Čovjek praktične odluke i prijateljske širine: BORIS DIVKOVIĆ (1981–2011)

Navršava se deset godina od kako nas je napustio Boris Divković. Sastavljati biografiju, slikati riječima portret pokojnog a dragog čovjeka, prijatelja, nikada nije dovršen posao. Uvijek ostaje određena nelagoda, ako ne i strah da se štogod krivo ne kaže, a ta se osoba ne može oglasiti, usprotiviti. „U pravu je uvijek onaj koji je preživio“ (K. Jaspers). „Mrtvi neće ustati svjedočiti protiv njega. / Možeš im pripisati djela kakva želiš, / Njihov će odgovor uvijek biti šutnja“ (C. Milosz).

Nimalo nije neistinito da se s prijateljima i dragima živi i razgovara čitava života. Da se iznova provjeravaju stavovi, dovodi u pitanje misaone konstrukcije koje smo o njima izgradili. Možda to nije tako često pa ni intenzivno kao kad smo se za života susretali, ali i sada, nekada fragmentarno, nekada iznenada, na ulici, izbije pred nas naš prijatelj, prijateljica, i kad se ne nadamo, u nekom sličnom neznancu, u nekom licu, u nekoj neumrloj gesti ili se na nekom skupu, godišnjici s namjerom izričito sjećamo onoga tko nam je bio značajan. U svakom slučaju, pred dragima kojih više nema fizički, mi smo gospodari njihovih bivših života. Nikada pak ne bismo smjeli biti loši i strogi gospodari…

****

Boris Divković se rodio u Tisovcu/Breške kraj Tuzle (1981), na sjeverozapadnim padinama Majevice, dijelu sela gdje još ima Divkovića a da nisu više u rodu. Nije mi poznato jesu li uopće i ako jesu koji su Divkovići kamo išli: oni fra Matije Divkovića, rodonačelnika bosanske književnosti s Jelašaka prema Solima, današnjoj Tuzli ili su fra Matijini napustili prostor ispod Majevice i uputili se prema Krivaji, Olovu i obroncima vareške Zvijezde.

Boris je odrastao u rudarskoj obitelji s još dva starija brata i u zavičaju završio brežačku osnovnu školu, a onda se 1996. upisao u franjevačko sjemenište i klasičnu gimnaziju u Visokom. Bilo je to netom poslije završetka rata. Ni sjemenišna disciplina, ni težina grčkog i latinskog, ni različitost odgojnih pristupa gimnazijskih profesora, nisu mu bili poteškoća. Njega je resila lakoća obavljanja poslova, kako fizičkih tako i školskih. Sportski nije bio obdaren, osim trčanja, vjerojatno zbog daljine škole, a nije bio tjelesno nezgrapan, naprotiv, nego se sportom nije bavio, iako je u sebi nosio sportski pa i pobjednički duh. Od supruge Dragane kasnije sam doznao za njegovu zgodu kako je kao dobar đak s još nekima poslan na međunarodno takmičenje u Belgiju. Na rasporedu je bilo i plivanje u bazenu. A on nije znao plivati. Nije, međutim, odustao. Bio je visok te je umjesto preplivavanja brzim hodom prehodao bazen i stigao prvi.

Nakon završetka novicijata u Livnu, godine određene povučenosti i intenzivnije pripreme za franjevaštvo, Boris je (2001) započeo filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. S različitim talentima, aktivan, zaigran i zainteresiran, ni studij ni druge obveze nisu mu predstavljale poteškoću. Uključio se i u VIS Jukić i u glumačke priredbe. Volio je pjesmu, sevdalinku, ali i koralno i zborsko pjevanje. Nije se izmicao ni fizičkim poslovima a ni zajedničkim druženjima šale i pjesme. Boris je rastao u familiji i okruženju kojima nije bilo potrebno izobilje za radost, ako je to uopće i potrebno, nego se radovao uopće otvorenim susretima i veseljima.

Već s početka studija upoznaje svoju buduću suprugu Draganu, ozbiljnu i vrlo odgovornu, jednu od najboljih studentica na anglistici. I počinje za oboje nimalo jednostavan put odlučivanja jedno za drugo, što je opet, za svakoga od njih jedinstven i osoban put. Premda se radi o krajnje privatnom, čini se važnim kazati zbog cjeline, da je Borisova odluka o izlasku iz fratara vrlo važna za njegov kasniji život. Radi se o životnoj odluci koju se donosi posve sam, krajnje sam, a na igri je, na kocki je dakle temeljna promjena života. Riječ je o dvadestdvogodišnjaku koji stoji pred dilemama kojima sam ne može sagledati sva značenja i odlukama kojima ne može prozrijeti sve posljedice. Ono u što je uvjeren jest da ne želi ostajati u duhovnom zvanju i istodobno biti u vezi. Bila bi to za njega moralna izdaja vlastite ljudskosti. Ne odlazi mu se zato što se nije snašao ili što ga franjevaštvo ne ispunja, naprotiv. Ne bira on dakle brak zbog razočaranja u fratre, iako ne propušta i oštro se obrušiti na devijacije suvremenog franjevaštva, redovništva i crkvenih ljudi. Ne bira između lošega i dobroga, nego traži svoj vlastiti put između dvaju životnih dobrih putova i traži onaj koji je doista njemu primjereniji. I uvijek to čini sav, cjelinom bića se unosi u problem, ne želi propustiti razmisliti i o svojim tamnim stranama. I kasnije ne napada niti kritizira fratarluk i Crkvu iz namještene poze povrijeđenoga da bi naknadno opravdao svoj slobodni, ni od koga uvjetovani odlazak. Živi ustvari iz zahvalnosti i ljubavi, a ne iz manjka i nepotvrđenosti.

Nema sumnje da kao iskren čovjek osjeća kao teret ali i kao dužnost i obvezu onoga što se u franjevaštvu naziva zavjet, odluku koju je izrekao svojim pristankom i svojom riječi pred onom najvišom, nevidljivom, transcendentnom instancijom, pred Bogom. Nema sumnje da se tu prelamaju i ona pitanja kojima se ne zna proizlaze li iz vjere, iz stvarnoga stanja duhovnih stvari ili su plod tradicije. Radi se, naime, o tome hoće li Bog s kojim se jednom krenulo i dalje pratiti čovjeka na njegovu putu, sada na novom putu ili će se sve razumijevati i tumačiti i kao „Božja kazna“ zbog napuštanja, zbog izdaje. Ne treba zaboraviti da su Borisa, bez njegova htijenja, kao uostalom i sve talentirane i otvorene ljude, kao sve ljude koji svijet žele učiniti prijateljskim, pratili sitni i zavidni pogledi, opaka podmetanja i ogovaranje. Lakoća koju je nosio i kojom je susretao probleme i obavljao poslove izazivala je ljubomoru ljudi koji su patološki sebe precjenjivali, i čija bi se umišljenost upravo razbijala i poništavala pred autentičnim govorom i nepatvorenom Borisovom jednostavnošću.

Tih vremena, tih mjeseci, koji nisu bili dugi u usporedbi s vremenom života, ali su egzistencijalno bili zgusnuti i vrlo zahtjevni za njega, povlačio se ustranu i razmišljao. Vodio teške bitke, razgovore sa sobom, s Bogom. Upoznavao se, sagledavao prošlost, pokušavao naslutiti budućnost. I odlučio se, siguran da mora tako učiniti i uvjeren da ta odluka neće biti nepotvrđena Božjom pratnjom i blagoslovom, a da on treba biti pošten i radin, da i dalje treba nastaviti svoj fratarski put i izvan fratarske zajednice, u saeculumu, jednu vrstu poslanja bosanskoga franjevca bez habita i novoga zajedničkoga života u javnom prostoru, u društvu.

****

Zašto je važna ova odluka? Pa zato da se vidi Borisova dosljednost, kontinuitet u diskontinuitetu i da se sagleda kako će kasnije u životu biti čovjek koji ne zagovara revoluciju nego reformu, koji se nije odlučio tako da bi prekinuo svaku vezu s prošlim životom i bivšim prijateljima, kolegama s kojima je živio, kako to znaju činiti neki religijski i politički novoobraćenici, koji dakle nije htio biti nezahvalan zajednici i instituciji u kojoj je postajao i odlučivao se za ono što jest i što će postati. Nije pošao izbjeljivati svoju „savršenu“ biografiju kako neki čine čitava života da bi druge uvjerili da su ispravno postupili, a ustvari sebe same uvjeravaju u ono što nisu.

I onako kako je posve bio unutra, u fratarluku dok je bio, takav će i ostati, te i onda kada bude van i kada bude kritizirao svoju bivšu zajednicu, činit će to iznutra, kao insider. Tako će to raditi i činiti kada bude i u drugim poslovima, timovima i stranci.

Još se jedna stvar ovdje čini iznimno važnom. Odluka o napuštanju fratarluka učinila je od Borisa čovjeka koji se u sljedećim odlučivanjima, životnim, egzistencijalnim, obiteljskim, političkim, stranačkim, vodio dvostrukim korakom, teorijsko-praktičnim. Naime, najprije je važno dobro sve sagledati, promisliti i onda donijeti konkretnu odluku. Boris je u tome, za razliku od intelektualaca, u politici spreman aktualizirati svoj moralni princip, a ne stalno na njemu visjeti, analizirati ga, okretati ga s ove pa s one strane, bez odluke. Besplodno je dugo razmišljati a ne promijeniti praksu.

Boris je dakle napustio fratre, nastavio je međutim studij na Franjevačkoj teologiji kao civil i završio ga 2006. Diplomirao je teologiju. U međuvremenu se oženio, dobio kćerku Helenu. Zajedno s Draganom selio je i tražio bolji stan. Aktivirao se, preko fra Petra Matanovića, tada ravnatelja franjevačke izdavačke kuće Svjetla riječi, kao honorarac, da bi od 2003., s dolaskom za ravnatelja fra Miljenka Petričevića, stalno se zaposlio i postao i član uredništva.

Silna energija kojom je obavljao poslove učinili su ga čovjekom koji je sve više išao u širinu, a manje u dubinu. Nisu mu bili strani praktični poslovi, mnoštvo komunikacija, širenje prijateljstava, menadžerstvo, ugovaranja i pregovaranja, poslovi na raznim stranama, razvažanje revije i knjiga Svjetla riječi po svim krajevima Bosne, traženje reklama, predstavljanja novih publikacija, pa onda dolazi uključivanje u osnivanje i rad Naše stranke. U stranku je stigao na ideji i razgovorima s prijateljima (E. Kazaz i I. Šarčević) da bude netko iz franjevačke škole bosanskoga mišljenja i kocka je pala na Borisa. I on se, jer je stvar bila ne samo čista, nego iznimno dobra, svesrdno uključio. Izabran je na osnivačkoj skupštini 2008. za potpredsjednika.

Opremljen relativno dostatnim znanjem, iznad svega otvoren za učenje i susrete, opremljen također relativno dobrim poznavanjem Bosne, njezine povijesti, geografije, demografije i ratnih posljedica, činilo mu se da je baš tu mogućnost njegova daljnjeg angažmana. I sav se dao. Koristio je sve svoje komparativne prednosti da ih izruči stranci. Nije to išlo jednostavno, ali se Boris nije predavao, ni onda kada se stranka gotovo raspala, zbog unutarnjih neslaganja, Boris je uspio sačuvati unutarnju komunikaciju. Odgovorni su to prepoznali, zato je i dio zahvalnosti Borisu i ime fondacije u okrilju ove stranke.

Za politiku se nitko nije rodio, ona se uči. Tako je i Boris počeo učiti. Počeo je, koliko su mu drugi poslovi omogućavali, učiti od drugih. Zagrijao se za političku misao i praksu Václava Havela, jer mu se činilo da politička vizija Naše stranke treba uključivati moralnost, politiku iznimne osjetljivosti za pojedinca, a da se ne upadne u sirovi individualizam, ideju socijalne pravde a da se ne upadne u klasnu revoluciju i kulturno pripadanje etničkom a da se ne upadne u nacionalizam – sve, dakle, ono što ima veze s ovim češkim intelektualcem, političarom i državnikom, koji je bez nasilja, čitava života, nastojao ljude uvjeravati da samostalno misle, da budu odgovorni; nastojao ih je pridobivati za dobru stvar i za moralno djelovanje.

****

Naveo bih nekoliko osobina Borisa Divkovića: Bio je to čovjek energičan, pasioniran, strastven, komunikativan, pouzdan, odgovoran osobito prema zadanoj riječi. Više nego optimističan bio je čovjek nade. Neki su njegove stavove smatrali utopijskim, kao politički idealizam, politički donkihotizam. No, važno je napraviti razliku između optimizma – kao vjere u sebe i nužni ishod stvari od nade koja je izvan dosega nas i stvari, koja dolazi iz širine smisla i smisla transcendentnoga korijena postojanja. Odatle se moglo postavljati velike ciljeve. Iskustvo da dobre sile prate čovjekova dobra nastojanja i dobra djela, davalo je Borisu neposustalu snagu da se samo ide naprijed. Nekada i prebrzo.

Boris je bio nepotkupljiv, jer se držao vjernosti zadanome putu. Bile su mu nuđene bolje opcije, bolja mjesta, nije bio bez dilema, ali ih je mjerio sa svojim prijašnjim putom, sa svojim temeljnim opcijama i temeljnom životnom odlukom. Od svoje nepotkupljivosti nije opet pravio rigidnu moralnu veličinu.

Tražio je slobodu koja proizlazi iz čiste savjesti, aktivnu slobodu zauzimanja za slabe i obespravljene. Išao je sve više u širinu ali ne u dubini, nije se sustizao. Jednostavno nije stizao a stalno je u nekim segmentima ubrzavao povijest.

****

Bio je za naše prilike vrlo rijedak čovjek, teolog u politici, i to u stranačkoj politici, ali bez ambicija da se obogati ili stekne povlašteni status ili nezasluženi društveni ugled. Bio je teolog koji nije uzmicao da racionalno obrazlaže svoju vjeru u Boga, koji je sa shvatljivim, jednostavnim i primjerenim riječima bio sposoban ukazati da njegova posljednja uvjerenja počivaju na transcendentnim korijenima postojanja, na tajni postojanja, u Bogu. Kao vjernik i teolog, kao katolik i Hrvat nije imao kompleks manje vrijednosti pred ljudima koji teologiju smatraju zanimanjem slično magiji, a vjernike ljude koji ne misle ili su se zaustavili u nekom neoslobođenom predracionalnom stanju, ali nije imao ni onaj oholi kompleks precjenjivanja koji na sebe nabacuju fanatični novoobraćenici, licemjerni i strašljivi vjernici. Boris Divković je imao integralni identitet, građen na ljudskim krepostima razbora i pravednosti, hrabrosti, umjerenosti i sigurnosti nasljedovanja Isusa iz Nazareta.

Kao teolog u politici on je djelovao na dva polja: u jednom, među ljudima koji su bili ateisti svjedočio je ljudsko a ne namrgođeno, policijsko lice Boga kontrolora, Boga unesrećitelja čovjeka i preziratelja ljudskog veselja; svjedočio je agnosticima i indiferentnima, dogmatiziranim kritičarima iz navike ili ateističkim pozerima neizmjernu snagu vjere i nade da u „neuvjetnim“ situacijama ima izlaza, bio je sam svjedok da se može biti vjernik i teolog i pristao čovjek, ne glup nego solidno obrazovan i koji stoji čvrsto na zemlji; u drugom polju, Boris Divković je svjedočio prosvjetiteljsku snagu svoje teologije (ne kabinetske, nego one prvoga reda, gotovo kolokvijalne) u kojoj vjera ne ušutkava razum niti podlaže čovjeka nekim nepromjenjivima sudbinama ili slijepoj poslušnosti ili determinizmu nejasne Božje volje, nego poziva um, razum, poziva čovjeka pojedinca da se usudi misliti (Sapere aude!), da iziđe iz svake nametnute ili samoskrivljene nezrelosti, iz tora kolektiva (nacionalnoga ili religijskoga) u kome je doduše toplo i osigurano ali je zagušljivo, zaudara i nema slobode. Jedna od osnovnih zadaća zrelih vjernika i zrelih političara u nas jest razdvojiti – dakle ne ujediniti niti kontrastirati – religiju i politiku, dati caru carevo, a Bogu Božje.

****

Boris Divković je volio povijest. Čak je bio upisao postdiplomski studij povijest na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i to sa specijalizacijom suvremene povijesti, od kraja 19. stoljeća, od rađanja nacionalnih ideja i država do danas. Bio je projekt unutar Bosne Srebrene da njih šestero studira različita razdoblja pa da onda rade u tada tek osnovanom Kulturno-povijesnom institutu Bosne Srebrene. Nažalost, stvar sa studijem je propala.

S tom idejom upoznavanja povijesti, prošlosti, vezana je Borisova velika ljubav za ovu zemlju, za njezino prosvjetljenje kroz znanje i knjigu. Volio je naprosto krstariti njome, upoznavati kako krajeve, krajolike tako i ljude. Zato su i nastale tolike reportaže stavljene u posthumno objavljenu knjigu (Život nadvladava brojke, Sarajevo ²2015), toliki portreti i još mnogo toga ispričanoga, jer kad bi se našli zajedno u redakciji, Boris je pričao gdje je bio, koga je susretao. I bio je u tome neumoran. Znao je istodobno obavljati po više poslova, stizati kada drugi spavaju. Evo primjera. Kako bi stigao u osam sati u Zagreb da intervjuira Slavka Goldsteina, morao je ustati i krenuti iz Sarajevo vrlo rano. Naravno, reći ćemo da je to normalno, ali nije, jer Boris je tako vrlo često radio i povrh svega činio je to razigrano, sa strašću i ljubavlju.

Upoznao je mnoge ljude, sva je Bosna bila njegova, zato je tako slobodno susretao ljude, zato je bio dobar operativac ne samo u Svjetlu riječi, nego i u Našoj stranci, zato su mu se gotovo posvuda otvarala vrata. Zato je u stranku i među naše ljude htio unijeti filantropski a ne mizantropski uski duh, zato je tražio da se upoznaju vjera, jezik, kultura, narodnost drugih. Zato je on na jedinstven način, u sebi samome nastojao pomiriti ono najteže za ovu zemlju – etničko i građansko. Želio je to učeći, istražujući i poštujući povijest i geografiju svoje zemlje, sve prošle političke modele, posebno onaj ZAVNOBiH-a, ali svjestan da se treba u novim vremenima, posebno nakon katastrofe rata, tražiti novi model zajedničkoga puta, novi duhovni, kulturološki i politički supstrat oko kojega će se ujedinjavati ljude, u kojem će se moći naći potvrđeni i priznati u svojim razlikama.

****

Čini mi se da bi bilo važno istaknuti i moralnu dimenziju koju je Boris unosio u konkretno javno i političko djelovanje. Naše politike, nacionalističke ponajprije, ali i ona koja se gradi socijaldemokratskom ili ona građanska označene su klijentelizmom, mafijaško-klerikalnom omertom, kriminalom. Došlo je do posvemašnje degradacije politike, politika je postala sve, uzela je sve, ali je moralno devastirana. Biva još jasnije do koje se mjere srozala u nečasnost ako se i tada branila privredna pljačka ljubavlju prema narodu, nacionalnom svjesnošću, vjerom, posjetom crkve i džamije, ratnim žrtvama, šehidskim pedigreom, patriotizmom i obranom jedne jedine i cjelovite zemlje. Upravo u ono što je neupitno a ustvari je krajnje nemoralno, teološki gledano i bezbožno, potrebno je uvesti moralnost. Nigdje, vjerojatno, nismo tako zapušteni kao u tom području, jer su laž, prevara, spletkarenje, mala kraduckanja i velike pronevjere, od kioska do SIPA-e, od škole do sudova i tužiteljstva u nas nešto posve normalno.

Zato su ljudi koji unose moralnu dimenziju u javnost mnogima čudaci, naivčine. I najbliži ustaju da ih zaustave, kako oni kažu, u uzaludnu i luđačkome poslu. Upravo kada zakazuju intelektualci, kada se prodaju za zdjelu leće, kada su crkvene i religijske institucije postale strukture skrivanja grijeha i moralne i političke odgovornosti u ratu i još većem osiromašenju siromašnih, kada mediji, novinari prelaze u trgovce istinom, ljude bez građanske hrabrosti i obrazovno primitivne, Boris a i Naša stranka željeli su vratiti moralnost u javnost, u politiku. Naša stranka je nastala velikim dijelom i kao odgovor, moralni i građanski odgovor na zakazivanje intelektualaca.

Boris Divković nastojao je prepoznati sve komponentne moralnoga čina i nastojao da se dosljedno ostvaruje moralno djelovanje, od poštivanja najjednostavnijeg dogovora do realizacije najviših moralnih zapovijedi poput Deset zapovijedi, zlatnoga pravila, kategoričkoga imperativa ili Isusova evanđelja milosrđa i praštanja kao posljednjega okvira, horizonta moralnoga djelovanja. Sažeto kazano, moralni čin sastoji se od dobra, koje se iskreno hoće (nakana) uz poštivanje okolnosti, svojih i tuđih granica i uvjetovanosti, prava i sloboda. U politici najviše političko a time i moralno dobro je ljudsko zajedništvo, zajedništvo različitih ljudi (bratstvo, bez obzira na sve devijacije u ostvarenju i kriva tumačenja) te zajedničko dobro obitelji, zajednice, naroda, društva, države, ali da to dobro nikada ne smije biti na štetu pojedinca. Boris je doista imao dušu brata i prijatelja, otvorenu svim ljudima.

Osim dobra za koje se moralno i politički odlučujemo važna je unutarnja motivacija, nakana. Naravno, nju nitko ne može sa strane dokraja vidjeti i procijeniti, štoviše s nakanom se može manipulirati, nekada se dobro djelo može činiti iz posve loših namjera (zarade, obmane), što moralni čin diskvalificira kao moralan, a nekada se ljudima sa strane može činiti nakana moralno nevaljanom iako je ustvari potpuno iskrena. Boris je u svemu nastojao biti sa čistom motivacijom. Svoje ambicije, koje nisu bile uopće malene, nije ostvarivao na račun drugih, nije se krio ni iza kakve institucije, niti je zauzimao pozu da s nekog moralnoga visa, kao da nije član „nečistoga“ društva, „slabi“ čovjek i pripadnik „grešne“ Crkve, dijeli lekcije o moralnoj nepogrešivosti.

Pri moralnom činu, moralnom djelovanju, osim objekta dobra i nakane da se to dobro ostvari, važno je uvažavati okolnosti, u koje iznad svega pripadaju drugi ljudi. I tu je Boris bio maksimalno uviđavan za druge. On je gradio odnose, gradio mostove, nastojao je razumijevati slabe ljude, biti strpljiv, osim u situacijama izrazite opakosti i bezobrazluka, intelektualne gluposti, primitivizma i moralne zloće. Tada bi onako golem povisio ton, zažegao se, znao bi čak u nemoći zaplakati, ali nikada ne bi bio nasilan niti bi u svojoj muci i suzama gubio dostojanstvo. Tu bi, u pitanjima okolnosti koje nam se nameću nekada kao nepromjenjive ili teško promjenjive stvari, Boris nastojao sve ubrzati, i sebe i druge i povijest. Zato je djelovao neslomljiv, nepokolebljiv, čovjek koji krči kroz gustiše, prelazi preko prepreka, razrješuje labirinte ljudske dvoličnosti i zamke ljudskoga lukavstva. To je osobina rijetkih. Jakost ne kao fizička snaga, nego kao moralna odvažnost i građanska hrabrost bila je velika odlika Borisa kao ličnosti.

U politici se Boris nije vodio smišljanjem taktika ni taktiziranjem. Njegov stav o politici je bio da je ona „najčasniji ljudski posao“ i takav postaje kad ga vode časni ljudi. Za njega politika nije bila čisto reaktivno djelovanje na nacionalističke isključivosti (zavodljiva frazeologija patriotizma i slogani građanske države protiv nacionalističke isključivosti), nego aktivno založna strategija promjene vlasti, silaženje nacionalista s vlasti. No, više nego smjenu vlasti, stranaka i političara na vlasti htio je mijenjati političku kulturu, u zemlji zapuštenoj i nedemokratskoj, koja nije prošla prosvjetiteljstvo i koja ga nije imala u rigidnom marksizmu i socijalizmu. Zato je htio moral u politici, zato je htio oduhoviti politiku pa i evangelizirati je, ali da to čini bez ikakvoga nasilja ili nekakvim simulakrumom, varanjem da se zaobilaznim putem zavede i prevari ljude.

****

Boris se puno družio, komunicirao, mobitel je stalno zvonio. Držao je na okupu ljude, socijalno inteligentan, nije prekidao odnose, unosio se strastveno u razgovore, u njegovu govoru se osjećalo da nikada ne križa ljude, politika je umijeće dugoga uvjeravanja u dobro do sjaja u očima i povišenoga tona, a ne samozadovoljstvo nađenoga znanja, nikada prezrivi cinizam pred zatvorenošću ili glupošću sugovornika. Ako sam ja došao do ove ideje, zašto ti ne bi mogao, ništa ja nisam bolji od tebe, mislio je Boris. Zato se sav unosio u priču i projekte i s onima kojima možda uopće nije imalo smisla razgovarati jer su davno stali na stranu beščašća, prezira i cinizma, na stranu hedonističkoga nihilizma i besmislene zbilje. Zato je širio prostor povjerenja i slobode, bio „majstor nade i energije bez obala“ (E. Kazaz).

Brzina i blagost, s puno pomaganja u letu, neumorni Boka. Domisliti stvar i ne odustajati. Ne zaletjeti se cilju, ali kad se promisli i domisli sav se za njega dati. Prije nego ideal vlastite slobode, Boris je bio socijalno osjetljiv. Volio je da i u stranci prevlada više socijalna pa i ekološka dimenzija politike nego individualizam, jedino prava i slobode pojedinca. Više opće dobro nego privatno vlasništvo. No, pritom, kao samosvojni pojedinac koji se znao nositi s nevoljama, i koji kao pripadnik manjine (Hrvat, katolik, a među Hrvatima bosanski Hrvat i još Tuzlak…) nije izmišljao niti ikada kapitalizirao lažne ugroženosti, ovdje je ostavljao prostor međusobnoga drugarskog uvjeravanja i razuvjeravanja. U konačnom, Boris je u svojim velikim, dubokim i širokim očima imao nešto, da li urođeno ili stečeno odgojem i samoizgradnjom, ne bih znao, što možemo označiti senzibilnošću za čovjeka kao čovjeka, za ljudsko pojedinačno, teološki kazano za svako stvorenje kao Božje stvorenje, ili kako bi to Jaspers kazao, imao je osjetilo za najuzvišeniju, metafizičku odgovornost za čovjeka kao čovjeka.

Sekirao se ne toliko zbog drugih koliko zbog zapreka i nemogućnosti da on to stigne uraditi, promijeniti. Toliko je toga sanjao učiniti, a onda je najednom prekinut. Jer je uvijek mislio, ovo sada neka stoji, eto mene natrag po to samo da ovo sredim. Eto mene samo da ovo sredim! Slično je otišao i u bolnicu, ubrzavajući i vrijeme i život. Naravno, ne bez muke i dilema, ne bez dovoljnoga sagledavanja, ali uvijek u nepokolebljivoj nadi i s onom mišlju: Eto, samo da to još uradim, brzo ću to, vraćam se i nastavljamo!

Nije se vratio živ u Sarajevo. Stara bitka koju je počeo nije dovršena. Bitka smisla života i smislene budućnosti. Prošao je da nije stvarao nesreće, nego dobro, a konačni smisao ostavlja da ga sami tražimo. A što se tiče budućnosti, rekao je to na osnivačkoj skupštini Naše stranke: „Ni mi iz stranke, niti itko može predvidjeti hoćemo li uspjeti. Ovdje nema te računice. Ovo nije tek pokušaj nerealnih entuzijasta i zanesenjaka koji će bit izgrižen sumnjom besperspektivnosti i pokleknuti pred svakom malom kritikom sa strane. Ova stranka ne čeka budućnost – hoće li je budućnost potvrditi ili demantirati? Ona će nastojati stvoriti bolju budućnost.“ Boris Divković je stvarao bolju budućnost šireći prijateljstva među ljudima.

---

Ivan Šarčević, polis.ba

---