja i istraživanja i istodobno je imao hrabrosti u iznošenju i obrazlaganju novih teza.

---

Ivan Šarčević, u Bugojnu 16. lipnja 2022.
[Bosna franciscana 57 (2022) 153-160]

---