Čuda u čaršiji

– Kako on moli! – Kako on moli! Tako je u zanosu ponavljala draga starica. Sva u crnini za pokojnim, sjedila je u otrcanoj fotelji pored “smederevke” peći, širila ruke i pružala otvorene dlanove nebu: “Kako on moli!” Željela mi je što vjernije dočarati molitvenu strast karizmatika. U dnu sobe sjedio je njezin jurodivi sin, mlad čovjek, povučen i gotovo uvijek blaženo nasmiješen. Jednako religiozan kao i ona, nikad ženjen, živio je miran seoski život i uzorno pazio staru majku, kojoj su debljina i težak rad uništili koljena te je jedva bila pokretna. Boga se u toj kući molilo makar koliko i u crkvi. U crkvi se molilo na misama, a u kući naših kumova molitve su izgovarane po cijele dane, od uranka do povečerja. Ujutro, popodne i navečer krunica, između kako ‘ko i kad stigne: očenaš, zdravomarija, slavaocu, vjerovanje… Njihova obitelj kumila se i prijateljevala s mojim djedom pa onda i s mojim ocem. To naše prijateljstvo bilo je toliko dugo, korisno i lijepo da smo se već odavno s njima osjećali kao rod rođeni.

– Kako on moli, moj ti!, hvalila mi je kuma na sva usta čudaka o kojem se glas čuo nadaleko i naširoko. Taj je na župu stigao neke godine, nije se u župnoj kući kako treba ni udomaćio, a već su se oko njega i s njim počele događati stvari kakve čaršija u svojoj dugoj istoriji nije zapamtila. Priča o njegovim čudima rasputila se po cijelom svijetu. Čudima se čudilo po bečkim zavičajnim kafanama, glas o karizmatiku i njegovim misama stigao je u Minchen, u Frankfurt na Majni, London, Kapfenberg, Bregenz, Pariz, u vjetroviti Stockholm i daleki Salt Lake City, čak i u Sydney, ma svugdje gdje ima našeg svijeta koji je još uvijek na vezi sa starim krajem. Svako tko je priču čuo, ispričao ju je nekom koga poznaje. I svako je ponešto, naravno, dodao, kako bi priču zaoblio i uljepšao je po svojoj mjeri lijepog pričanja. Kako vidite, ni mene nije zaobišlo.

Ja sam čuo ovo: u čaršiji se pojavio svećenik koji svakog petka održava duhovne obnove, stavlja ljudima ruku na glavu i glasno moli, sve dok dotični ili dotična ne padnu u nesvijest. Vremenom se znatiželja vjernika povećavala i ljudi su u crkvi u desetinama, kao snoplje padali pred molitvama karizmatika. ‘Kogod bi se svime dragim i svetim zaklinjao da mu je od te nesvijesti bolje, da je ozdravio od ove i one bolesti, a svi su se slagali da u novom župnom kapelanu “nešto ima”.

Jedan kojeg sam slučajno sreo, a ne ide u crkvu niti vjeruje u nadnaravno, ispričao mi je da je svoga sina predveče izveo na dječje igralište kod vrtića. Taj koji mi je to pričao, to je jedini očevidac koji je otvoreno govorio: “Tu mi je prišao jedan školski i dok sam s njim riječ po riječ, okrenem se, djeteta nigdje. Tu sam ja kriv, jedan kroz jedan. Gledaj tamo, gledaj ‘vamo, malo sam se, da kažem, i uspaničio. Mali kao da je u zemlju propao. Kako su skinuli ogradu između vrtića i crkve, stavljala crkva novu, ja u crkveno pa tamo na vrata, da dijete slučajno nije… Kad unutra, to je bilo ružno za gledat’. Ljudi leže po podu, neki presamićeni preko klupa, ondje onom noga, onom tamo ruka, tresu se, ovaj se dere, a oni se izvrću kako kome priđe. Nisam gled’o ni minutu, meni muka i panika, a on se sakrio iza crkve, igra se žmire.”

Hrlili su na čudo i iz susjednih općina; po dva autobusa bila su svakog petka parkirana ispred općinske zgrade. Sve više ljudi odavalo se duhovnim obnovama našeg karizmatika. Pričalo se da on ima kolekciju štaka, a svaka je od tih štaka, biva, po jedno čudesno ozdravljenje. Pričalo se o čudima u našoj crkvi svašta, sve dok glasovi nisu počeli smetati u Provinciji. Provincijalu je bilo jasno da ne smije dopustiti da priča uzme još jačeg maha pa je karizmatik pao u nemilost. Njegovi susreti s vjernicima službeno su zabranjeni.

Hrlili su na čudo i iz susjednih općina; po dva autobusa bila su svakog petka parkirana ispred općinske zgrade. Sve više ljudi odavalo se duhovnim obnovama našeg karizmatika. Pričalo se da on ima kolekciju štaka, a svaka je od tih štaka, biva, po jedno čudesno ozdravljenje

Nekoliko dana nakon što je stigla zabrana, dogodilo se još veće čudo. Ukazala se Gospa! Zanimali su me detalji. Zanimalo me točno kad, tko, gdje i što. Želio sam informacije iznutra, iz prve ruke i mislio sam da znam od koga ću ih sigurno dobiti.

O ukazanju sam pouzdano znao da se dogodilo kod kapele Svetog Franje, podignute na raskršću puteva koji vode do dva sela. Ukazalo se nekom momku koji se u sumrak vraćao kući. Šta je točno vidio – ne znam. Ima ih koji ozbiljno tvrde da mu se ukazao Isus, a ne Gospa. Kako bilo, niti dvije stotine metara iznad tog raskršća nalazi se kuća u kojoj sjedim sa dragim licima svog djetinjstva, sa staricom bolnih koljena i njezinim sinom. Vjerovao sam da ću od njih doznati sve što me zanima pa i preko toga. Kuma je bila poznata kao velika pričalica i jedva je čekala da joj netko prekorači prag.

“Ti si, kumić, bogu hvala pametan, ti si škole završio. Nemam ja tebi šta puno kazat; ko vjeruje – vjeruje, ko ne vjeruje – ne vjeruje. Ja znam kako je mojim koljenima bilo prije, a kako je sad. Otiđi dole, izmoli krunicu, meni su se moje noge povratile ko kad sam cura bila.”
Tako me uvjeravala, kiteći diskretno ukazanje vlastitim čudesnim ozdravljenjem, a mene je bilo sram jer unaprijed računa da joj neću vjerovati.
– Nije kuma da ti ne vjerujem, nego ne znam šta je bilo pa me zanima da mi kažeš, pravdao sam se, a da ni sam nisam znao zbog čega. Kumu sam gledao isto kao svoju babu.
– Bilo je, bogu hvala, bilo, ti vjerov’o ne vjerov’o. Eno ti njega, on je dobio “dar jezika”, reče mi pokazujući na svog sina.
– Kakvog, kuma, jezika?, upitao sam iznenađen.
– Hebrejskog jezika, odgovori ona kao s nokta.

Okrenem se njemu, on sjedi u dnu sobe pogleda oborenog na koljena i tiho, sebi u bradu nešto moli. Nije se čulo šta. Nepristojno ga prekinem, oslovim imenom, on podigne glavu, pogleda me.
– Dera, kažem mu, reci nešto na hebrejskom.
– Ne može sad, ubaci se kuma, može samo kad moli. On mi se nasmiješi.
– Pa sad moli, kažem ja, a kuma objasni: “Samo kad je sam, kad klekne, ovako raširi ruke i moli.”
Vidim, neću o “daru jezika” doznati ništa.
– Pa kako se to, bona kuma, ukazalo, upitam već nestrpljiv, a ona odmahnu rukom, kao kad nekom ne vrijedi govoriti: “Nema se tu šta puno kazat.”
O čemu drugom bi ti mogla pričati od jutra do jutra, ali o ovome nije htjela. Kad sam krenuo, nije me ispratila na bašču. Nije mogla na noge zbog koljena.

Dole, u čaršiji, pitao sam o čudima mnoge koji su dolazili u našu radnju. Svi su znali isto: da je onaj bacao po crkvi u nesvijest, da su se gore u selu okupljali ljudi i da ih je iz sedmice u sedmicu dolazilo sve više. O ukazanju je čaršija pričala češće s podsmijehom, nego ozbiljno, ali javno se šale o tome nisu zbijale. Delegacija iz dva sela najbliža mjestu ukazanja dolazila je općinskom načelniku i tražila da im se nedaleko od kapelice Svetog Franje napravi parking za autobuse. Davali su svoju zemlju, ali nije im se izišlo u susret. Rekli su da će ga sami napraviti. Trajalo je sve to skupa tri do četiri mjeseca, a onda je sve utihnulo i priča se ugasila kao sama od sebe. A nije sama od sebe. Bilo je tu puno posla i ozbiljno se deveralo da se priča o čudima završi.

Svećenik je naprasito, takorekuć preko noći iz naše župe premješten u drugu, a župnik i kapelani s prakaratorima su obilazili sela, zadržavajući se u razgovoru u svakoj kući. Naročito su ostajali s onima što su bili najgorljiviji za ukazanje, a bila je to čeljad iz najpoznatijih vjerničkih porodica. O onom momku kojem se ukazalo kasnije se pričalo da se drogira. Nepune dvije godine nakon premještaja, karizmatik je, pokoj mu duši, umro. Moja kuma u kući ima komad tkanine njegovog habita. Čuva ga kao relikviju.

Ladislav Tomičić, polis.ba

Povezano: Pisma iz čaršije; Dobar posao u čaršiji