Budućnost Crkve

Prošle godine, 10. listopada, u općoj Katoličkoj crkvi otpočeo je sinodski hod. U njemu sudjeluju katolici cijelog svijeta. Mnogim katolicima na ovim prostorima nije jasno o čemu je riječ i zašto je taj proces važan za Katoličku crkvu. Sinoda je grčka riječ i u našem jeziku se prevodi kao sabor, vijeće, skupština. U širem katoličkom kontekstu ona označava svaki crkveni sabor (koncil), a u užem mjesni ili pokrajinski crkveni sabor. U povijesti crkve na sinodama su se okupljali biskupi, svećenici i teolozi kako bi raspravljali o dogmatskim, moralnim i disciplinskim pitanjima. Sinodski hod koji je pokrenuo papa Franjo ima tri faze – dijecezansku, kontinentalnu i univerzalnu – i trebao bi završiti u listopadu sljedeće godine. Dotad bi sve biskupije Katoličke crkve u svijetu trebale dostaviti svoje viđenje sadašnjosti Crkve i predložiti reforme za koje smatraju da su potrebne. Na temelju toga papa Franjo će donijeti obavezujuće stavove za cijelu Crkvu.

Katolička crkva prisutna je u cijelom svijetu i razlike među katolicima, unatoč tomu što pripadaju istoj Crkvi, nisu ni male ni zanemarive. Jedni se, primjerice u zapadnoeuropskim zemljama, suočavaju s velikim nedostatkom svećenika, masovnim istupanjima vjernika iz Crkve i zahtjevima za više slobode i prava u Crkvi. Drugi, u zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike, žive u totalitarnim režimima i siromašnima društvima. U arapskom svijetu katolici, kao uostalom i drugi kršćani i pripadnici drugih religija, trpe nasilje i progone brojnije islamske religije. Duga je lista problema s kojima se suočavaju katolici diljem svijeta, a jedan od njih je i nacionalizam koji je snažno prisutan i među katolicima na ovim prostorima.

Sve se čini da se o važnim pitanjima i problemima Katoličke crkve u hrvatskom narodu ne govori, da se drugačije glasove ušutkava, da se šuti o sablaznima i grijesima Crkve

Čini se da je dosadašnji sinodski hod, kad je riječ o europskom kontinentu, najdinamičniji u Njemačkoj. Njemački biskupi, svećenici i teolozi imaju različita mišljenja o tome kojim putom treba hoditi Katolička crkva u budućnosti. Dio njih zastupa stav da ništa ne treba mijenjati, iako je očito da je Katolička crkva u Njemačkoj i općenito u zapadnoeuropskim zemljama u dubokoj krizi. Drugi dio zahtijeva reforme, ponajviše teolozi i katoličke organizacije žena. Inzistiraju na manje centralizacije u Crkvi, na ravnopravnosti među spolovima, većem angažmanu laika i manjoj ovisnosti Crkve o svećenicima kojih ionako nema u mnogim katoličkim župama u Njemačkoj.

Dok traju rasprave o ispravnom i pogrešnom putu sinode, neki njemački biskupi povlače konkretne poteze. Biskup biskupije Essen, Franz-Josef Overbeck, dopustio je da u njegovoj biskupji i žene mogu krštavati. Pastoralna referentica gospođa Sandra Schnell iz gradića Altene prva je žena u biskupiji Essen kojoj je dopušteno dijeliti sakrament krštenja. Dosad je u Katoličkoj crkvi bila praksa da sakrament krštenja mogu dijeliti samo svećenici i đakoni. No, biskup Essena, pozivajući se na crkveno pravo koje ostavlja i takvu mogućnost, odlučio je to pravo dati i ženama ondje gdje nedostaje svećenika.

Katolički mediji u Njemačkoj izvještavaju da se i u drugim njemačkim biskupijama razmišlja o tome da se ženama dopusti podijeljivanje sakramenta krštenja. Takva praksa postoji već u švicarskoj biskupiji Basel, a postojala je i u njemačkoj biskupiji Aachen za vrijeme bivšeg biskupa Heinricha Mussinghoffa. Iako veliki dio biskupa, svećenika i vjernika ne podržava takvu praksu, crkveni pravnici ističu da se sakrament krštenja ne veže nužno uz svećenika, pa čak ni uz konfesionalnu pripadnost. Dopuštanje ženama da dijele sakrament krštenja nije važno zbog toga što će se tako nadomjestiti nedostatak svećenika nego ponajprije zbog toga što se time u Crkvi bar dijelom izjednačavaju u pravima i dostojanstvima žene i muškarci, laici i svećenici.

Njemački katolički teolog Ebner ističe također da se u novozavjetnim spisima nigdje ne problematizira pitanje tko će predsjedati euharistijskim slavljem. Naprotiv, u prvim kršćanskim zajednicama bilo je važno da kod slavlja „svi jednako dobiju za jelo i da se svi osjećaju jednako vrijednima“

Zanimljivo je i u Austriji. U intervjuu katoličkom listu Kirchenzeitung biskupije Linz, umirovljeni profesor biblijskih znanosti i stručnjak za Novi Zavjet dr. Martin Ebner smatra da zadaće koje imaju svećenici treba podijeliti i drugim vjernicima, prema načelu „obrazovanosti i kompetencije“. Ebner je podsjetio da u prva dva stoljeća Crkve nije uopće bilo svećeničke službe i da je ona uvedena tek u trećem stoljeću jer su voditelji kršćanskih zajednica zahtijevali da njihov rad bude plaćen te su se prozvali svećenicima.

Njemački katolički teolog Ebner ističe također da se u novozavjetnim spisima nigdje ne problematizira pitanje tko će predsjedati euharistijskim slavljem. Naprotiv, u prvim kršćanskim zajednicama bilo je važno da kod slavlja „svi jednako dobiju za jelo i da se svi osjećaju jednako vrijednima“. Samo u tom slučaju euharistijsko slavlje zaslužuje da ga se naziva Gospodnjom večerom. Ebner smatra da bi slika svećenika trebao biti milosrdni Samaritanac koji pomaže čovjeku u nevolji, a ne svećenik i levit koji ga zaobilaze.

U Katoličkoj crkvi njemačkog govornog područja kritički se razgovara i piše i o drugim aktualnim temama. Većina želi reforme jer bi u suprotnom te crkvene zajednice mogle doživjeti sudbinu „malog stada“, ali ne onog o kojem govori Isus iz Nazareta. Riječ je više o tome da bi retrogradni stavovi, inzistiranje na sadašnjem crkvenom uređenju i uvjerenjima koje ne prihvaća veliki broj katolika, Crkva u zapadnoj Europi mogla postati zajednica fanatika i fundamentalista, stranaca u vlastitom svijetu koji širinu i otvorenost Isusova Evanđelja svode na mjeru institucije i vlastite duhovne uskoće.

Crkva i teologija koje ignoriraju probleme suvremenog svijeta, koje inzistiraju na vrijednosnim stavovima suprotnim čovjekovoj slobodi i pravima, kojima je isključivo stalo do povlaštenog statusa u društvu, skreću s Isusovog puta, pretvarajući Crkvu u privatnu organizaciju malog broja povlaštenih ljudi neosjetljivih za probleme i nevolje ljudi našega vremena

Dok njemački katolici – biskupi, svećenici, teolozi i laici – ozbiljno raspravljaju o aktualnim temama Katoličke crkve, uključujući i one najosjetljivije i najkompleksnije, pokušavajući otvoriti Crkvu svijetu i budućnosti, to nije slučaj među katolicima na ovim prostorima. Oni su, ponajprije biskupi, svećenici i teolozi, više zabrinuti za probleme Katoličke crkve u Njemačkoj u strahu da bi neke od predloženih reformi papa Franjo mogao učiniti obvezatnim za cijelu Crkvu. Sve se čini da se o važnim pitanjima i problemima Katoličke crkve u hrvatskom narodu ne govori, da se drugačije glasove ušutkava, da se šuti o sablaznima i grijesima Crkve.

Da drugačijih glasova ima ipak i u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima, pokazuju javni istupi riječkog nadbiskupa Mate Uzinića koji se ovih dana na Facebooku oglasio s nekoliko rečenica o teologiji i Crkvi u Hrvatskoj koje vrijedi citirati: „Umjesto žalopojke nad svijetom kojega više nema i Crkvom kakva je nekad bila, teologija bi trebala ponuditi odgovor na poslanje Crkve u svijetu koji je sekularan i pluralan, svijetu u kojemu sve manje građana dijeli njezin vrijednosni sustav, a i veliki broj onih koji misle da to čine, to zapravo ne čine. Ali za tako što nam je potrebna teologija koja neće govor o Bogu odvojiti od konkretnih životnih problema i izazova. Bojim se da takve teologije u nas gotovo i nema. Da ima, vjerujem da bi teologija ponovno mogla biti relevantna. I da bi to omogućilo i Crkvi da ponovo postane relevantna.“

Crkva i teologija koje ignoriraju probleme suvremenog svijeta, koje inzistiraju na vrijednosnim stavovima suprotnim čovjekovoj slobodi i pravima, kojima je isključivo stalo do povlaštenog statusa u društvu, skreću s Isusovog puta, pretvarajući Crkvu u privatnu organizaciju malog broja povlaštenih ljudi neosjetljivih za probleme i nevolje ljudi našega vremena. Budućnost Crkve nisu biskupi, svećenici i đakoni. Budućnost Crkve su ljudi. Crkva koju zbog skandala, nevjerodostojnosti, nazadnosti i klerikalizma napuštaju ljudi, možda i može preživjeti, ali to onda neće biti Isusova crkva, nego ideološka organizacija podređena interesima hijerarhije.

Drago Bojić, polis.ba