Crkveni odgovor na neuspjeh neoliberalizma

Papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in veritate“ („Ljubav u istini“), čija se petnaesta obljetnica obilježava ove godine u lipnju, ponavljajući riječi pape Pavla VI. iz enciklike „Populorum progressio“ („Razvitak naroda“), upozorava na raširenu pojavu: „Svijet trpi od nerazmišljanja“. Nažalost, to vrijedi i za mnoge u našem društvu. U tom smislu, ovo je prigoda da vjernici i ljudi dobre volje pažljivo pročitaju ovu sadržajno vrlo bogatu encikliku. Svojom aktualnošću ona poziva na razmišljanje i osvjetljava tmine društvenih prijepora čovječanstva, uspostavljajući smjer prema socijalnoj raspravi te nadahnjujući nadu i energiju za kršćansko socijalno djelovanje.

Papa Benedikt XVI. nudi etičku raščlambu globalne ekonomske krize, pružajući nezaobilazni moralni okvir za napredak čovječanstva kao jedne ljudske obitelj. Enciklika „caritatis in veritate“, upućena svim ljudima dobre volje, treća je enciklika pape Benedikta XVI. i izravno je posvećena socijalnim i ekonomskim pitanjima. Encikliku je potpisao 29. lipnja 2009. godine u kontekstu financijske krize, koja je izbila 2008. godine i potresla globalnu ekonomiju. Međutim, rad na toj enciklici papa Benedikt XVI. započeo je mnogo prije izbijanja financijske krize, pa ona predstavlja iscrpno razmišljanje o procesu globalizacije tijekom nekoliko desetljeća.

Riječ je o istinski postmodernoj impresivnoj socijalnoj enciklici, jednoj od najbogatijih i dosad najopširnijoj u povijesti Crkve. Povijest socijalnih enciklika započinje s papom Lavom XIII. i proteže se do pape Franje („Radost evanđelja“). Ova enciklika nudi brojne prijedloge za promjene u načinu razmišljanja i inovativna stajališta u području socijalnog nauka. Također, prva je to socijalna enciklika s teološkim naslovom: „Ljubav u istini“. Ovo sveobuhvatno djelo pape teologa, filozofa i pastoralnog svećenika, među ostalim, govori o financijskoj krizi, financijskim tržištima, globalnom siromaštvu, tržišnoj ekonomiji, suvremenim ideologijama, ekonomskoj pravednosti, važnosti etike u poslovanju, okolišu i globalizaciji. Enciklika obrađuje i pitanja uloge religije u javnosti, poštovanja života, subsidijarnosti, solidarnosti i općeg (zajedničkog) dobra. Također se dotiče prirodnih znanosti, značaju tehnologije, energetike, bioetike, migracija i drugih važnih tema.

Enciklika izričito prepoznaje nekoliko temeljno važnih ideja, koje ekonomisti smatraju nužnim preduvjetima održivog razvoja i rasta. To su „društveni kapital“, ljudski kapital, internalizacija troškova zaštite okoliša, vladavina prava i individualna inicijativa. „Caritas in veritate“ predlaže cjeloviti model ljudskog razvoja u kontekstu globalizacije, „širenje svjetske međuovisnosti“, te poziva na „proces integracije usmjeren na osobu i zajednicu“. Unatoč tome što se bavi mnogim temama, „Caritas in veritate“ nije površna socijalna enciklika. U njoj papa benedikt XVI. nudi novu i zanimljivu definiciju Socijalnog nauka Crkve:

„on je ‘ljubav u istini u društvenim pitanjima’ (caritas in veritate in re sociali): navještaj Kristove istine ljubavi u društvu. Taj je nauk služenje ljubavi, ali u istini.“

Temeljna misao, koja se provlači kroz „Caritas in veritate“ jest da ekonomija zahtijeva ljubav; a uz to, papa Benedikt XVI. postavlja osnovno pitanje u vezi s tržišnom ekonomijom i društavom: Mogu li vrijednosti, koje su nužne za njihovo ispravno funkcioniranje biti stvorene unutar njih samih ili te vrijednosti moraju doći izvan njih? Na žalost, premalo je zainteresiranih da o tome razmišljaju. Za Papu je odgovor jasan: to je zato što „vlada uvjerenje da ekonomija mora biti samostalna te da ne smije prihvaćati ‘utjecaje’ moralne naravi“. Riječ je zapravo o neprirodnom intelektualnom odvajanju ekonomske sfere od drugih područja ljudskog života. Papina temeljna poruka je da ljubav treba biti ujedinjena s istinom, a to se postiže kroz svijetlo razuma i svijetlo vjere. „Ljubav blista jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno živjeti.“ Sve drugo je samozavaravanje, koje dominira današnjim svijetom uključujući ideje o revolucijama ili druge ljevičarske, često neomarksističke, ideje. Revolucija je potrebna, ali revolucija duha!

Enciklika je u svijetu pobudila iznimno zanimanje, koje su, među ostalim, primjerice, iskazali mnogi političari i poslovni ljudi, poput njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je izjavila da je „papa Benedikt potaknuo državne lidere na stvaranje pravila da se više ne bi ponovila aktualna svjetska ekonomska kriza”. Tadašnji talijanski ministar gospodarstva i financija Giulio Tremonti izjavio je da „Caritas in veritate“ „predstavlja pravi vodič za politiku, jer potvrđuje središnjost ljudske osobe u društvu”. Enciklika je predstavljena u talijanskom Senatu, a Europski parlament je u rujnu 2010. bio domaćin konferencije posvećene toj enciklici. Vatikanski radio izbrojio je 4.300 ozbiljnih tekstova na raznim svjetskim jezicima vezano uz encikliku i to samo u roku od 30 dana od njene objave.

Enciklika „Caritas in Veritate“ nameće izazov poslovnoj zajednici, jer zahtjeva, među ostalim, „duboke promjene s obzirom na poimanje poduzeća”, odnosno „novo i produbljeno razmišljanje o smislu ekonomije i njezinih ciljeva“. U kontekstu aktualne gospodarske situacije, papa Benedikt XVI. navodi da kriza „postaje prigodom za razlučivanje i za stvaranje novih planova“. Jedan od trajnih doprinosa enciklike je upozoravanje na to da kriza nije samo gospodarska pojava, već da ima i puno dublje korijene i implikacije. Ona ima etičke i kulturne dimenzije, koje su presudne ne samo za razumijevanje onoga što se dogodilo, već također i za ukazivanje na put prema naprijed: „Kriza nas obvezuje da izmijenimo plan svojeg hoda, da si postavimo nova pravila.“

„U svakom slučaju, ljubav u istini označava potrebu za oblikovanjem i organiziranjem onih ekonomskih inicijativa koje su, premda ne odbacuju profit, usmjerene nadilaženju logike profita, koji je sam sebi svrha“, poručuje papa Benedikt XVI. „Profit je koristan kao sredstvo“, govori Papa, ali samo „ako je upravljan svrsi koja daje smisao načinu njegova stjecanja, ali i njegovoj ispravnoj uporabi.“ Ako se „gubi iz vida njegova posljednja svrha, a to je zajedničko dobro, postoji ozbiljna opasnost da se uništi bogatstvo i stvori siromaštvo“.

Možda su najvažniji dijelovi enciklike sadržani u trećem poglavlju pod naslovom „Bratstvo, ekonomski razvoj i civilno društvo“. Nasuprot mnogim zastupnicima relativizma, bilo na lijevoj ili desnoj političkoj opciji, papa Benedikt XVI. upozorava da tržišne ekonomije moraju biti podvrgnute određenim temeljnim moralnim dobrima i određenoj viziji o čovjeku, ako žele služiti općem dobru:

„Doista, ekonomija treba etiku kako bi ispravno funkcionirala, ali ne etiku kakvu god, nego etiku koja je usmjerena na ljude. Danas se mnogo govori o etici na ekonomskom, financijskom i poduzetničkom planu. […] Mnogo ovisi o moralnom sustavu koji se nalazi u podlozi. Socijalni nauk Crkve može tomu području dati svoj osobiti doprinos, koji se zasniva na stvorenosti čovjeka „na sliku Božju“, danosti iz koje proizlaze nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe i transcendentna vrijednost naravnih moralnih normi.“

No, kad poslovna etika zanemaruje ta dva stupa, „neizbježno upada u opasnost da izgubi svoje posebno značenje te postane plijenom zloporaba; to jest, takva je etika u opasnosti da postane sluganom postojećih ekonomsko-financijskih sustava, umjesto da ispravlja njihove funkcionalne nedostatke“. Nadalje: „Ako u svom djelovanju nije iznutra vođeno solidarnošću i uzajamnim povjerenjem“, piše Papa, „tržište neće moći u potpunosti ispuniti svoju ekonomsku zadaću“. Papa Benedikt XVI. upozorava da tržište samo po sebi nije moralno problematično:

„Samo po sebi tržište nije, i ne treba to postati, mjesto gdje jaki podlažu sebi slabe. Društvo se ne treba štititi od tržišta, u smislu da bi razvoj tržišta sam po sebi doveo do zamiranja istinskih ljudskih odnosa. Istina je, naravno, da se tržište može razviti i u negativnom smjeru, ali tada razlog tome ne treba tražiti u naravi tržišta, nego u određenoj ideologiji koja ga na takvo upućuje. Ne smije se zaboraviti da tržište ne postoji u čistom stanju: njega oblikuju, određuju i usmjeravaju kulturne prilike.“

Ono što je važno jest moralna kultura u kojoj se tržište odvija. Politička je zajednica odgovorna da logiku tržišta usmjerava prema služenju za opće dobro. Autentični ljudski odnosi prijateljstva, solidarnosti i uzajamnosti moraju biti vođeni unutar gospodarske aktivnosti, a ne izvan ili poslije nje.

„Socijalni nauk Crkve uvijek je smatrao da pravednost nerazdvojno pripada svim fazama ekonomske djelatnosti, jer je ona trajno vezana uz čovjeka i njegove potrebe.“

Papa Benedikt XVI. upozorava i na činjenicu da su u ekonomiji također potrebne i „duboke promjene s obzirom na poimanje poduzeća“, u kojem se često „zapostavlja njegova društvena vrijednost“, jer se u upravljanju poduzećem iskazuje samo „isključiva odgovornost onima koji u njega ulažu“. Zato se

„pri upravljanju poduzećem ne može voditi računa samo o interesima njegovih vlasnika (misli se ovdje i na dioničare!), nego je nužno ozbiljno uzeti u obzir i sve druge kategorije osoba koje pridonose životu poduzeća: radnike, klijente, dobavljače raznih elemenata za proizvodnju te uključenu zajednicu.“

Usto, papa Benedikt XVI. uočava neke tipične pojave vezane uz poduzeće. Ponajprije to je činjenica da se „sve rjeđe događa da isti poduzetnik upravlja jednim poduzećem kroz duže vrijeme“. Sve to zbog potrebe za sve većim kapitalom čime se gubi dugoročna odgovornost za poslovanje poduzeća. Također upozorava na negativnosti koje donosi „izmještanje proizvodne djelatnosti u druge zemlje“. To može biti na štetu mnogih, a na korist dioničara:

„Međutim, nije dopušteno izmještati proizvodnju samo zato da bi se uživali povlašteni uvjeti ili, što je još gore, isključivo radi izrabljivanja, a da se pritom ne doprinosi razvoju dotičnog društva.“

Papa je svjestan da su u današnje vrijeme globalne ekonomije „najozbiljnije ugrožena prava radnika“ i zato naglašava neprijeporno pravo radnika da osnivaju sindikate, a čemu „valja iskazivati počast više no ikad ranije“. Benedikt XVI. uočava da se u svijetu učinkovitost sindikata namjerno umanjuje:

„Sindikalne se organizacije u obavljanju svoje zadaće, zastupanja interesa radnika, suočuju sa sve većim teškoćama; razlog tome je dijelom i činjenica da vlade zemalja poradi ekonomske koristi često ograničavaju sindikalne slobode, odnosno moć pregovaranja koju imaju sindikati. Tradicionalne mreže solidarnosti na taj način nailaze na sve veće zapreke koje je potrebno nadvladavati“.

U Europskoj uniji, pa tako i u Hrvatskoj, često se govori o „fleksibilno tržišta rada“, što zapravo u praksi gotovo redovito znači prijenos rizika i nesigurnosti na radnike. Takvom se „fleksibilizacijom“ stvara glede radnog mjesta globalna neizvjesnost milijunima radnika, tzv. prekarijati, jer više ne postoje čvrsti ugovori o radu na neodređeno vrijeme. Toga je svjestan papa Benedikt XVI.:

„Kad nesigurnost u pogledu uvjeta rada, što je pak posljedica procesa radne pokretljivosti i smanjenja broja zakona o radu, postane endemijska, nastaju novi oblici psihološke nestabilnosti i teškoće oko utiranja vlastitoga životnog puta, u što je uključena i odluka o zasnivanju braka. To pak vodi prema rasipanju snaga društva, a i prema obezvrijeđivanju čovjeka.“

Papa Benedikt XVI. vrlo jasno sažima stajalište o ulozi države u gospodarstvu, koje, kako kaže, mora biti „strukturirano i uređeno na etički način”:

„Ekonomska djelatnost ne može riješiti sve socijalne probleme pomoću puke primjene logike tržišta. Nju valja usmjeriti prema postizanju zajedničkoga dobra, oko kojega se također i prije svih mora založiti politička zajednica. Zato je potrebno posvijestiti si da se odvajanjem ekonomskog djelovanja, na koje spada isključivo stvaranje bogatstva, od političkog djelovanja, na koje spada da preraspodjelom ostvaruje pravednost, stvara velika neravnoteža.“

Važna je to, ali zanemarivana, misao u neoliberalnom ozračju.

Pojedini katolički neokonzervativni krugovi, uglavnom u SAD-u, teško prihvaćaju stajalište pape Benedikta XVI., koje afirmira također i papa Franjo, o nužnosti određene konkretne intervencije države vezano uz tržište i smatraju da se treba suprotstavljati takvom angažmanu. Shvaćanje pozitivne aktivne uloge države u ekonomskoj sferi bilo je i stajalište pape Ivana Pavla II., koji nije bio zagovornik neoliberalnog kapitalizma, niti je vjerovao da kapitalizam, trenutno, zadovoljava potrebe ljudske obitelji.

Nažalost, „suvremeni čovjek“, kaže Papa Benedikt XVI., „gdjekad živi u lažnome uvjerenju da je tvorac samog sebe, svojega života i društva.“ S druge strane, „razvoj je nemoguć bez čestitih ljudi, kao i bez djelatnika u ekonomskom i političkom sektoru koji u svojim savjestima beskompromisno slijede zahtjeve zajedničkoga dobra.“ A zajedničko dobro pripada svima.

„Tvore ga pojedinci, obitelji i manje skupine koje se ujedinjuju u društvenu zajednicu. To nije dobro koje pojedinac ište za sebe, već poradi onih koji pripadaju društvenoj zajednici i koji samo u njoj mogu stvarno i što je moguće učinkovitije postići svoje dobro.“

Papa Benedikt XVI. osvrće se i na globalizaciju „u odnosu na koju se ponekad uočavaju“, kako kaže, nepotrebno, „fatalistički stavovi“ i ponavlja ono što je više puta naglašavao prije njega i papa Ivan Pavao II.: „Globalizacija, a priori, nije ni dobra ni zla; njezin ishod ovisi o ljudskom djelovanju.“ Štoviše,

„ako se globalizacijski procesi ispravno shvate i budu primjereno vođeni, nude nečuvenu priliku za opsežnu preraspodjelu bogatstva na svjetskoj razini; naprotiv, budu li ti procesi loše vođeni, mogli bi dovesti do povećanja siromaštva i nejednakosti, pa čak potaknuti novu krizu svjetskih razmjera.“

Globalizacija nije predodređena od strane bezličnih sila, koje su izvan ljudskog utjecaja; to je stvarnost koja je oblikovana ljudskim izborom i djelovanjem.

Vezano uz globalizaciju Benedikt XVI. razmatra i pitanje tehnologije kao ideologije:

„Problem razvitka danas je nerazdvojno združen s tehnološkim napretkom. Nužno je naglasiti kako je tehnika duboko ljudska danost povezana s čovjekovom autonomijom i slobodom. Tehnika je objektivni vid ljudskog djelovanja, čiji se izvor i razlog postojanja nalazi u subjektivnom čimbeniku – čovjeku koji djeluje. Zbog toga tehnika nikada nije samo tehnika. Ona otkriva čovjeka i njegovo nastojanje ka razvoju te izražava težnju ljudskoga duha za postupnim nadilaženjem određenih materijalnih uvjetovanosti.“

Papa upozorava na opasnost, jer je „tehniku moguće pojmiti kao sastojnicu apsolutne slobode“, što dovodi do stajališta da je moralno i sve što se može tehnički ostvariti. „Proces globalizacije mogao bi ideologije zamijeniti tehnikom, koja bi u tom slučaju postala ideološka moć i izložila čovječanstvo opasnosti od zatvaranja u a priori, što bi mu pak onemogućilo susret s bitkom i istinom.“ Tu se krije velika opasnost: „Apsolutizam tehnike naginje tome da onesposobi ljude kako ne bi zamijetili ništa što se ne može objasniti pukom materijom“. Stoga autentičan ljudski razvitak „zahtjeva nove oči i novo srce, koji su sposobni nadići materijalističku viziju ljudskih događaja, te u razvoju naslutiti neki „onkraj“ koji tehnika ne može dati“.

Papa benedikt XVI. obraća se izravno političarima. Ponajprije skreće na pozornost da kršćanska vjera može dati velik doprinos razvitku, te da stoga

„Bog ima pravo biti nazočan u javnosti. Nijekanje prava na javno ispovijedanja vlastite religije, te prava da se vjerske istine izražavaju u javnom životu(!), negativno utječe na istinski razvitak. Isključivanje religije iz javnosti, ili drugi ekstrem, vjerski fundamentalizam, slabe susret između osoba i njihovu suradnju glede napretka čovječanstva.“

Usto poručuje:

„Želio bih svima, a osobito onima na vlasti, koji su zaduženi iznova oblikovati ekonomski i društveni red, dozvati u pamet da je prvi kapital, koji treba sačuvati i dati mu vrijednost sam čovjek, odnosno osoba u svojoj cjelovitosti: Čovjek je, naime, začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života.“

U Zaključku enciklike Papa navodi nešto što bi svi katolici trebali hrabrije i djelotvornije iznositi u javnosti:

„Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam. Dok se suočavamo s golemim problemima razvoja naroda, koji nas obeshrabruju i nukaju na odustajanje, u pomoć nam priskače i osvješćuje Gospodinova riječ: „bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv, 15:5), dok nam druga njegova riječ donosi ohrabrenje: „ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt, 28:20). […] Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam. Samo nas humanizam, koji je otvoren Apsolutnome može voditi promicanju i ostvarivanju oblika društvenog i civilnog života“.

Potrebni su kršćani skloni „opraštanju, prihvaćanju bližnjeg, pravdi i miru“. U „Caritas in veritate“ papa Benedikt XVI. ohrabruje vjernike da primjenjuju inovativne načine razmišljanja u svezi s istraživanjem i definiranjem značenja ekonomije i biznisa, kako bi time potaknuli temeljito novi način razumijevanja poduzetništva. „Caritas in veritate“ predstavlja veliki izazov prevladavajućem pogledu na svijet nadahnutom ekonomskim liberalizmom i filozofskim libertarijanizmom u kojima se osobna sloboda uzdiže do apsolutnog. Kategorički odbacuje stajalište prema kojem je ekonomski život autonoman i može biti neovisan o moralu. Enciklika je veličanstven dar svijetu, a „ljubav je najizravniji put“ do tog nauka:

„Ona oživotvoruje osobni odnos s Bogom i bližnjim, ona je načelo odnosa ne samo među prijateljima, članovima obitelji i manjih grupa (mikrorazina) nego, pače, načelo društvenih, ekonomskih i političkih odnosa (makrorazina).“

Međutim, ako ljubavi nedostaje istine ona

„biva izgnana u skučen prostor, lišen svake relacijalnosti, te isključena iz projekta i procesa ljudskog razvoja od univerzalnog značenja, u dijalogu između saznanja i primjene. Istina je svjetlo koje ljubavi daje smisao i vrijednost. Ljubav bez istine upada u sentimentalizam, postajući praznom ljušturom koju je moguće ispuniti kako se komu prohtije.“

Enciklika nudi čovječanstvu realan projekt, a ne neki nedostižan ideal. Vjernici katolici, kao i svi ljudi dobre volje, pozvani su da obrate pozornost na poruke pape Benedikta XVI. kako bi promovirali i stvorili mehanizme stvaranja, kako je rekao sveti papa Ivan Pavao II., „globalizacije solidarnosti“. Enciklika svojim promišljanjima ulazi duboko u pore ljudskog društva i stoga ima neizmjernu vrijednost za sadašnji svijet i čovjeka. Kršćani su pozvani obnoviti svoju viziju mogućega, a zatim, uz Božju pomoć, živjeti je i tako služiti svijetu u ljubavi. Naposljetku, enciklika „Caritas in veritate“ poziva sve i svakoga na razvijanje ozbiljnog osjećaja moralne odgovornosti za čovječanstvo, za njegov svijet, za njegovu cjelovitost (antropologiju) i za njegov poziv. Takav osjećaj odgovornosti može se razviti samo u iskustvu ljubavi, koja dolazi od Boga i predodređena je da bude priroda i svojstvo svih nas. Enciklika je argument za kršćanski humanizam i promicanje ispravnog gledišta na aktualna društvena pitanja i traži od hrvatskih katolika da izađu iz bunkera! Ljubav u istini!

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---