Crkva i umjetnici – prirodno i posebno prijateljstvo

Sikstinska kapela
Petak, 23. lipnja 2023.

Dobar dan, dobro došli! Ovdje je sve umjetnost (papa pokazuje na freske), svi vi! Dobro došli!

Zahvaljujem vam što ste prihvatili moj poziv. Raduje me vaša prisutnost, jer Crkva je oduvijek imala odnos s umjetnicima koji se može nazvati u isto vrijeme prirodnim i posebnim. Radi se o jednom prirodnom prijateljstvu, jer umjetnik uzima zaozbiljno neiscrpnu dubinu postojanja, života i svijeta, u njegovim kontradikcijama i u njegovim tragičnim stranama. Ova dubina je u opasnosti da postane nevidljiva pogledu mnogih specijaliziranih znanja, koji daju odgovore na neposredne potrebe, ali se muče da sagledaju život kao poliedričku realnost. Umjetnik sve podsjeća da je dimenzija u kojoj se krećemo, i onda kada toga nismo svjesni, dimenzija Duha. Vaša umjetnost je poput jedra koje se puni Duhom i nosi nas naprijed. Dakle, prijateljevanje Crkve s umjetnošću je nešto prirodno. Ali je također posebno prijateljstvo, naročito ako pomislimo na mnoge dionice povijesti zajedno prijeđene, koje pripadaju baštini svih, vjernika ili nevjernika. Svjesni ovoga, očekujemo nove plodove također u našem vremenu, u jednom ozračju slušanja, slobode i poštovanja. Ljudi trebaju te plodove, posebne plodove.

Romano Guardini je pisao da je „stanje u kojem se nalazi umjetnik dok stvara, slično je onome djeteta ili vidioca“ (L’opera d’arte, Brescia 1998, 25). Ova dva poređenja čine mi s se zanimljivim. Po njegovom mišljenju „umjetničko djelo otvara prostor u koji čovjek može ući, u kojem može disati, kretati se i odnositi se prema stvarima i ljudima, koji se otvore (Ivi. str. 35). Istina je, kada se čovjek bavi umjetnošću, granice popuštaju, a granice iskustva i razumijevanja se šire. Sve se čini otvorenijim i dostupnijim. Tada se stječe spontanost djeteta koje imaginira i oštroumnost vidioca koji obuhvaća stvarnost.

Da, umjetnik je poput djeteta – ovo ne bi trebalo zvučati kao uvreda – što znači da se prije svega kreće u prostoru invencije, novosti, stvaranja, donošenja nečega na svijet što nikada nije viđeno na ovaj način. Čineći tako, pobija ideju da je čovjek biće stvoreno za smrt. Čovjek se mora suočiti sa svojom smrtnošću, istina, ali on nije biće stvoreno za smrt, nego za život. Veliki mislilac poput Hannah Arendt potvrđuje da je vlastitost ljudskoga bića živjeti kako bi u svijet donijelo novost. To je dimenzija ljudske plodnosti. Donijeti novost. Čak i u prirodnoj plodnosti svako dijete je novost. Otvoriti i donijeti novost. Vi umjetnici realizirate ovo pokazujući vašu originalnost. U djela uključujete uvijek sebe, kao neponovljiva bića – ono što svi mi jesmo, ali s namjerom da stvorite još više. Kad vas talent prati, donosite na vidjelo nešto novo, obogaćujete svijet novom stvarnošću. Mislim na one riječi koje čitamo u Knjizi proroka Izaije, kada Bog kaže: „Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ (43,19). I u Otkrivenju potvrđuje: „Evo, sve činim novo!“ (21,5). Na taj način kao da umjetnikovo stvaralaštvo sudjeluje u stvaralačkom Božjem stvaranju. Onoj strasti s kojom je Bog stvarao. Saveznici ste Božjeg sna! Vi ste oči koje gledaju i sanjaju. Nije dovoljno samo gledati, potrebno je i sanjati. Jedan latinoamerički pisac rekao je da mi ljudi imamo dva oka: jedno da gledamo ono što vidimo, a drugo da gledamo ono što sanjamo. A kada čovjek nema ta dva oka, ili samo dio jednog ili drugog, nešto mu nedostaje. Vidjeti ono što sanjamo … Kreativnost umjetnika: nije dovoljno samo gledati, treba i sanjati. Mi ljudska bića čeznemo za novim svijetom koji nećemo u potpunosti vidjeti vlastitim očima, ali ga ipak želimo, tražimo, sanjamo.

Vi umjetnici, dakle, imate sposobnost sanjati nove verzije svijeta. To je važno: nove verzije svijeta. Sposobnost unijeti novosti u povijest. Stoga kaže Guardini da sličite također vidiocima. Vi ste pomalo kao proroci. Umijete gledati stvari u dubinu i u daljinu, kao stražari koji stiskaju oči kako bi provjerili horizont i istražili stvarnost onkraj pojavnosti. Pritom ste pozvani izbjeći sugestivnoj moći preuzetne, umjetne i površne ljepote koja je danas raširena i često suučesnica u ekonomskim mehanizmima koji stvaraju nejednakosti. Ta ljepota ne privlači, jer to je ljepota koja se rađa mrtva. Nema tu života, ne privlači. To je lažna, kozmetička ljepota, maqillage – šminka koja skriva umjesto da otkriva. Na talijanskom se kaže „trucco“ [trik, šminka], jer ima nešto od prijevare. Vi se držite podalje od te ljepote, vaša umjetnost želi djelovati kao kritička savjest društva, skidajući veo s običnosti. Želite pokazati ono što navodi na razmišljanje, što čini budnim, što otkriva stvarnost čak i u njezinim proturječnostima, u njezinim aspektima koje je ugodnije ili unosnije zadržati skrivenima. Poput biblijskih proroka, suočavate nas sa stvarima koje nas ponekad živciraju, kritizirajući današnje lažne mitove, nove idole, banalne diskurse, zamke potrošnje, lukavstva moći. To je zanimljivo u psihologiji, u osobnosti umjetnikā: sposobnost da se ide dalje, da se ide dalje u napetosti između stvarnosti i sna.

Često to radite s ironijom, što je divna vrlina. Dvije vrline koje ne njegujemo toliko: smisao za humor i ironiju, moramo ih više njegovati. Biblija je puna trenutaka ironije, u kojima se ismijava umišljenost samodostatnosti, zloporaba moći, nepravda, nečovječnost – koje se zaodijevaju moću, a ponekad čak i svetošću. Također imate pravo biti stražari pravog religijskog smisla, koji je ponekad banaliziran ili komercijaliziran. Budući da ste vidioci, stražari, kritičke savjesti, osjećam vas saveznicima za toliko stvari koje su mi bliske srcu, kao što su obrana ljudskog života, socijalna pravda, posljednji, briga za naš zajednički dom, osjećaj da smo svi braća. Stalo mi je do humanosti čovječanstva, do ljudske dimenzije čovječanstva. Zato što je to velika strast Božja. Jedna od stvari koje umjetnost približavaju vjeri jest činjenica što one pomalo uznemiruje. Umjetnost i vjera ne mogu ostaviti stvari onakvima kakve jesu: one ih mijenjaju, preobražavaju, obraćaju, pokreću. Umjetnost nikada ne može biti anestetik; daje mir, ali ne uspavljuje savjesti, drži ih budnima. Vi umjetnici često pokušavate ispitati čak i pakao ljudskog stanja, ponore, tamne strane. Mi nismo samo svjetlo, vi nas podsjećate na to; ali potrebno je da se baci svjetlo nade u tamu ljudskosti, individualizma i ravnodušnosti. Pomozite nam da nazremo svjetlo, ljepotu koja spašava.

Umjetnost je oduvijek bila navezana na iskustvo ljepote. Simone Weil je napisala: „Ljepota zavodi tijelo kako bi dobila dopuštenje da dođe do duše“ (L’ombra e la grazia, Bologna 2021, 193). Umjetnost dotiče osjetila kako bi animirala duh i to čini kroz ljepotu, koja je odraz stvari kada su dobre, pravedne, istinite. To je znak da nešto ima puninu: tada zapravo spontano kažemo: „Kako je lijepo!“ Ljepota čini da osjećamo da je život usmjeren na puninu. Tako se u istinskoj ljepoti počinje osjećati nostalgija za Bogom. Mnogi se nadaju da će se umjetnost češće vraćati ljepoti. Naravno, kao što rekoh, postoji i beskorisna ljepota, umjetna i površna pa čak i varljiva ljepota, ona šminke i prijevare.

Ali mislim da postoji važan kriterij za razlučivanje, a to je onaj harmonije. Prava ljepota, naime, odraz je harmonije. U teologiji – zanimljivo je – teolozi opisuju Božje očinstvo, sinovstvo Isusa Krista, onda kad je riječ o opisivanju Duha Svetoga: Duh je harmonija. Ipse harmonia est. Duh je taj koji čini harmoniju. I umjetnik ima nešto od toga Duha da stvori harmoniju. Ona je ljudska dimenzija duhovnoga. Prava ljepota, naime, odraz je harmonije. Ona je, ako mogu tako reći, operativna vrlina ljepote. Ona je njezin temeljni duh, u kojem djeluje Duh Božji, veliki harmonizator svijeta. Harmonija je ondje gdje postoje dijelovi, međusobno različiti, koji ipak čine cjelinu, različitu od svakog dijela i različitu od zbroja dijelova. To je teška stvar koju može samo Duh učiniti mogućim: da razlike ne postanu sukobi, nego različitosti koje se integriraju; i da u isto vrijeme jedinstvo ne bude uniformnost, nego udomljuje ono što je višestruko. Harmonija čini ta čuda, kao na Pedesetnicu. Uvijek me pogodi razmišljanje o Duhu Svetom kao onome koji dopušta da se dogode neredi najveći– sjetimo se jutra na dan Pedesetnice  – a zatim nastaje harmonija. To nije ekvilibrij, ne, za stvaranje harmonije najprije je potreban ekvilibrij; harmonija je nešto drugo od ekvilibrija. Kako je aktualna ova poruka: nalazimo se u vremenu medijske ideološke kolonizacije i razdirućih sukoba; homogenizirajuća globalizacija koegzistira s mnogim zatvorenim lokalizmima. To je opasnost našeg vremena. Čak i Crkva može biti pogođena. Sukob može djelovati pod lažnim zahtjevom jedinstva; kao što su podjele, sekte, narcizmi. Potrebno nam je da načelo harmonije što više naseli naš svijet i protjera uniformnost. Vi umjetnici možete nam pomoći da ostavimo prostora Duhu. Kada vidimo djelovanje Duha, a to je stvaranje harmonije različitosti, ne njihovo uništavanje, ni uniformiranje nego harmoniziranje, tada razumijemo što je to ljepota. Ljepota je djelo Duha koji stvara harmoniju. Braćo i sestre, neka vaš genij slijedi taj put!

Dragi prijatelji, sretan sam zbog ovog susreta s vama. Prije nego što vas pozdravim, imam vam još nešto kazati što mi leži na srcu. Zamolio bih vas da ne zaboravite siromašne, koji su Kristovi miljenici, bez obzira na načine na koje je se danas siromašno. Također i siromašni imaju potrebu za umjetnošću i ljepotom. Neki doživljavaju vrlo teške oblike životnih uskraćivanja; zbog toga su im one još potrebnije. Obično nemaju mogućnosti da bi ih se čulo. Vi možete biti tumači njihovog nečujnog vapaja.

Zahvaljujem vam i potvrđujem vam svoje poštovanje. Želim vam da vaša djela budu dostojna žena i muškaraca ove zemlje i da daju slavu Bogu koji je Otac svih i koga svi traže, i kroz umjetnost. I na kraju vas molim, harmonično, molite za mene. Hvala vam.

Prijevod: Predrag Mijić; izvor: vatican.va