Crni sveti Anto

Automobil koji trenutno vozim, moj je četvrti automobil. Jedino što iz prvoga automobila imam i u ovom posljednjem automobilu oštećeni je i pocrnjeli magnet-medaljon svetoga Ante. Otkud mi ovaj medaljon? Zašto je oštećen i crn? Što mi on uopće znači?

Do 1992. godine, u bivšoj državi tema religija je bila tabu tema u školama, jer je bila pod nadzorom komunističke ideologije, a ako je i spominjana, onda je to bilo isključivo u negativnom kontekstu. Od 1992. je tema religija – u školama s nacionalnim predznacima – postala privilegirana, i njoj se često pristupa bez konstruktivne kritike. Oba pristupa prema religiji, onaj komunistički i ovaj „demokratski“, kontraproduktivna su, prvotno za religiju, a onda i za društvo u kojem se religiji na ovakav način pristupa. Ipak, smatram, da djeca i mladi ne bi trebali i ne bi smjeli ostati religiozno neprosvijećeni. Takva djeca, kasnije kao odrasle osobe, lako postaju žrtve religijskih fundamentalizama i ostalih negativnih utjecaja religija.

Iako u vrijeme mojeg osnovnog školovanja religija nije imala mjesta u nastavi, ipak smo svi, koji smo htjeli, mogli biti kršteni, pohađati vjeronauk pri župi i primati ostale sakramente. Neki roditelji, obično oni koji su radili u državnim poduzećima ili ustanovama, izbjegavali su javno krštavati svoju djecu i nisu išli u crkvu. Bilo je i onih koji nisu držali do religije, pa prema tome nisu ni krštavali svoju djecu. U Grebnicama je jako malo ljudi živjelo na državnim jaslama, stoga je većina djece bila krštena. No, ponekad, iz nehaja roditelja, neka djeca nisu primala ostale sakramente.

Oni koji su htjeli primiti sakramente prve pričesti i krizme, morali su pohađati vjeronauk. Sjećam se svoga prvog odlaska na vjeronauk. Bio sam s mamom u vrtu. Ona je kopala roviće za krumpire, a ja sam stavljao krumpire u roviće i zagrtao ih. Dok smo zakapali krumpire, mama se sjetila da me mora upisati na vjeronauk za prvu pričest. Onako kako smo bili spremljeni, odvela me je preko njiva do grobljanske kapele. Od našega vrta do kapele ima nekih petsto metara. Tamo je već ispred kapele čekao fra Roko Špionjak s ostalom djecom. Mama i fra Roko su generacija, išli su zajedno u školu. Kratko su se pozdravili. Mama se vratila na svoj posao u vrt, a fra Roko je nastavio sa svojim poslom u kapeli.

Teško mi se bilo čega sjetiti sa sati vjeronauka. Jedino što mi je ostalo u sjećanju je djevičanstvo Isusove majke Marije. Pošto nam pojam djevičanstva nije bio jasan, pitali smo fra Juru Piljića da nam to objasni. Kad nam je on počeo objašnjavati što to znači, Roko Brašnić i ja smo se počeli smijati. Budući da nismo mogli prestati sa smijehom, fra Juro nas je izveo da kleknemo ispred oltara i nastavio je pričati o drugim važnim istinama vjere. Čim bismo se Roko i ja pogledali, nastavili bismo sa smijehom. Onda nam je fra Juro prišao i udario nas pâsom (konop za pripasivanje habita) po glavi da nas tako umiri. Istim takvim pâsom sam se i ja opasivao pet godina (1985-1990). Da nije bilo smijeha, klečanja ispred oltara i udarca pâsom po glavi, vjerojatno bih zaboravio odlaske na vjeronauk i sigurno bih puno kasnije naučio značenje pojma djevičanstvo.

Prvu pričest sam primio 1976. Nakon toga je počela priprema za krizmu. I prije krizme smo išli na vjeronauk u našu grobljansku kapelu. Krizman sam 13. VII. 1978. Jednom prilikom smo Slavko Mijić i ja krenuli zajedno poslije škole na vjeronauk. Slavka smo zvali i Kuštro, zbog njegove kovrčave kose a i zbog toga što je bilo više u selu onih koji su se kao i on zvali, Slavko Mijić. Prije nego što smo otišli na vjeronauk, svratili smo kod mene na pitu i na kolače.

Okrijepljeni hranom, zaputili smo se preko njiva do kapelice. Bila je zima. Nije bilo snijega ali je bilo jako hladno. Njive koje nisu bile zasađene šibom (šibe su upotrebljavane za pletenje korpa), bile su uzorane. Između brazda se uhvatio led. Budući da je bila suha zima, voda ispod leda se isušila. Led je stajao između brazda kao staklena površina. Nas dvojica smo počeli gaziti po ledu. Pucketanje i lomljenje leda nas je toliko zanijelo da smo zakasnili na vjeronauk. Po povratku s vjeronauka uzeli smo isti put da polupamo preostali led. Slavko je onda zastao i uzeo nešto iz svoga džepa. Bilo je zamotano u tanki papir. Pružio mi je zamotuljak i rekao: „Želim ti ovo pokloniti.“ Kad sam odmotao papir, ugledao sam okrugli medaljon. Na medaljonu je bio reljefno i u bronci prikazan sveti Anto Padovanski. Imao je okvir u obliku prstenaste pločice. Okvir je bio zlatne boje, izrezbaren i jako sjajan. Mogao se skidati. Poleđina medaljona je imala magnet. Takav magnet-medaljon, tih godina, nije se kod nas mogao nigdje kupiti. Bio sam jako sretan i Slavku neizmjerno zahvalan. „Otkud ti taj medaljon?“, pitao sam ga. „Moja mama (Terza) ga je kupila u Padovi“, odgovorio je Slavko. Ponovno smo svratili kod mene na kolače. Odmah sam se pohvalio svojima zbog poklona. Od tada su svi u mojoj obitelji znali da je to moj medaljon i da mi ga je Slavko poklonio. Budući da je medaljon imao magnet, stavljao sam ga svugdje gdje je bilo metala.

Slavkovo i moje prijateljstvo se nastavilo. Mojim odlaskom u Gimnaziju u Visoko (1981-1985) naši susreti su bili sve rjeđi. Ipak smo se sretali i pričali kada bih dolazio kući. Razmjenjivali smo svoja životna iskustva. Znali smo se jedan drugome čuditi zbog odluka koje smo u životu napravili. Obojica smo bili nemirna duha. Godine 1986. otišao sam na odsluživanje vojnog roka u Šabac. Nakon tri mjeseca obuke dobio sam prekomandu u Beograd, u Centar visokih vojnih škola. U tom ogromnom centru je bilo više četa. U istoj zgradi, u susjednoj četi sretnem Slavka. Ja sam bio u pomoćnoj četi a on je bio u četi kuhara. Tu smo se upoznali na drugi način, daleko od Grebnica i od poznatih ljudi.

Ubrzo sam otkrio da je u mojoj četi bilo kandidata za svećenike, sveštenike, Albanaca s Kosova, bivših zatvorenika (neka vrsta politički nepodobnih mladića). Četa je bila zadužena za stražu u Centru visokih vojnih škola. Kada smo bili na straži, spavali smo u zgradi odvojenoj od ostalih zgrada. Hranu su nam donosili iz kuhinje u kojoj je Slavko radio. Budući da je u hrani gotovo uvijek bilo svinjskog mesa, Albanci s Kosova su jeli samo kruh. Zamolio sam Slavka da pošalje pašteta i marmelada za Albance. Tako je i bilo. Albanci su mu bili neizmjerno zahvalni.

Nakon odsluženog vojnog roka ponekad smo se zvali i zemčo: tako su se zvali vojnici koji su dolazili iz iste regije. U rujnu 1990. nastavio sam studij teologije u Italiji. Do tada smo se viđali preko ljeta, ili kada sam dolazio kući iz Sarajeva za božićne i uskrsne praznike. Zadnji puta sam ga vidio 23.1.1991. na autobusnoj stanici u Grebnicama. Čekao je autobus za Orašje. Radio je u piceriji u Ugljari. Došao sam tetki na sprovod. Brat me vozio u Bosanski Šamac na vlak. Padao je snijeg. Iz auta sam mu mahnuo rukom. I on mi je odgovorio mahanjem. Nismo tada ni slutili da će to biti naš zadnji pozdrav.

Slavko je imao prijatelja svih profila. Nije gledao na nacionalnost, religiju, porijeklo ili bilo kakvu drugu razliku. Bio je jako intelingentan, lijep i atletski građen, dobar prijatelj, simpatičan. Zato je imao mnogo prijatelja i prijateljica. A također nije bio od onih koji nisu znali tko su i što su. Imao je na gornjem dijelu lijeve šake istetoviran monogram IHS, prva tri slova imena Isus na grčkom jeziku. Budući je na slovu H bio i križ, ono je izgledalo veće od druga dva slova. Neki su vjerojatno slovo H povezivali s njegovim hrvatstvom.

Jednom prilikom nazovem svoje kući iz Barija. Brat je odgovorio i odmah mi rekao da je Slavko nestao. Šestog siječnja 1992. u Bosanskom Šamcu izašao je iz disko-kluba s „dvije djevojke“ i više se nije vratio. Budući da je to bilo pred sami rat, teško je bilo temeljitije istraživati taj slučaj. Do danas se ništa konkretnije ne zna o uzroku njegova nestanka, niti o odgovornima za njegov nestanak. Postoje samo nagađanja. Često sam ga sanjao.

Većina Grebničana je – zbog mučkog napada srpskih postrojbi iz Bosanskog Šamca, točno na naš, katolički Uskrs, 19.4.1992. – morala pobjeći iz vlastitih kuća. Kako ljudi kažu: „Posvećenje nam je ostalo na stolovima.“ Nisu stigli ni pojesti uskrsnu blagoslovljenu hranu. Za vrijeme cijeloga rata, zbog blizine linije, bilo je preopasno živjeti u našem sokaku. Sve su kuće bile gađane iz svih projektila. Nije bilo kuće u selu koja nije bila oštećena. Neke su potpuno bile uništene i porušene. Jedan dio kuća i danas svjedoči o strahotama minuloga rata.

Nakon službenog potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu 14. prosinca 1995., moji su se vratili kući i počeli je obnavljati. Kada sam došao posjetiti ih, mama mi je rekla da ima nešto važno za mene. Otišla je do ormara i iz ladice nešto izvadila. Prišla mi je i otvorila ruku. U ruci je držala oštećeni i pocrnjeli medaljon svetoga Ante, medaljon koji mi je nestali prijatelj u zimu daleke 1977. godine poklonio na njivama između moje kuće i grobljanske kapele. Gotovo sa suzama u očima sam ga uzeo i stisnuo u ruci. To je bio ponovni zagrljaj starog prijatelja. „Kad sam čistila kuću i pronašla svetoga Antu, nisam ga mogla baciti, iako sada ovako izgleda“, kazala je mama.

Otada mi je ovaj medaljon postao još vjerniji pratilac. Otkako imam svoj automobil, prati me na svim putovanjima. Kad god nekomu želim objasniti značenje pojma simbol, uvijek ispričam ovu priču. Često dok vozim, uzmem medaljon između prstiju i pomilujem ga poput svoga prijatelja. Odsutni prijatelj je prisutan. Budući da Slavko nema groba, imam osjećaj da je on svugdje gdje na njega pomislim. Budući da vjerujem u vječni život, vjerujem i nadam se da je on zaslužio lijepo mjesto u vječnosti. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog pašteta, marmelade i medaljona svetoga Ante.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---