Božić – osjetljiva ljudskost i dobrota

Gotovo u svim zemljama svijeta se koncem godine na različite načine obilježava i slavi Božić, čak i ondje gdje su kršćani malobrojni. I gdje se uopće ne slavi religiozni sadržaj Božića, ipak se rado ukrašavaju prostori svjetlucavim lampicama, kite se jelke, razmjenjuju darovi i čestita. Čini se da se Božić iz crkvenog ozračja preselio u svjetovni javni prostor. Možda će netko biti time revoltiran i danas se često može u propovijedima čuti kako je izgubljen smisao Božića i njegovo pravo značenje. Pa ipak mogli bismo u tome vidjeti također priliku da se sadržaj Božića i njegov pozitivni smisao prenese u naš svijet i vrijeme, među današnje ljude, makar i ne bili svi kršćani i vjernici.

Točno je da je u mnogome Božić postao prigoda za profit i omiljena svetkovina trgovine osobito velikih trgovačkih lanaca. Na sve strane nas salijeću reklame koje se kao brinu da mi što ljepše, bogatije i – naravno – rastrošnije proslavimo Božić. Kao da se Božić ne može slaviti u jednostavnosti i skromnosti, upravo u malenome i s malim stvarima. Točno je i to da je Božić danas dio neizostavne scene i zabave, sve je nekako gluma i uljepšani prikaz, gotovo neka bajka. Kao da ovom našem svijetu i događaju Božića ne pripadaju nezgodni i teški prikazi, upravo teške boje života i ljudskih sudbina. Točno je i da se danas gube mnoge stare tradicije koje su stoljećima postojale. Ali s time se ne mora izgubiti Božić, nego ga možemo ponovo otkriti u još dubljem, ljepšem i radosnijem smislu.

Uobičajilo se danas Božić najprije vezati uz naša osjetila. Naše ljudske oči ne snalaze se dobro u tami i u dugim zimskim noćima čeznemo za svjetlom. Stoga nije bez razloga to da upravo u adventsko i božićno vrijeme naši gradovi i sela po noći svjetlucaju i razbijaju tamu dugih noći. Vjernicima Božić govori o „svjetlu istinskom koje dolazi na svijet“, o „mladom Suncu s visine“ koje pohađa svoj narod, koje obasjava one što sjede u tami, o Isusu koji je svjetlo svijeta i nas poziva da svijetlimo jedni drugima. Ljudima koji nisu kršćani Božić progovara raskošnim blještavilom svijetlećih ukrasa i govori im o važnosti svjetla sred noćne tame.

S druge strane zimska hladnoća donosi niske ili niže temperature, barem u našem dijelu svijeta. Stoga se ljudi zatvaraju u svoje tople prostore izbjegavajući studen. I sva priroda, životinje i biljke, povlači se u sebe, štiteći se od hladnoće. Tada Božić govori kršćanima o toplini ljudskog srca koja je potrebna da bi oni nejaki, nezaštićeni i maleni preživjeli. Onima koji nisu kršćani progovara o vrijednosti ljudskosti koja ne smije biti hladna, zatvorena ni odbojna, o humanosti koja štiti i daje utočište.

Božić nije neka mitološka priča o malom bogu, kakvih je u povijesti bilo jako puno, nego neobična priča o poniznom i hrabrom Bogu koji se predaje ljudima, s povjerenjem i nadom. Takav Bog se objavio u Isusu i takav Bog nama je došao u Isusu.

Osim naših tjelesnih osjetila, Božić se smješta i u našu nutrinu, u naše odnose i svakodnevicu. Danas svjedočimo o izvanrednom napretku komunikacijskih pomagala koja nam približuju naše najdraže, koji znaju biti tisućama kilometara daleko od nas. Pa ipak svakog dana imamo prilike susresti i vidjeti ljude koji su potpuno sami, ostavljeni, čak zaboravljeni. Božić nas vraća jedne drugima, poziva da krenemo jedni drugima. Ne moramo pri tome očekivati neke nebeske glasove ili neka čuda: Božić je Božji glas, riječ i djelo za veličinu našeg ljudskog zajedništva. To zajedništvo ne mora imati puno, ne mora sve biti na svome mjestu, ne mora se namještati kako bi se što bolje slikalo. Ne, za njega je potrebno malo dobre volje i malo srca. I jedno i drugo možemo imati mi ljudi i stvarati lijepo i osjetljivo tkivo zajedništva, jer na to nas Bog poziva.

U svijetu punom stvari, koje mi više ne doživljavamo kao Božja stvorenja nego kao puku potrošnu robu koje se brzo izdovoljimo i bacamo je, kao da smo mi ljudi zaboravili za vrijednost darivanja. U naše odnose, živote pa i naše zajednice uvukla se suha i hladna sebičnost, gledanje samo na sebe i na svoj interes. Uvuklo se i razbacivanje stvarima, čak neko nadmetanje tko će svoju ljubav pokazati skupljim poklonom. Božić je vrijeme u kojem darujemo, ne samo zato što nam to govore reklame i potrošačka mašinerija, nego zato što nama Bog neizmjerno daruje i poziva nas da ne zakopamo njegove darove, da ih ne skrivamo, ne trgujemo njima. Skandal našeg svijeta i vremena, upravo nas kršćana, jest neizmjerna bijeda tolikih ljudi i naša ravnodušnost prema njima. Božićno svjetlo vodi naše korake prema drugima; božićna toplina želi da zagrijemo svijet ljubavlju i osjetljivošću; božićno zajedništvo i darovi nas podsjećaju da možemo krenuti od običnih, svakodnevnih situacija i graditi svijet otvorena srca i pruženih ruku.

U Božiću, međutim, ne ostaje sve samo na vanjskoj razini i samo na našem ljudskom angažmanu. Oni jesu važni, čak neizmjerno važni, ali nisu ono jedino i prvo. Božić nam, naime, prije svega govori o jednom neobičnom Bogu. Kad razmišljamo o Bogu i kad ga zamišljamo, uglavnom ostajemo na području veličine, moći, snage i veličanstva. Bog je vladar, sudac, stvoritelj i dovršitelj – rijetko nam pada na pamet da je Bog ponizan i da je među nama poput djeteta, poput sitne sjemenke, poput riječi i svjetla. U Božiću se Bog pokazuje baš na taj način: njega koji obuhvaća svemirska prostranstva i vjekove prihvaćaju ljudske ruke, prihvaćaju ljudi u svoje zajedništvo i ljubav; njega koji u postojanje poziva i neizmjerne zvijezde i zrnca prašine, u postojanju štiti toplina ljudskog srca jer je potpuno nemoćan, upravo malo dijete. No, Božić nije neka mitološka priča o malom bogu, kakvih je u povijesti bilo jako puno, nego neobična priča o poniznom i hrabrom Bogu koji se predaje ljudima, s povjerenjem i nadom. Takav Bog se objavio u Isusu i takav Bog nama je došao u Isusu.

Bog nas ljude ne ostavlja, nego nam ostaje vjeran u našim oskudnim mogućnostima, u našem običnom podrijetlu, u našoj jednostavnoj životnoj priči. I svemu tome on nas poziva da budemo ljudi koji se neće bojati malenih i malenosti, nego će ih zaštititi i dati im mjesto u svom životu.

Što da učinimo s takvim Bogom? S velikim i moćnim, silnim i veličanstvenim Bogom koji treba nas ljude. Njegov dolazak u Isusu, u ljudskoj obitelji Marije i Josipa, u jednom malom narodu s burnom poviješću, među siromašnim i skromnim ljudima, nije puka slučajnost ili neka scenografija za naše pobožne pričice. To je jedna velika poruka za nas, upravo dobra poruka, dobra i radosna vijest za nas ljude. Bog nas ljude ne ostavlja, nego nam ostaje vjeran u našim oskudnim mogućnostima, u našem običnom podrijetlu, u našoj jednostavnoj životnoj priči. I svemu tome on nas poziva da budemo ljudi koji se neće bojati malenih i malenosti, nego će ih zaštititi i dati im mjesto u svom životu. Poziva nas da stvaramo zajedništvo oko vrijednih i dobrih stvari: obiteljsko, prijateljsko, narodno, crkveno zajedništvo. Snaga i veličina našeg zajedništva mjerit će se upravo po osjetljivosti prema slabima i nezaštićenima. Poziva nas da se ne zatvaramo u strah sebičnosti, jer je to jalova zemlja iz koje ništa niknuti ne može. Nego naprotiv da darujemo svoju nježnost, dobrotu, svoje vrijeme i svoje sposobnosti, stvari koje su nam darovane da budemo plemenitiji ljudi. Bog nas poziva da u svijet prepun mržnje i nepodnošenja, prepun ubojitih strahova, unesemo malo svjetla i topline, i malo mira, jer „dijete nam je rođeno“: dijete i Bog u djetetu koje nas treba, našu osjetljivu ljudskost i dobrotu.

Miro Jelečević, polis.ba