Božićna eutopija

Čovjek je oduvijek nastojao poboljšati svoje stanje. Posebno je to slučaj s novijom poviješću kad se u duhu prosvjetiteljstva pokušavalo radikalno mijenjati stanje čovječanstva. Posljednjih dvjesto godina obilježile su revolucije, ali one su samo djelomično donijele napredak za kojim su težile. Od kraja dvadesetog stoljeća, nakon što je poraz doživjela socijalistička revolucija, ljudi sve manje vjeruju u napredak. Ideja napretka, smatra njemački sociolog i politički teoretičar Peter Wagner, bila je pogrešno shvaćena od samog početka, jer se pod tom idejom htjelo ovladati prirodom i čovjekom i jer je ona poboljšala stanje samo malog broja ljudi. Napredak jednog dijela čovječanstva na račun drugih dijelova potkopava samu ideju napretka i dovodi u pitanje cjelokupni razvoj čovječanstva i njegovu budućnost.

Ako je točan uvid dijela suvremenih filozofa kako je završilo vrijeme „velikih priča“ i društveno-političkih utopija, to, iz vjerničke perspektive, ne znači da su iščeznule eutopije (dobra mjesta) ovog svijeta. Upravo jedna takva eutopija vezana je i uz blagdan Božića. Možda naši snovi ne mogu postati naša stvarnost, ali naša stvarnost može biti korigirana našim snovima, pisao je svojevremeno filozof nade, Ernst Bloch. I u pripovijestima o rođenju Isusa iz Nazareta puno toga se događa u snovima, ali snove ne treba odbacivati jer oni mogu biti snažna pokretačka snaga koja mijenja svijet. Snovi su uvijek povezani s ljudskim čežnjama i nadama i dok god ljudi sanjaju o boljem svijetu, postoji mogućnost da taj svijet bar malo bude bolji.

Sveto Pismo možemo čitati i kao Božje nastojanje da popravi sudbinu svijeta. Unatoč i Božjim srdžbama i kaznama, simbolično predstavljenim u pripovijesti o izgonu iz raja ili primjerice onoj o potopu stvorenoga svijeta, Bog je uvijek iznova ljudima nudio ruku spasa. Odnos između Boga i čovjeka označen je mnogim teškim i katastrofičnim posljedicama za čovjeka, ali istodobno i čudesnim Božjim zahvatima u pojedinačne sudbine ljudi i cijelog izabranog naroda kojima je čovječanstvu nudio novu šansu. Vrhunac Božje brige za sudbinu čovjeka i čovječanstva, prema Svetom Pismu, događa se rođenjem Isusa iz Nazareta. Sjećanje na betlehemski događaj treba razumjeti i kao Božju poruku da ne odustaje od čovjeka i svijeta koji je stvorio.

Zahvaljujući biblijskim pripovijestima o rođenju Isusa iz Nazareta, moguće je blagdan Božića maštovito posredovati romantičnim i idiličnim slikama: skromna betlehemska štalica, obitelj i tek rođeno dijete u jaslicama, okruženi pastirima i životinjama, kraljevi s darovima koji se klanjaju djetetu i nebo puno zvijezda. Ta slika Božića je danas planetarno poznata i unatoč tome što je komercijalizirana, ona progovara o skrivenim ljudskim čežnjama za sretnim i ispunjenim životom, za radošću i mirom, za toplim i sigurnim domom, za novim početkom i drugačijim svijetom. Takve romantične predstave Božića imaju, dakle, i svoju skrivenu stranu koja govori o strahovima svete obitelji, o odbačenosti i ugroženosti, o svemu onomu što je, kako onda, tako i danas, usmjereno protiv čovjeka i njegovog dostojanstva.

Već činjenica da proroci i evanđelisti rođenje Sina Božjega smještaju u Betlehem, dakle, na periferiju, u mali grad, „najmanji od svih kneževstava Judinih“, na područje Palestine, u ono vrijeme posve beznačajne, zaostale i siromašne rimske provincije, govore o „subverzivnom i revolucionarnom“ karakteru Božjeg utjelovoljenja i njegovoj želji da ono neznatno učini velikim, prezreno poštovanja vrijednim, zabačeno vidljivim. Ondašnjim ljudima koji su očekivali Mesiju (Spasitelja) bilo je teško povjerovati da se Sin Božji rađa u takvim obiteljskim, društvenim i zemljopisnim okolnostima. I suvremenim kršćanima, prije svega onima koji žive u bogatom kapitalističkom svijetu, sjećanje na rođenje Isusa iz Nazareta može izazivati i nelagodu, jer je u suprotnosti s njihovim pogledima na svijet. Kriza suvremenog zapadnog kršćanstva ima svoje mnoge razloge, a jedan od značajnijih je upravo taj da kršćanska poruka o rođenju, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta nije spojiva s kapitalističkom logikom života koja je opterećena sebičnošću i eksploatiranjem Božjeg svijeta i Božjih stvorenja.

U predstavljanjima i uprizorenjima rođenja Isusa iz Nazareta uglavnom prevladavaju slike radosnog djeteta i njegove obitelji. Pritom se često zaboravlja, kako na jednom mjestu ističe katolički teolog H. Küng, „da je to dijete možda i plakalo jer je bilo gladno i jer mu je bilo studeno“, a vjerojatno su i njegovi siromašni i društveno odbačeni roditelji podrhtavali od smrtnog straha hoće li moći djetetu osigurati dostojanstven život. U suvremenim predodžbama Božića u politički i ekonomski sigurnom i bogatom svijetu, ovakva i slična pitanja uglavnom ostaju po strani, jer stvaraju nelagodu i traže promjenu sadašnjeg načina mišljenja i djelovanja.

U pripovijestima o Isusovom rođenju suočavamo se i sa snažno naglašenim kontrastiranjem odnosa moćnih i nemoćnih, jakih i slabih, velikih i malih. Na jednoj strani nemoćno dijete i njegova obitelj, na drugoj moćnici onoga svijeta car August i upravitelj Kvirinije. Takvi prizori će pratiti cijeli Isusov život. Nisu li sadašnje patnje mnogih ljudi diljem svijeta koji upiru oči u bogati i politički moćni kršćanski Zapad, pokazatelj nehumanog i neempatičnog kršćanstva, ali i svijeta u cjelini, neosjetljivog za patnje drugih, one iste ili slične patnje koje su zadesile i betlehemsku obitelj. Isusovo rođenje treba promatrati u kontekstu Božje želje da spasi cijelo čovječanstvo, da utemelji novi poredak među ljudima, u znaku Božjeg čovjekoljublja i ljudskog bratstva.

Jedan od ozbiljnih nedostataka suvremene kršćanske teologije, pisao je svojevremeno latinoamerički teolog Jon Sobrino, jest i u tome što je iz njezina govora, a i vjere Crkve i njezinih vjernika, gotovo posve iščezao konkretni Isus iz Nazareta. Takva teologija i takva vjera se odvajaju od zemlje, od konkretnog života poniženih i potlačenih ljudi koji upiru oči prema nebu, onom istom nebu s kojega je sišao Sin Božji da bi popravio sudbinu ljudi na zemlji. To ima za posljedicu da se kršćanstvo od religije koja bi trebala biti posebno osjetljiva na patnju, kroz cijelu povijest preobražavalo u religiju koja je ponajviše osjetljiva na grijeh (J. B. Metz). Suvremeni kršćani zaboravljaju da Isus iz Nazareta dolazi u ovaj svijet ne samo da otkupi grijehe čovječanstva nego i da „bude blagovjesnikom siromasima“, utjeha i nada svim unsesrećenim, potčinjenim, uplakanim.

Božić je vrijeme u kojem se susrećemo s dragim ljudima, vrijeme u kojem bliski ljudi žele biti zajedno, vrijeme u kojem želimo podijeliti zajedničku radost postojanja. Živimo u svijetu u kojem je često premalo radosti, u svijetu u kojem je tako puno tužnih, razočaranih, unesrećenih ljudi. Živimo u svijetu u kojem mnogi ljudi ne podnose sreću drugih, uživaju u tome da unesreće druge, da im zagorče život. Ima puno i lažnih radosti, namještenih osmijeha i radosnih poza. Radost se ne temelji na uspjesima u životu, iako su oni svakom čovjeku važni. Radost se ne temelji ni na imanju, iako je materijalna egzistencija uvjet svakog života. Radost se ne temelji ni na slavi, iako svatko želi biti potvrđen. Radost je uvijek položena u ruke drugih ljudi. Blagdan Božića nam pokazuje da put do vlastite radosti vodi putem radosti drugih ljudi.

Božić je i blagdan čežnje. Nema tog čovjeka koji je ispunio sve svoje čežnje. I onda kad nam ide dobro, i kad se nemamo na što žaliti, kad i drugi misle da smo sretni, uvijek ostaje nešto ili netko za čime i kime čeznemo. Božić je, dakle, blagdan u kojem se u nama javlja duboka želja za puninom života, za skladom i ispunjenjem, za unutarnjom srećom koja nam tako često izmiče. Naša ljudska sreća i zadovoljstva uvijek su vezana uz druge ljude i naši životi u konačnici ovise o našim odnosima s drugima. Blagdan Božića nas potiče da ne odustajemo od svojih čežnji, od samih sebe, od svoje sreće, od ljudi koji su nam dragi.

Blagdan Božića je i blagdana sjećanja, ali i novog početka. Dok se ovih dana susrećemo jedni s drugima, stalno nas prate sjećanja. Sjećanja na prošle Božiće, sjećanja na ono što smo dosad proživjeli, sjećanja na drage ljude koji više nisu s nama. Postoje lijepa i dobra sjećanja koja rado oživljavamo. Nažalost, postoje i sjećanja koja nas muče, koja nas koče u životu, koja nas podsjećaju na naša zakazivanja, životne promašaje, ali i na zakazivanja drugih, na ljubavi koje nisu uzvraćene, na povjerenja koja su iznevjerena, na nade koje su propale. Blagdan Božića je blagdan novog početka. Valja krenuti iz početka, pronaći svoju betlehemsku štalicu, unutarnji mir, dobre ljude s kojima ćemo se osjećati sigurno unatoč i brigama koje u sebi nosimo.

Blagdan Božića i pripovijesti koje opisuju rođenje Isusa iz Nazareta pokazuju da kršćanstvo nije vjera moći, trijumfa, vladanja, već vjera koja iz nemoći i preko predanja i puta križa traži promjenu ovoga svijeta. Kako god to zvučalo neugodno bogatom dijelu suvremenih kršćana, kršćanska vjera nije vjera elite, ugode i bogatstva, već vjera koja ima oči za siromašne, odbačene i nesretne ljude ovoga svijeta. Blagdan Božića poziva kršćane da mijenjaju svijet, da oživljavaju i podržavaju božićnu eutopiju – da stvaraju dobra mjesta, mjesta nade i života, nasuprot strahovima i rezignacijama suvremenog svijeta.

Drago Bojić | polis.ba