Čista srijeda – Pepelnica | Grešnik da, korumpiran ne!

Jl 2,12-18; Mt 6,1-6. 16-18

Čistom srijedom započinjemo korizmu, četrdesetodnevnu pripremu za Uskrs. Ovaj dan se od davnina naziva Pepelnicom. Naime, u prvom kršćanstvu, prema starozavjetnoj pokorničkoj praksi, javni grešnik bi počinjao svoju često i višegodišnju pokoru javnim pepeljanjem, i to srijedom pred korizmu, jer se to nije moglo činiti nedjeljom kad je dan Isusova uskrsnuća, dakle dan radosti a ne pokore. Ponovno bi bio taj javni grešnik, nakon godine ili godinā pokore i provjere, bio priman u zajednicu vjernika na euharistijskoj gozbi Velikoga četvrtka. Vjerojatno je s vremenom došlo do iskrivljenja pa i zloporaba, pa su dokinuti “javni grešnici” i uz njih vezana pokornička praksa. Ideal pokore i kajanja za grijehe ostao je, međutim, netaknut. Pepelnica je postala dan početka korizme, a pepeljanje obredni početak korizmenoga vremena.

I mi počinjemo svoju korizmu posipanjem pepelom – spomenom svoje prolaznosti i grešnosti te pozivom na obraćenje Isusovom evanđelju. Iza tih kratkih i jednostavnih obrednih gesta i riječi nalazi se poruka koju prorok Joel sažima u riječi: Razderite srce, a ne halje svoje!, a Isus u zahtjev da svoja dobra djela, molitve i post činimo u iskrenosti pred Bogom, nikada samo za to da nas ljudi vide. Jedinstvena je to i jedna te ista poruka: nužno je promijeniti nutrinu, srce – misli i nakane, osjećaje i motive; obratiti se Bogu i djelovati iz najosobnijega dijela sebe, iz odnosa s Bogom.

Sve rečeno nam je poznato. Do prezasićenja. U crkvi nas propovjednici stalno opominju na obraćenje. No, kriza kršćanstva nije u riječima, nego u dosljednoj praksi. Nije stvar u pozivima, makar i pozivatelji bili licemjerni, nego u lošem životu koji nam je postao normalnost. Toliko smo se korizmi odricali, uvećavali molitve i pokore, ali zamjećujemo da se, ipak, bitno nismo promijenili, štoviše, kako starimo – sa sve više korizmi – mi nismo bolji, već lošiji. Kazano riječima proroka Joela: možda smo promijenili vanjštinu, haljine i vanjsko ophođenje, ali nismo srce – središte svoje osobnosti.

U razmišljanju o korizmenom obraćenju moglo bi nam pomoći razlikovanje između grijeha i korumpiranosti Pape Franje o čemu je on još 1991. kao nadbiskup Buenos Airesa govorio svećenicima, redovnicima i vjernicima (Korupcija. Zlo našega vremena, Verbum, Split 2013.). Papa korupciju (skandalozni javni grijeh) ne promatra samo kao grijeh krađe zajedničkog dobra, privrednog kriminala, nepotizma i namještanja poslova…, nego svi “grijesi struktura”, društvena korupcija svih vrsta, dolazi iz čovjekove nutrine – iz korumpiranog srca.

Korumpirano srce, biblijski kazano, je “kameno” srce. Riječ je o duhovnoj otupjelosti od koje obolijevaju i najpobožniji i visoko intelektualni. Papa stalno ponavlja misao isusovca De Lubaca o “duhovnoj svjetovnosti” pod maskom crkvenosti kao vrsti korumpiranosti ljudi posvećenoga života. Korumpiran čovjek se smatra bezgrešnim, “pravovjernim”, “crkvenim” i “duhovnim”. Uronjen je u “kompleks neupitnosti”, a na “svaku se kritiku vrijeđa”. Riječi istinite kritike, verbalnom majstorijom (sofisterijom), preokreće sebi u korist ili diskreditira kritičara svojim grijehom.

Iz grijeha, naravno, nastaje korupcija, ali ne tek iz ponavljanja i množine grijeha, nego iz “kvalitete” i grešnih navika “koje pogoršavaju i ograničavaju sposobnost za ljubav”. Grijeh je čin, korupcija je stanje. Grešan čovjek priznaje svoju bijedu i nemoć, ne odustaje i nada se Božjoj pomoći. Svjedoči i pred Bogom i pred ljudima da ne može sam, da mu je nužan Bog da mu oprosti, da su mu potrebni drugi. Korumpiran čovjek je samodostatan, lako se umara u dobru i smatra besmislenim tražiti oproštenje od Boga.

“Korumpiran čovjek ne poznaje bratstvo ili prijateljstvo već suučesništvo. […] Primjerice, kada je korumpiran čovjek na vlasti, uvijek će uključivati druge u vlastitu korupciju, unizit će ih do svoje mjere i učiniti ih suučesnicima vlastitoga izbora stila.” Korumpiran čovjek smatra se uzorom humanosti i vjere; “korupcija u sebi uključuje tu želju da se bude mjera, stoga je svaka korupcija prozelitistička”, dok su “grijeh i napast zarazni”.

Korumpirano srce, kaže Papa, “tako je zaštićeno zadovoljstvom svoje samodostatnosti da ne dopušta ikakvo preispitivanje”. Uz to što se ne preispituje, korumpiran čovjek odbacuje mišljenje, teža i duhovnija pitanja, jer to smatra kompliciranjem njegova “jednostavnog”, a ustvari banalna i sterilna života. Uvijek je bilo korumpiranih (i onih u Crkvi: biskupa, svećenika, duhovnika) koji nisu kompetentni u svome zvanju, ovdje se misli u vjeri, koji će se radije baviti drugim poslovima i hobijima, a ne vjerom i duhovnošću, kod kojih vlada ne samo “zamor transcendencije” nego prezir razmišljanja i duhovnoga napora (čitanja, argumentirana razgovaranja, meditacije, kontemplacije), pa su se dali u svjetovne poslove sve pod maskom svetoga odijela, svete službe, “svete” brige za narod.

Korumpirani na poziciji redovito ne primjećuje da bi ikomu trebao biti zahvalan, ili da je ikomu nanio nepravdu, dok tuđu nezahvalnost i grijehe prema sebi pamti i ne oprašta. Ima izoštren vid za bratov trn, a slijep je za svoju zloću. Sav je u prividu, u vanjštini, u pokazivanju. Naučio je tehniku pretvaranja, zaodijeva se u lažnu poniznost. Ne umije biti iskren, ni prijateljevati, vlada se prema slici o sebi i prema očekivanju društva ili onih na vlasti. Ne zna se zastidjeti. Prikazuje se kao savršeno uspješan, moralno neupitan, poslove obavlja “idealno”. Prema ozbiljnim stvarima odnosi se frivolno – bestidno, površno, lakrdijaški. Ono što je dobro, obescjenjuje, a dobre ljude banalizira, nalazi im samo mane ili ih ignorira prezrivom šutnjom. Korumpirani ljudi su redovito nihilisti.

Korumpiran čovjek kad-tad upada u emotivno rastrojstvo: što više traži ljubav, sve manje ljubi, jer se sve više boji za sebe i sve je egoističniji; što više traži blizinu, postavlja sve nedostižnije kriterije s kime će se družiti, a sve više se nalazi u društvu loših, sve paranoičnije proganja svoje protivnike i sve bestidnije svoju zloću projicira na njih, a time postaje nesnošljiviji i prijateljima, oni mu se iza leđa smiju i na koncu ih gubi. Što više ostaje sam, to okolo hoda nadmen i mora se stalno razmetati svojom veličinom i lažnim trijumfalizmom. Korumpiran čovjek “vonja na trulež” kao obijeljeni, nacifrani grob, kako je Isus slikovito uprispodobio onodobne licemjerno pobožne.

Korumpiranost, treba biti pozoran, može proisteći iz gubitka nade i pouzdanja u Boga, iz privikavanja da su poraz, neuspjeh i negativno, koje su neki ljudi doživjeli, i to u enormnosti, zadnja riječ, pa bježe od svake moguće patnje, ne žele imati novih problema, niti iznova trpjeti ono što su prošli. Zato ne podnose da se itko miješa u njihov “uređeni” život, u život pojednostavljenih navika; ne žele nikakva nova pitanja ni probleme, pa ni nekog “drukčijeg” Boga koji bi ih mogao uvesti samo u pometnju i staru muku.

Grešan je čovjek skroman. Izopačen je i u grijehu slijep i ohol. Od svoga grijeha pravi veličinu ili ga preokreće u lažnu slabost ili u od drugih uvjetovano ponašanje. Grijeh je oprostiv, stalno ponavlja Papa Franjo, dok se korupcija ne može oprostiti, nego mora biti izliječena, ozdravljena. I to ne samo od Boga, od Isusa, nego i od ljudi.

Počinjemo korizmu. Prorok nas poziva da razderemo srce, a ne svoju vanjštinu. Isus traži da budemo nepatvoreni u milosrđu, molitvi i postu. I da ne gubimo pouzdanje u Boga. To pouzdanje ne korumpira, nego pokreće na priznanje grijeha i na ljubav.

Fra Ivan Šarčević